Kolumne
Bajka
Vjerojatno ima mnogo ljudi na ovim prostorima kojima – nakon one najstrašnije, od prošlog petka predvečer – sve vijesti djeluju nekako kao iz stiha: »i sve su bitne, i sve su sitne, i sve su nevažne – naspram nje«. Ljepše, recimo, djeluju slike s nove fontane u nedjelju navečer, koje ljubavlju gore, nego li bensedin-informacije da će dio lokalne vlasti zaštititi gradsku jezgru od razularenih investitora a pri tome dovesti još i druge investitore da na Paliću izgrade Raj od 210 soba i pratećim sadržajima koji će mu vratiti nekadašnji sjaj. Slike ljudi koji tiho i sa suzom u očima daruju Nebu zahvalu što je postojao, ma iz prve se to vidi, Istina su sama po sebi i nijedna druga koja joj je prethodila ili koja odmah iza nje slijedi ne mogu joj nauditi, jer On je bio pravi vitez u ovoj crnoj bajci kojom smo predugo okruženi.
Pokušali su, nije da nisu, i sin i otac po starom, ali uloge koje su sami izabrali ne daju njihovim riječima težinu vjere. Priječi ih trenutak.
Sin Bálint, samo dan prije no što se naš vitez preselio na nebeske njive kod svoga dede, građanima je obećao da će oni (koji?) spriječiti da se zgrade »subotičkog duha i izgleda«, ma što to značilo, u Rudić ulici, Ulici Petőfi Sándora i na Trgu Sinagoge zamijene »bezličnim višekatnim objektima staklenih zidova i čeličnom konstrukcijom«. Obećao je i to da će oni (Savez vojvođanskih Mađara?) u te svrhe angažirati stručnjake »koji dobro poznaju grad« i u bliskoj budućnosti izraditi novi Plan detaljne regulacije u cilju zaštite gradske jezgre.
Na koje je to objekte mislio? Na one koje već postoje u ulicama Petőfi Sándora i Dimitrija Tucovića na razvalinama starih? Na one u Ulici braće Radića koje upravo nastaju, a među njima i tzv. mađarski vrtić? Ili možda na one na lokacijama koje je spomenuo (uključujući i Ulicu Petra Drapšina), čiji zidovi zadrhte od straha od buldožera i kad prođe tamić s drvima? Na koga je tu mislio? Možda na DG Companyu, koja i (do) sada ruši i gradi kao da čupa i sadi? Ili zna nešto mnogo više o tome, pa je zbog toga nezadovoljan, ali zbog primirja u Gradskoj kući to ne želi ogoljavati?
I kako sada – nakon konačnog odlaska Najvećeg među nama – djeluje licemjerno to kraljevsko »Mi«! Pa upravo su Oni (da se ne obraćam izravno), kao nositelji vlasti, 2007. donijeli taj nakaradni Plan detaljne regulacije kojim je najuža gradska jezgra investitorima ostavljena kao srna na streljani, a za ovih četrnaest godina vlastita Im se uloga u njoj promijenila jedino utoliko što više nisu prvi nego drugi. Čak i u takvoj poziciji za sve ovo vrijeme imali su bezbroj prilika spriječiti ono što se naočigled svih događalo ispred nosa, i dok su bili u koaliciji s demokratima i s ovima poslije njih. Imali su, ali nisu. A zašto nisu? Zato što bi jednim sprječavanjem buldožera, recimo onog kod Gimnazije, sebi na duge staze oduzeli privilegij sudjelovanja u vlasti, a to je – samo se treba teleportirati u njihovu svijest – važnije i od interesa Grada i njegovih građana.
Drugu bajku – samo tri dana nakon što se naš vitez na recepciji Neba slučajno sreo s Mirom Furlan – svojim je vjernicima ispričao otac István. Nošen dahom nedavnog susreta s Božanskim (3. veljače) otac István je na valovima Radija Pannon upozorio Subotičane neka se spreme na najveća dobra koja ih u budućnosti očekuju: jedan mađarski hotelijer zainteresiran je da na praznom prostoru između Muškog štranda i hotela Prezident sagradi hotel vrijedan 40 milijuna eura! Osim toga, kako se u mikrofon ispovjedio István atya, i za Suboticu postoje zainteresirani investitori za izgradnju tvornice betonskih elemenata i pogona za kuhanje piva. Tko je poznati mađarski hotelijer i tko su zainteresirani investitori; kada će početi izgradnja i kada je planiran njen završetak; što je do sada urađeno na tom planu, kakvi su planovi glede broja zaposlenih i koliko će Grad od toga imati koristi...? Još nije trenutak. Nije, naime, trenutak da se građani predoziraju srećom, jer treba ostaviti nešto i za... izbore. Koji, dok trepneš, i eto ti 2022. Takva pitanja, naravno, izostala su i od novinara, ali treba to razumjeti: već i ova količina sreće pokazuje se dovoljnom da u umu paralizira centar za pitanja.
I još je – samo da bi stavio do znanja svom moćnijem gradskom partneru s kim se kači i tko iza njega stoji – u istom programu rekao kako je prethodno rukovodstvo Parka Palić počelo gradnju avantura parka »na način koji nikada do sada nije viđen«, te da ga stoga treba ukloniti jer »izaziva velike probleme«. Božanski te mazo! Pa gdje su bili kada je sve to počelo? Gdje su bili kada su iskopani temelji da bi zatim nikla viletina na istočnoj obali Palićkog jezera? Eh, gdje... Pa znate i sami.
I što će učiniti da se sva nepočinstva isprave: srušiti novoizgrađeno u zaštićenoj gradskoj jezgri ili na Paliću, dovršiti Kazalište i kompleks zatvorenih bazena u Dudovoj šumi? Ili... prvo pokrenuti postupak za utvrđivanje odgovornosti, ma i po cijenu da se i vlastito ime nađe u tome?
Naravno da ne. A i zašto bi kada je umijeće pričanja bajki tako unosan posao? Vjerovali, konačno, Đoletu ili ocu i sinu, suština je ista: njih ne bira pamet nego srce. U takvom rasponu, međutim, nije zgorega otvoriti uši i oči. Zarad općeg dobra.
Z. R.
