Širom Vojvodine

Stručnost i znanje su uvjet za kvalitetan rad

Dugogodišnje iskustvo i profesionalnost SZR Brener, vlasnika Josipa Hodaka iz Šida, čija je osnovna djelatnost postavljanje instalacija vodovoda i centralnog grijanja, razlog je što se ljudi najčešće njemu obraćaju prilikom odabira izvođača radova na ovim poslovima. Grijanje u rimokatoličkoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Šidu, vodovodne instalacije i grijanje u poznatim restoranima, šidskim poduzećima, ali i drugim važnim objektima, samo su neki od uspješno realiziranih poslova SZR Brener.

Umjesto tvornice, privatni posao

Hodak se privatnim poslom (instalacijom vodovoda i centralnog grijanja) počeo baviti 1981. godine dok je još radio u tvornici ulja Mladost u Šidu. Nakon što je tvrtka bankrotirala, Hodak se u potpunosti posvetio privatnom poslu.

»Po zanimanju sam automehaničar, a autogeno zavarivanje sam naučio raditi sam. Nakon završenog zanata počeo sam raditi popravke automobila. Tada sam kupio prvi aparat za zavarivanje. Prijatelj koji je radio sa mnom u tvrtki me nagovorio da počnemo zajedno raditi grijanje i ja sam pristao. Moj otac se bavio postavljanjem vodovodnih instalacija. Nije bio obučen vodoinstalater, ali je dosta toga sam naučio i bio prilično stručan u svom poslu. Od njega sam naučio i taj zanat, tako da sam imao određeno predznanje i za taj posao. Zavarivati sam također naučio sam i vremenom sam se usavršio«, navodi naš sugovornik.

Do 2003. godine istovremeno je radio u tvrtki i privatno. Od tada bavi se isključivo privatnim obrtom.

»Sve do 2016. godine išao sam na teren i van Šida, najčešće u Beograd i u Novi Sad, budući da se u to vrijeme dosta gradilo. Zapošljavao sam tada po nekoliko ljudi. U to vrijeme mi je bilo mnogo lakše raditi, jer je to bilo vrijeme tranzicije. Poduzeća su tada postupno prelazila iz državnog u privatno vlasništvo. Više od pola stanovništva Šida je tada bilo nezaposleno. Svakoga dana je netko dolazio k meni pitati me ima li posla, kako majstori tako i fizički radnici. Bilo je mnogo lakše organizirati se. Sada je drugačije. Neki od mojih radnika su sada otišli u mirovinu, a mladi u inozemstvo. Posljednjeg učenika na praksi sam imao 2006. godine. Od tada se nitko nije javio da uči zanat za grijača. To je profil radnika koji se danas sveo na mnogo jednostavniji posao. Nekada je to bio autogeni zavarivač i majstor koji se razumije i u druge stvari: u instalacije grijanja, postavljanje radijatora, montiranje peći. Danas se posao grijanja obavlja od bakrenog materijala i sve je mnogo jednostavnije raditi nego što je bilo prije. Nakon rada od nekoliko mjeseci, oni danas steknu osnovno znanje, nauče zavarivati i okačiti radijatore, a zatim se tim poslom počinju privatno baviti i odlaze u inozemstvo«, kaže Hodak.

Ovaj gospodarstvenik kaže da je u najboljim godinama za posao radio po jednu instalaciju grijanja tjedno i imao poslove pogođene od veljače sve do rujna.

»Ilustracije radi, prošle godine sam uradio osam grijanja u privatnim kućama. Što se tiče izgradnje novih kuća danas, mi smo na ovim prostorima u teškoj situaciji. U starim kućama su već urađena grijanja. Ona se više neće raditi, budući da su kuće trošne. Sada se sve svelo na prepravke i popravke. Teška je situacija što se tiče svih obrta i mislim da jedino postolari danas dobro posluju. Srećom, znam raditi autogeno zavarivanje i angažiran sam trenutno u nekoliko tvrtki koje posluju u našoj općini«, ističe on.

U svom dosadašnjem radu Hodak je izbjegavao raditi velike objekte koje grade privatnici.

»Uvidio sam da je vjerojatnoća 50 posto da zaradiš, a 50 posto da izgubiš. Za velike se poslove moraš puno zadužiti ili uzeti zajam, ili posuditi od drugog privatnika. Ako se posao završi loše, onda si u velikom problemu. Toga sam se plašio i to sam izbjegavao. Radio sam samo one objekte koje mogu financijski pokriti. U tvrtkama u kojima sam radio, imale su svoj materijal i novac da to isfinanciraju, a ja sam uložio svoje znanje i rad«, navodi Hodak.

Bez pomoći države

Tijekom dosadašnjeg rada ovaj obrtnik nije koristio poticaje države, a kao privatnik paušalac nije imao uvjete uzeti zajam.

»Prije 12 godina sam imao dobar promet na računu, ali mi to nitko nije uvažavao. U to vrijeme sam imao stari kombi i imao sam želju kupiti noviji. Pokušao sam u nekoliko banaka uzeti zajam i nosio sam dokaze o prometu koji sam imao u protekloj godini, kako bi vidjeli da sam ozbiljna tvrtka. Ali mi to nije pomoglo. U to vrijeme država nije davala nikakve poticaje. Jedne godine sam samo kao privatnik paušalac dobio od Općine Šid sumu od 50.000 dinara. U vrijeme kada je tvornica ulja Mladost prestala s radom i kada sam prelazio na puno radno vrijeme u privatnom poslu, imao sam pravo na materijalnu nadoknadu kao radnik koji je ostao bez posla. Imao sam mogućnost izvjesnu svotu novca dobijati svakog mjeseca, tijekom dvije godine, ili da uzmem novac odjednom, ali da za taj novac kupim ono što mi je neophodno za rad. Tada sam kupio alat«, navodi on, ističući da mu je trenutačno kupovina kombija najneophodnija, ali i da je to sada za njega velika investicija.

»Trenutno sam samo ja uposlen i po potrebi angažiram nekoliko sezonskih radnika. Uglavnom nastojim raditi u poduzećima koja mi mogu ustupiti jednog ili dva radnika. To mi mnogo olakšava rad, jer ne moram tražiti radnike, a i plaćanje obaveza je mnogo jednostavnije. Zaposlio bih jednog radnika koji je stručan ili bar donekle stručan da mi bude pomoćnik. Međutim, to je teško. Uglavnom su svi otišli u inozemstvo.«

Otežano poslovanje zbog korone

U daljem razgovoru također navodi da mu je trenutna situacija zbog epidemije koronavirusa u velikoj mjeri otežala posao. Budući da se zbog svojih godina nije smio kretati, kada je proglašeno izvanredno stanje u državi, morao je odjaviti svoju tvrtku.

»Cijelo ljeto je bilo tako. Nisam ništa radio, i to je bilo teško vrijeme. Ljetos su mi ponudili nekoliko poslova u šidskim tvornicama i onda sam ponovno prijavio radnju. Tu nemam puno kontakata s ljudima. I dalje izbjegavam ići u privatne kuće, ali sam bez obzira na to u prosincu preležao koronu. U tvornicama nemam kontakte ni s kim. Imam jednog radnika koji mi pomaže, i to mi je sasvim dovoljno. Dok ne prođe cijepljenje i dok se ne smanji rizik od korone, izbjegavat ću rad po kućama«, kaže Hodak, poručujući na kraju razgovora mladim ljudima:

»Svi obrti imaju i pozitivnih i negativnih strana. Ali, najjači adut za privatna zanimanja je što kao privatni obrtnik imaš samostalnost i ekonomsku neovisnost. Kao privatnik imaš mogućnost, ako radiš dobro, pošteno, kvalitetno i odgovorno, biti financijski nezavisan. No, u privatnom poslu se ne može steći veliki kapital. Nijedan obrtnik nije postao bogataš. To postaju trgovci i brokeri. Poštujem sve ljude i njihova zanimanja, ali mislim da je moj posao vrlo profitabilan i da se od tog posla može lijepo živjeti. Moja obitelj i ja smo uvijek lijepo živjeli. Nikada nismo bili u teškoj financijskoj situaciji. Jedina mana ovoga obrta, kao uostalom i u svakom privatnom poslu, jest što nikada nisi siguran hoćeš li sutra imati posla. Ali danas za svoj posao ne možeš biti siguran ni u državnim poduzećima. Vjerujem da će doći neka bolja i sretnija vremena i da će obrtništvo biti isplativije.«

S. D.