Kolumne
Prijateljstvo, granica i zadovoljstvo
S izuzetkom ovdašnjih medija na mađarskom, te ponekim lokalnim, jedna prošlotjedna vijest od općeg značaja gotovo da je promakla interesu domaće javnosti. Vijest, koju je 3. veljače na svom Facebook profilu objavio predsjednik Skupštine Vojvodine i Saveza vojvođanskih Mađara István Pásztor, glasi: »Jutros sam razgovarao s predsjednikom Republike Aleksandrom Vučićem, a rezultat toga je da će se od ponoći mađarsko-srpska granica ponovno moći prijeći bez PCR testa i bez odlaska u karantenu«.
Na prvi, drugi i svaki treći pogled, kao i u svojoj samoj suštini – sjajna vijest! Tko se lud voli izlagati liječničkim pretragama ili pak kućnom zatvoru, čije je ljepše ime karantena? Pa ljudi, posebno oni koji putuju (ili to kane), već su sluđeni različitim mjerama koje vrijede u različitim državama za državljane različitih zemalja i, ma koliko pametni bili, opet se osjećaju glupo u čitavom labirintu regula kog im najviše instance svakodnevno grade.
Ako se, pak, ova vijest protumači malo hladnije – razumom, a ne srcem – iza nje ostaju slojevi gorčine, pa čak i strepnje, jer je njena narav takva da upućuje upravo na to. Ali, prije no što prijeđemo na razlaganje iznesene tvrdnje, poslužimo se i citatom samoga Vučića, koji na svom Instagram nalogu također nije propustio javnost obavijestiti o istom susretu: »Odličan sastanak sa prijateljem Ištvanom Pastorom. Zajednički (smo, prim. a.) konstatovali da Srbi i Mađari nikada u svojoj istoriji nisu imali bolje odnose, a razgovarali smo i o brojnim važnim projektima za Suboticu i okolne opštine«.
Što je, dakle, zajedničko ovim različito intoniranim vijestima o istom događaju? Prijateljstvo, naravno. Na kojoj razini: kao dva dužnosnika, politička partnera ili onoj najneposrednijoj – kao dva čovjeka? Kod Vučića je to, zapravo, »tri u jedan« – i to ne samo s Pásztorom nego i s Orbánom, Putinom, Macronom... – eksplicitni dio svakodnevnog vokabulara, koji po potrebi, kao u slučaju kineskog predsjednika, prerasta i u najbliže krvno srodstvo (»Moj brat Xi Jingping«). Za razliku od Vučića – koji u politici traži prijatelje, braću, sestre i ostalu rodbinu – Pásztor se drži onoga što nalaže teorija: ne birajući način, traži interes. Na sreću, iz nama nepoznatih razloga, Vučić i u njemu vidi prijatelja, pa se i interes lakše postiže, a način i tako nije bitan.
Da je, pak, obojici stalo do načina, odnosno procedure, stvar s njihovim sastankom i postignutim rezultatima zacijelo bi stajala nešto drugačije. Naime, ni iz prve, a posebno ne iz druge, vijesti ne nazire se ni tračak onoga što je prethodilo odluci da od 4. veljače građani iz Mađarske u Srbiju mogu ući bez PCR testa ili pak obaveznog odlaska u karantenu. Je li to bazirano na preporuci struke, je li razlog za to rapidno opadanje broja zaraženih koronavirusom s obje strane granice ili je pak riječ o Pásztorovoj želji da udovolji nekoj vrsti pritiska građana koji svakodnevno ili često putuju u Mađarsku i vraćaju se iz nje (zbog posla, studiranja, liječenja ili nekih drugih razloga)? Ništa od toga, na žalost, ne doznajemo iz navedene dvije vijesti. Doznajemo, dakle, hvale vrijedan rezultat i još više hvale vrijednu spoznaju da su Vučić i Pásztor, hvala dragom Bogu, prijatelji i da je to, ako se već nalaziš na takvim funkcijama, sasvim dovoljno za dogovor na obostrano, ma... sveopće zadovoljstvo.
Zanimljiva stvar s ovim vijestima svakako je i način na koji su one objavljene. Svjesni brzine kojom se informacije s Facebooka, Instagrama ili ostalih mreža šire, dvojica prijatelja – naravno, u najboljoj namjeri – nisu gubili vrijeme za pisanje priopćenja ili sazivanje konferencije za novinare nego su, čim su se razišli, uzeli mobitele u ruke i u kratkim crtama otipkali suštinu sastanka, onako kako ju oni vide. A urednici, novinari? Navikli i inače da im političari i dužnosnice, ako im se baš prohtije, ne odgovaraju ni na telefonske pozive, sms-ove i poruke tajnicima i tajnicama nisu se ni potrudili to učiniti pa pozvati Pásztora da im u razgovoru (telefonom ili osobno, u studiju, recimo) odgovori i na neka druga pitanja koja se manje tiču privatnih odnosa s predsjednikom države, a više općih; od aktualnih mjera prelaska granice, preko onih ima li spoznaja iz Orbánovog kabineta kada će virus u Mađarskoj biti bezopasan i na 31. kilometru od srpske granice, pa do omiljene mu teme – kseno... ovaj, straha od migranata.
Što, pak, s onim urednicima ili novinarima koji s Pásztorom nisu »prijatelji« na Facebooku, koji nemaju naviku pratiti aktivnosti političara na njihovim privatnim nalozima i koje čak i ne zanima što oni pišu na svom zidu? U nedostatku pisanih priopćenja, konferencija za novinare, tekstova ili programa uživo na temu od općeg interesa preostaju im samo njihove privatne i šture informacije koje će već prenijeti neki od provladinih razglasa. Mišljenja kriznih stožera, procedure, pa čak i lijep odgoj sitnice su koje zakeralima ionako služe samo za to da pokvare idiličnu sliku prijateljstva dva čovjeka kojima je povjerena moć da brinu o sudbinama većeg broja ljudi. I, dokle god nas častili lijepim vijestima poput ove da građani prilikom ulaska u zemlju iz Mađarske neće morati imati PCR test i neće morati u karantenu, okus gorčine zamijenit će debele naslage šlaga da je Pásztor Vučićev prijatelj. Ali, kako je prijateljstvo, i pored svih prisega, nerijetko vrlo krhka kategorija iza ovih idiličnih vijesti latentno-konstantno krije se već spomenuta strepnja da građani zbog narušenih odnosa bivših prijatelja, umjesto privilegija, postanu njihovi taoci. Iskustva na ovu temu, i to brojna, imaju, recimo, pripadnici hrvatske i srpske manjine u Srbiji i Hrvatskoj.
Z. R.
