Kolumne

Divljina u srcu grada

Subotica se, na žalost – naravno, samo na kratko – u utorak, 16. veljače, našla pri vrhu crne kronike najvećeg dijela domaćih medija. Razlog tomu poznat je od Đurđina do Tutina: u ranim jutarnjim satima grupa pasa lutalica napala je i izujedala pedesetpetogodišnju sugrađanku, nanijevši joj teške tjelesne ozljede.

U prvim reakcijama javnost – podijeljena oko svega i svačega, od politike do cjepiva i od migranata do zaštite životinja – je nedvosmisleno osudila ovaj napad, tražeći da se odgovorni za to kazne. Bez želje da prepričavamo sadržaj komentara na brojnim internetskim stranicama ovdašnjih medija suština je sljedeća: suosjećanje prema nesretnoj Subotičanki; gnjev prema psima lutalicama, nerijetko uključujući i specifični oblik »konačnog rješenja« tog problema; osuda neodgovornih vlasnika koji puštaju svoje izgladnjele »miljenike« na ulicu i upiranje prstom u lokalne samouprave kao najodgovornije za stanje koje imamo u cjelokupnom društvu.

I stvarno: tko je odgovoran za sve veći broj pasa lutalica na našim ulicama? Kome se obratiti da se prijavi čopor na »iks-ipsilon lokaciji« i zašto to nadležne službe same ne rješavaju?

Odgovor na ova pitanja, osim u lokalnoj samoupravi, sigurno ima i netko od 63 sugrađana, koji su zbog napada pasa lutalica 2017. do zadovoljenja pravde došli sudskim putem. Ili pak netko od 96-oro onih koji su iste godine do istog cilja stigli medijacijom, a zbog čega je Grad Subotica te, 2017. – kada je bilo prijavljeno ukupno 155 napada (dakle, skoro svakog drugog dana po jedan) – na ime obeštećenja građana isplatio 4,8 milijuna dinara (oko 40.000 eura)!

Najodgovornije za ovakvo stanje je, dakle... Javno komunalno poduzeće Čistoća i zelenilo, koje je, prema slovu zakona, nadležno za rješavanje ovog pitanja i u čijem sklopu se i nalazi Prihvatilište za (napuštene) pse. To je, dakle, prva adresa na koju se šalju tužbe ogorčenih građana koji su imali nesreću da ih, ni krive ni dužne, napadne i(li) ujede pas lutalica.

Iza ovog jednostavnog odgovora, međutim, krije se cijeli niz drugih problema za koji je, osim lokalne samouprave i Čistoće i zelenila (koja je u nadležnosti Grada), odgovoran čitav lanac sudionioka: od komunalne policije i veterinarske inspekcije, pa do samih (su)građana.

Sa svojih 268 mjesta – koliko Prihvatilište za pse u Subotici ima, i bez dodatnih objašnjavanja nadležnih – nije teško zamisliti da su kapaciteti najčešće popunjeni i da se »višak« pasa jednostavno na očigled sugrađana prelijeva na subotičke ulice. Taj višak, objasnili su to više puta u Prihvatilištu, čine sami građani, koji ne vode brigu o svojim ljubimcima i puštaju ih na slobodu da se sami brinu o svojoj egzistenciji i potomstvu, što nerijetko rezultira napadima na ljude i okotom novih generacija poludivljih pasa u urbanim područjima. Na taj način prvi prozvani dali su debelu argumentaciju u svoju obranu i – bez obzira na visinu do sada i ubuduće plaćenih kazni – stekli makar mrvicu razumijevanja za svoju nemoć.

Što, međutim, s lijepo uniformiranim i u još ljepše automobile uvaljenim komunalnim policajcima? Koliko oni puta nisu vidjeli ono što svi vide: čopore pasa oko Sunčanog sata kod Gradske kuće, iste te ili neke druge kod Autobusnog kolodvora ili kod dječjih vrtića na više lokacija? Koliko su, pak, puta vidjeli i reagirali tako što su pozvali Čistoću i zelenilo kako bi živoderi uklonili potencijalnu opasnost s prijavljene lokacije? O tome, naravno, javnost pojma nema. Nema javnost pojma ni koliko je prijava komunalne policije upućeno protiv građana za koje je utvrđeno da ne vode brigu o svojim ljubimcima, a kamoli o tome koliko su puta kaznili nesavjesne vlasnike koji svoje pse šetaju bez povodca i koji (psi, a ne vlasnici) rade »pi-pi« i »ka-ka« gdje stignu i tako »dio sebe« ostavljaju u vidu nagazne mine.

Posljedice takvoga (ne)rada, a on je zajednički, ne samo da su uočljive u vidu nabrojanih slika nego o njima, nažalost, svjedoče i sudski dokumenti i, što je još tragičnije, bolnički kartoni, poput naše sugrađanke kojoj su psi nanijeli dvadesetak ujeda (uključujući i odgriženo uho). Posljedice takvoga zajedničkog (ne)rada je i kolektivni strah stanovništva od četveronožaca, posebno kada su u čoporu, i opravdana strepnja za sudbinu djece, starih ili nemoćnih.

Posljedica posljednjeg slučaja, međutim, morala bi biti i povod za reakciju najodgovornijih, koji bi promptno trebali sazvati sastanak svih relevatnih institucija za rješavanje ovog problema koji ne ide pod tepih nego se iz dana u dan gomila. Ako već do sada nije, lokalna samouprava bi se od sada morala mnogo ozbiljnije pozabaviti pitanjem rješavanja problema pasa lutalica i u te svrhe uključiti sve nadležne službe. Vrijeme je, konačno, da se porazgovara i o kapacitetima Prihvatilišta i o načinima (iznosu) njihovog financiranja, načinima provedbe utvrđenih mjera za sprječavanje opće opasnosti od pasa lutalica, ali i odgovornosti i sankcijama za neprovođenje istih, kako prema građanima tako i prema nadležnima. Postojeće stanje – tu vjerojatno postoji konsenzus – je i štetno i neodrživo. Štetno zbog toga što se na isplatu kazni građanima bacaju ogromne količine novca poreznih obveznika (dakle: istih tih građana), a neodrživo stoga što je u pitanju opća sigurnost, pa i životna opasnost, za sve: od djeteta do – ne daj, Bože – političara.

Z. R.