Tema

Moj rad za izbjegle i prognane Hrvate iz Vojvodine

Hrvatsko nacionalno vijeće, na prijedlog predsjednice Vijeća Jasne Vojnić, donijelo je na svojoj sjednici, koja je održana 24. studenog 2020. godine odluku, kojom mi se za 2020. godinu dodjeljuje  priznanje Ban Josip Jelačić za društveni rad u hrvatskoj zajednici. U prijedlogu za donošenje odluke navodi se, između ostaloga, da sam pomagao izbjeglim i prognanim Hrvatima iz SRJ. 

Povodom dodjele priznanja, Hrvatska riječ iz Subotice objavila je 11. prosinca 2020.  intervju, u kojem sam iznio mnoštvo podataka o svom djelovanju u razdoblju od 1991. do 2000. godine za hrvatsku zajednicu u Vojvodini, SRJ. U intervju namjerno nisam ništa govorio o svom pomaganju izbjeglim i prognanim Hrvatima iz Vojvodine, SRJ, jer je o toj temi gotovo nemoguće govoriti bez navođenja konkretnih događaja i konkretnih ljudi, što nije bilo uputno.

A kako je sve počelo?

A kako je sve počelo? Potrebno se vratiti u početak 90-tih, kad je je na ovim prostorima vladalo ludilo.

Poznato je da su tijekom 1991. godine počeli sustavni progoni, uznemirivanja, svakovrsna maltretiranja, pa čak i ubijanja Hrvata u Vojvodini, napose u dijelovima Srijema i Bačke uz Dunav, koji su teritorijalno bili bliži ratnim djelovanjima. Dok su jedni podlegli već samim pritiscima, drugi su spašavali živu glavu, pa su i jedni i drugi jedini izlaz i svoj spas vidjeli bježanjem što dalje od takve sredine. Većina prema Hrvatskoj.

Ja sam do konca 1993. godine radio u samom središtu grada Zagreba, u tada najpoznatijoj konzultantskoj kući iz pravnog i ekonomskog područja u Hrvatskoj, pa i u SFRJ, u Novinsko-izdavačkoj kući Informator, koja je izdavala informativno-instruktivni list iz pravnog i ekonomskog područja Informator. Kao jedan od desetak stručnih pravnih savjetnika-konzultanta prema trećima, po naravi sam posla blisko surađivao s najširom stručnom pravnom zajednicom, sa sudovima na svim nivoima, sa stručnim službama Hrvatskog sabora i većine ministarstava, pojedinim fakultetima, napose s Pravnim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu i dr. Kao takav bio sam na dohvat ruke za stručnu i ljudsku pomoć svima onima, koji su pod prinudom napuštali svoja vjekovna ognjišta iz Vojvodine i preseljavali u Hrvatsku.

Bilo je to vrijeme kad su se svi počeli okupljati, udruživati i organizirati. Tako su se Hrvati u Zagrebu, porijeklom iz Vojvodine, poglavito iz Subotice, njezine uže i šire okolice, organizirali i osnovali Društvo vojvođanskih i podunavskih Hrvata Vojvodine. Do 1991. godine ja sam živio kao naturalizirani Zagrepčanin, te nisam poznavao gotovo nikoga iz Subotice, koji su kasnije došli u Zagreb. Poznavao sam površno jedino Nacu Zelića. Vjerojatno me upravo Naco Zelić pozvao da se pridružim novoosnovanoj udruzi.

Pravni savjeti

Budući da sam vidio da novoosnovana udruga daje samo moralnu potporu Hrvatima, koji su u velikom broju bježali iz Vojvodine i dolazili u Hrvatsku, odlučio sam se osobno angažirati i pokušati pomoći tim ljudima. Već pod kraj 1991. godine oni su se počeli samooganizirati u svoju udrugu pod nazivom Zajednica izbjeglih i prognanih Hrvata iz Vojvodine. Od Grada Zagreba dobili su odgovarajući poslovni prostor, u kojem su se sastajali. Trebalo je za novu udrugu donijeti potreban osnivački akt i Statut nove udruge. Već su načinili i nekakve nacrte tih akata. Kako sam u izradi takvih akata imao iskustva, pomogao sam im u izradi akata i u redigiranju teksta akata na standardni hrvatski jezik. Dolazeći na sastanke davao sam im pravne savjete na pojedina konkretna pitanja o pojedinim problemima, s kojima su se susretali. Kako je potreba za pravnim savjetima bivala sve veća, zatražili su me da im dadem nekakav broj telefona na koji me mogu zvati radi pravnih savjeta. Dao sam im broj telefona sa svog radnog mjesta uz napomenu da me mogu zvati svakog radnog dana i to isključivo u vremenu 14 do 15 sati te da taj broj ne daju okolo. Ne samo da se nisu držali uvjeta pod kojima sam im dao svoj broj telefona, nego su taj broj obznanili putem radija. Kad su pojedinci doznali adresu ureda u kojem radim, počeli su gotovo neograničeno navraćati tražeći svekoliku pomoć. Tako je moj ured na radnom mjestu odjednom postao gotovo javno savjetovalište. Na svu sreću, uprava firme u kojoj sam radio, imala je ogromno razumijevanje i od toga nije pravila nikakvog problema.

Zamjena nekretnina

Evo područja koja su bila na dnevnom redu. Jedno od njih bila su pitanja vezana uz zamjenu nekretnina.

Uz spašavanje žive glave, većina je ili još prije izbjeglišta iz Vojvodine ili odmah po dolasku u Hrvatsku bila pod prinudom prisiljena zamijeniti nekretnine u svom vlasništvu za nakretnine Srba, koji su napustili Hrvatsku i otišli u SRJ. Kad se radi o prometu nekretnina, pogotovo o prometu pod prinudom, našim je ljudima trebala pomoć, koja će im bar donekle osigurati da će izbjeći svakojaku prijevaru. Ilustracije radi na navodim  samo dva primjera, a bilo ih je jako puno.

Jednog je dana, kao stranka, došla u moj ured u firmi u kojoj sam radio gospođa za koju sam od prije znao. Muža sam joj još iz djetinjstva poznavao. Došla je s molbom da joj pogledan ugovor o zamjeni nekretnina, koji joj je načinio jedan ugledan i meni poznat odvjetnički ured. Analizirajući načinjen ugovor i isprave, koje su poslužile za sklapanje ugovora, zamijetio sam da se ne slažu katastarske i gruntovne oznake nekretnine, koju dobivaju u zamjenu. Nisam vidio da ima dokaz da katastarske oznake odgovaraju gruntovnim oznakama nekretnine. Kako u to vrijeme nije bilo internetske mogućnosti provjere, jedina je mogućnost bila da se stranka zaputi u katastar u mjestu gdje leži nekretnina i da to provjeri. Gospođa je vrisnula od jada i rekla da će odvjetnika, koji joj je pravio ugovor, zadaviti. Nije joj preostalo nego zaputiti se u mjesto, gdje leže nekretnine i izvršiti provjeru u katastru.

Jednako je tako jednog dana navratio, kao stranka, u moj ured jedan meni nepoznat gospodin. Zamolio me da pogledam ugovor o zamjeni nekretnina, koji mu je načinio jedan odvjetnički ured u Zagrebu. Gledajući ugovor konstatirao sam da on u zamjenu daje nekretninu u svom vlasništvu negdje u Vojvodini, a on u Hrvatskoj u zamjenu dobiva stanarsko pravo na određenom stanu. Pitao sam ga zna li on da u zamjenu za nekretinu u svom vlasništvu dobiva samo stanarsko pravo. Trebalo je rastumačiti čovjeku pravne pojmove, da zna o čemu se radi. Čovjek je vidio da je prevaren. Budući da sam još iz vremena kad sam vodio pravnu službu u firmi u kojoj radim i odlazio na rasprave na sud osobno poznavao odvjetnika koji je načinio ugovor, pitao sam koliko mu je platio za sklapanje ugovora. Čovjek od sramote nije htio reći koliko je platio. Kako sam odvjetnika osobno poznavao, a ured mu nije bio daleko od firme u kojoj sam radio, zamolio sam čovjeka da ode do odvjetnika i zatraži povrat novca, a ugovor da odmah poništi. Ako mu ne bude htio vratiti novac, neka mu zaprijeti da ću ga ja prijaviti odvjetničkoj komori.

Reguliranje državljanstva i pomoć oko zapošljavanja

Osim pitanja vezanih za zamjene nekretnina, aktualna su bila pitanja u vezi reguliranja državljanstva, jer su svi koji su, kao izbjeglice došli u Hrvatsku, bili državljani Srbije, odnosno SFRJ, koja je još uvijek formalno postojala.

Na svu sreću sami članovi novoosnovane udruge Zajednica izbjeglih i prognanih Hrvata iz Vojvodine vrlo su brzo uspostavili vrlo kvalitetne odnose s nadležnim tijelima Ministarstva unutarnjih poslova, pa ih je trebalo samo poučiti koje i kakve isprave moraju donijeti pri zahtjevu za republiranje (dobivanje) državljanstva.

Budući da je većina pridošlica iz Vojvodine bila radno sposobna, mnogima je trebalo pomoći naći nekakvo odgovarajuće zaposlenje.

Među pridošlima je bilo i srednješkolskih i visokoškolskih nastavnika, pa sam za neke od njih potezao svoje veze da nastave nastavnički posao u Hrvatskoj. Nisu ni znali tko je za njih radio. Jedan od njih mi je nekoliko godina kasnije rekao da je čuo da je za njega intervenirao netko iz Zagreba i pomogao mu, ali ne zna tko je to bio.

Reguliranje mirovina

Na kraju, jedno od težih pitanja je bilo pitanje reguliranja mirovine.

Nije sporno da pravo na isplatu mirovine tereti mirovinski fond u koji su se uplaćivali doprinosi iz radnog odnosa osobe, koja je radila. Dakle pravo na isplatu mirovine zaslužene u SFRJ, kasnije u SRJ, može se teretiti jedino mirovinski  fond u koji su se doprinosi uplaćivali, a taj je fond sada bio u drugoj, diplomatski nepriznatoj državi. Trebalo je naći nekakvo prijelazno rješenje dok se diplomatski ne urede međusobni odnosi između dvije države. I našlo se jedno privremeno rješenje. Puno se rješenje dogodilo istom 1996. godine kad je potpisan Sporazum o normalizaciji između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije i potom Ugovor o uređenju  pitanja mirovina, kad sam bio na službi u Veleposlanstvu.

Kasnije sam susretao mnoge koji su se pod pritiskom preselili u Hrvatku, kojima sam pomagao pri preseljenju. Veselilo me kad sam vidio da su se uspješno »ukotvili« u Hrvatskoj i da imaju posve pristojan miran život u Hrvatskoj.

Po dolasku na službu u Beograd, u Veleposlanstvo RH u SRJ, obilazeći mjesta gdje živi ostatak  Hrvata, rado sam se sjećao onih koji su iz tih krajeva prognani. Za imendan velečasnog Edurada Španovića u Slankamenu rasplakao sam sve nazočne. Rekao sam im da sam prije dolaska na službu u Beograd upoznao mnoge njihove mještane, kojih sada nema ovdje, da sam upoznao pučkog pjesnika i književnika Ivana Bonusa, da sam upoznao prosvjetnog radnika Vlatka Fiolu, da sam upoznao Stjepana Rendulića, zvanog Slavko i još mnoge druge. Svi su oni uvijek nostalgično govorili o svom zavičaju, o svom Slankamenu. Dok nisam došao ovamo i vidio ljepotu srijemske ravnice i u njemu Slankamen, nisam mogao shvatiti čemu tolika nostalgija.

Aleksandar Skendrović, dobitnik HNV-ova priznanja Ban Josip Jelačić