Kolumne
U mom šoru nikad blata nema...
Svijet je, napose njegova južna i istočna polulopta, pun primjera prenapučenosti i neriješenih osnovnih uvjeta za život. Slike brazilskih favela ili kartonskih naselja u Indiji, diljem Afrike ili otočnog dijela Srednje Amerike ostavljaju koktel gorčine, tuge i zgražanja nad svakodnevicom koju provode stanovnici takvih naseobina. Ulice bez vodovoda, kanalizacije ili asfalta (to nekako uvijek ide zajedno) u Rio de Janeiru, New Delhiju, Mexico Cityju i diljem drugih megalopolisa s deset, dvadeset i više milijuna ljudi živi su svjedoci i ekonomske moći država u kojima se oni nalaze, ali i njihovog odnosa prema vlastitom stanovništvu.
Većina nas zacijelo bi iz prve rekla kako imamo sreće što ne živimo u »trećem svijetu« i što kao društvo ne dijelimo sudbinu najsiromašnijih, najugroženijih i najobespravljenijih. Kada, međutim, malo bolje razmislimo i još se pri tomu i osvrnemo oko sebe, sjetit ćemo se da je oveće kartonsko naselje donedavno postojalo i u Novom Beogradu, sa »susjedima« poput Sava centra i gomile nebodera oko njega. Ako se, pak, malo osvrnemo oko sebe i siđemo s ceste u dubinu novosadske Klise, naići ćemo na divlje naselje u kom postoji zajednička česma; naselje u kom je električna instalacija (ako se to tako uopće može nazvati) na zidovima i doslovce »na dohvat ruke«, naselje u kom su štakori neka vrsta domaće životinje koja mirno šeta po sobama... Riječju: naselje u kom su svi komunalni problemi izloženi na nekoliko tisuća četvornih metara.
Većina nas, ovdje mislim na sugrađane, zacijelo bi iz prve rekla kako imamo sreće što ne živimo u takvim sredinama i što kao Subotičani ne dijelimo sudbinu najsiromašnijih, najugroženijih i najobespravljenijih. Kada, međutim, malo bolje razmislimo i još se pri tomu osvrnemo oko sebe, uvidjet ćemo da stvari i nisu baš takve kakvim se na prvi pogled čine. Ako kojim slučajem krenemo u Čantavir, pa umjesto u njegov centar iz tko zna kojih razloga skrenemo desno, nabasat ćemo na naselje slično onom na novosadskoj Klisi: zimi blato, ljeti prašina, bez vodovoda i kanalizacije... Ma, mala favela nikla na mjestu nestalih salaša na sjeveru Bačke.
Dobro, Čantavir nije Subotica, odnosno selo nije grad. Takvih slika nema u gradu, rekli bismo. Ne, takvih poput bivšeg kartonskog naselja u Novom Beogradu, novosadske Klise ili ruba Čantavira u Subotici zaista nema. Ali, i Čantavir i Tavankut i sva druga okolna naselja sastavni su dio Subotice, jer i njihovi stanovnici plaćaju nekakve poreze, takse ili pak doprinose, pa bi, shodno tome, imali pravo na ravnomjernu raspodjelu sredstava iz gradskog proračuna.
No, odmahnimo glavom i rastjerajmo iz nje neugodne prizore prijašnjih opisa kako bismo mogli uživati u naizgled utješnoj slici koju nam pruža pogled na sam grad. U njemu, poznato nam je svima, vlada sklad između secesijskih građevina i novoizniklih betonsko-staklenih stambeno-poslovnih objekata od kojih ne manjka niti onih koji su sagrađeni ili se upravo grade pod uvjetima nepoznatim javnosti i koji se ne kose samo sa zdravim razumom nego i s postojećim zakonima. Ali, kako ovdje nije riječ o Ulici Braće Radića, niti o Sándora Petőfija nego o osnovnim uvjetima za život, krenimo malo prema periferiji Subotice.
Da ste kojim slučajem, prije desetak dana u ranim jutarnjim ili kasnim poslijepodnevnim satima s Bajskog puta skrenuli u Kopersku i zaputili se u pravcu Uskočke, doživjeli biste nestvaran prizor: iz daljine biste prvo čuli sirenu lokomotive, a onda biste ju ugledali kako, baš kao kada je zeleno na pješačkom, stoji ispred vas i čeka da prijeđete prugu! Jer... rampa nije radila godinama, pa i čitavo desetljeće-dva. Na sreću, prometni atavizmi tog tipa sada su iza nas. Da, međutim, kojim slučajem živite u Koperskoj, gornjem dijelu Uskočke ili pak Jasenovačkoj (i da ne nabrajamo dalje), uz donedavno zaustavljanje vlaka da biste prešli prugu, svakodnevno biste molili Boga da ne bude većih oborina. Jer, stanovnici Koperske, gornjeg dijela Uskočke, Jasenovačke ili pak brojnih drugih ulica na periferiji grada ni danas nemaju asfalt, pa do svojih kuća redovito stižu ulopanih nogavica ili, u boljem slučaju, blatobrana. Evo jednog kraćeg opisa: u vrijeme kada pada kiša vožnja tim ulicama doslovce podsjeća na slalom – na svakih metar-dva (u boljem slučaju tri-četiri) ispred vas je omanji krater pun vode, pri čemu je prava dobit ako se kao podloga nalazi tucanik (početak Koperske), a ne zemlja, odnosno blatni pijesak (Jasenovačka i Uskočka). Kako se stariji ili pak bolesni žitelji tih ulica snalaze u svemu tome; koju obuću djeca koriste za odlazak u školu u takvim uvjetima, najbolje znaju oni sami.
Znaju to i u lokalnoj samoupravi, nije da ne znaju. Pa sami stanovnici ih svako malo na to upozoravaju. Pa sami činovnici u lokalnoj samoupravi prave, ili su pak pravili, liste ulica predviđenih za asfaltiranje. Ali, nekako se spomenute uvijek nađu na kraju reda. Čak i iza onih koje vode negdje na Tresetište!
Stoga, da završimo ovu priču, jer je njen poučak jasan i bez detalja o proračunu, njegovoj raspodjeli i prioritetima. Ostavimo li po strani slike Sao Paola, Hararea, Bangkoka... ostavimo li po strani i donedavne slike Novog Beograda, novosadske Klise ili rubnog dijela Čantavira i dalje se nameće dojam da je Subotica grad za svojih 70.000 stanovnika koji imaju uređenu komunalnu infrastrukturu. Ostalima, a njih je bar 30.000, kao utjeha i za popravak raspoloženja mogu poslužiti stihovi iz bećarca: »U mom šoru nikad blata nema, osim sada i kad kiša pada«.
Z. R.
