Širom Vojvodine
Složna obitelj u zajedničkom poslu
Vukovići na salašima Gradina, kraj Sombora, žive od 20-ih godina prošlog stoljeća. Tada se u Gradinu za Antoniju Bošnjak oženio Čonopljanac Mihajlo Vuković. U ovim salašima nekoliko je uspješnih poljoprivrednih obitelji s tim prezimenom i svi su potomci Antonije i Mihajla. Skoro stoljeće su na plodnoj gradinskoj zemlji i uvijek su se bavili poljoprivredom. Tako je i danas. Od Marijana (jednog od Mihajlovih unuka) i njegove supruge Marije posao polako preuzimaju sinovi Tomislav i Zlatko i snahe Kristina i Jelena. Okosnica proizvodnje su ratarstvo i stočarstvo. Razlika je jedino u tome što se, umjesto tovom svinja, Vukovići sada bave tovom bikova i mliječnim govedarstvom. U stajama i na farmi, na dvije adrese, je oko 100 grla stoke. Posla ima za sve, a po potrebi angažiraju se i sezonski radnici. Posla u stajama nije pošteđena ni snaha Jelena, profesorica kemije u jednoj od somborskih srednjih škola.
Od Gavrilovića do Somboleda
Vukovići su se tovom svinja bavili u vrijeme kada je uslužni tov bio posao na kome se moglo pristojno zaraditi. Tih godina, a bilo je to još u vrijeme nekadašnje Jugoslavije, svinje iz njihovih obora klale su se u čuvenom petrinjskom Gavriloviću. U turnusu se tovarilo 50-60 tovljenika. Prvo raspad države, pa gašenje uslužnog tova i na koncu niske cijene tovljenika razlog su što su Vukovići ispraznili obore.
»Prijelomna je bila 2003. godina kada smo predali 39 tovljenika i za njih dobili 1.000 eura. Tada smo definitivno odlučili: svinja će na našem gospodarstvu biti samo koliko je nama potrebno za kolinje. Objekte za krupnu stoku smo već imali i počeli smo ih puniti bikovima, junicama i muznim kravama«, priča Tomislav.
Trenutačno je na ovom gospodarstvu stotinjak grla krupne stoke. Dnevno se pomuze i Somboledu isporuči između 250 i 350 litara mlijeka. Broj muznih krava ne namjeravaju povećavati, a razlog je cijena mlijeka koja je od Nove godine niža, za dinar. Što je razlog te korekcije, koja nije zaobišla ni druge proizvođače, ne znaju, jer, kažu, razgovora s mljekarama nema.
»Možemo tražiti drugu mljekaru, ali prvih mjeseci svi puno obećavaju i daju, a poslije se sve svede opet na isto. Ova korekcija cijene na niže dogodila se u vrijeme kada cijena hrane raste na tjednoj razini. Sojina sačma je sada 88 dinara za kilogram, a prije godinu dana bila je 56 dinara. Za tih godinu dana naše mlijeko pojeftinilo je za dinar. S državnim poticajem za mlijeko dobivamo po litri 38 dinara. Uz to, za muzne krave država daje poticaj od 25.000 dinara po grlu. No, pravila u isplati nema. Poticaj za 2019. dobili smo u travnju 2020. godine, a za 2020. u prosincu. Dok za junice prvotelke još nismo dobili isplatu za 2019. godinu«, priča Tomislav.
Uz muzne krave Vukovići tove i bikove. Ideja je bila povećati tov bikova, a smanjiti proizvodnju mlijeka. »Tov bikova zahtijeva manje rada, prije svega oko hranjenja. Umjesto 25 krava na muži, možemo hraniti 60 bikova. Tu je muža, čišćenje i priprema za mužu i poslije muže, zatim dezinfekcija, jer proizvodnja mlijeka ekstra klase sve to zahtijeva. Ta ideja je za sada na čekanju, jer je posljednje dvije godine cijena bikova bila nepredvidiva i niska«, kaže Kristina.
Na priču se nadovezuje Tomislav i pojašnjava cjenovnu klackalicu u ovoj proizvodnji.
»U kolovozu 2018. godine bikove smo prodali za 2,37 eura, u veljači 2019. za 2,30, a u lipnju te godine za 1,85 eura. Posljednju turu sada smo prodali za 1,5 eura. I ne samo da je cijena niska već bikove nismo imali ni kome prodati. Da ne kažem da smo kupce u posljednje vrijeme čekali i pola godine. I onda je gubitak još veći – hranimo bikove i dalje, a cijena im samo pada«, kaže Tomislav.
Cijena je sada, kako kaže naš sugovornik, oko 1,95 eura. Bikova nema pa je povećana tražnja, što je naznaka i da će cijena narednih dana konačno biti korigirana na gore. A dokle će to trajati? Ta neizvjesnost je ono što muči proizvođače i razlog je što je svako planiranje na duže staze rizično.
Ratarstvo
Poslovna politika ovog gospodarstva je vlastita proizvodnja hrane za stoku. Kupuju se samo neophodne dodatne komponente za hranu. Da nije toga, proizvodnja bi bila mnogo skuplja i neisplativa. To znači da Vukovići obrađuju značajne površine, jer je samo za proizvodnju stočne hrane potrebno 70 jutara zemlje. »Kao stočari, imamo pravo prečeg zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta i tu se ne možemo žaliti. Jedino što zemlju sada dobijamo u drugim katastarskim općinama, jer kod nas, u Katastarskoj općini Sombor II., gdje su najkvalitetnije oranice, nema više zemlje. Problem je što se mora nešto dati na dražbu i za ratare, pa mi onda završimo kilometrima dalje. Tako smo mi sada zemlju dobili u Telečkoj. To je gornji teren i njive su tu lošije kvalitete«, kaže Vuković.
Na pitanje u kom pravci namjeravaju dalje razvijati obiteljsko gospodarstvo Tomislav kaže da će jedan od prioriteta biti podizanje vlastitih skladišnih kapaciteta, što bi omogućilo prodaju lagerovane robe najpovoljnijem kupcu, bez toga da tu prodaju uvjetuju skladištari.
»Bez toga ne možemo opstati na tržištu. Sve je veća razlika u cijenama, ovisno je li roba iz našeg skladišta ili s lagera. Moj susjed ovih dana je iz svog skladišta kukuruz kupcu iz Bosne prodao za 24,20 dinara, a mi smo naš, koji je bio na legeru kod zadruge s kojom surađujemo, prodali za 20 dinara. Na dva čardaka, što je osam vagona kukuruza, razlika u cijeni je 320.000 dinara. Ili soja, koju smo u žetvi prodali za 41,42 dinara, a sada je 62 dinara. Što se tiče ratarstva, to su nam neki pravci razvoja. Stočarstvo i dalje ostaje na našem gospodarstvu, jer više od polovine zemlje koju obrađujemo vezano je za pravo prečeg zakupa po osnovu stočarske proizvodnje. Omogućava nam to po prihvatljivim cijenama zakupljivati zemlju. Zakup hektara državne zemlje platio sam 170 eura, a ako se uzima od privatnika cijena zakupa je 200 eura po jutru«, kaže Vuković.
Od natječaja koji raspisuju Pokrajina i Republika Vukovići su do sada uspjeli na natječaju Ministarstva poljoprivrede osigurati strojeve i nabavu teladi.
»Pokrajinski natječaji postaju sve zahtjevniji što se tiče bodovanja; imam dojam da kopiraju IPARD. Iskreno, na natječajima koje je početkom veljače objavilo Pokrajinsko tajništvo za poljoprivredu nisam se pronašao«, ističe Tomislav.
Najteže poslove na gospodarstvu rade Zlatko i Tomislav, ali kada su oni, u sezoni žetve i berbe, na njivi hranjenja stoke i muže prihvataju se Kristina i Jelena. Kažu, najviše povjerenja imaju u sebe, jer ovaj posao ne znači završiti ga i zatvoriti staju do nove muže ili hranjenja. Bavljenje stočarstvom zahtijeva brigu i nadgledanje tijekom cijeloga dana. Vukovići zato na godišnji odmor nikada ne idu zajedno.
I za kraj, zanimljivo je kazati da su poljoprivredno gospodarstvo Vukovića posljednjih 15 godina obišla čak tri ministra poljoprivrede.
Z. V.
ANTRFILE
Sezonci na cijeni
Skoro sve poslove na dva gospodarstva Vukovići odrađuju sami, ali u sezoni pripreme hrane za stoku angažiraju sezonske radnike.
»To je danas problem. Svi mi u salašima Gradina možemo računati na jednu grupu radnika koja dolazi iz Telečke. U sezoni poslova kada nam u isto vrijeme svima trebaju radnici moramo se dogovarati, pričekati, uklapati. Sat plaćamo 300 dinara. Rješenje za stočarsku proizvodnju bile bi roll bale koje se ne moraju ručno tovariti već telehenderom. To onda znači adaptaciju objekata za bikove i krave, koji su građeni prije 25 godina za ručna kolica i male bale slame i sijena«, kaže Kristina.
