Intervju

Proširenje je političko pitanje

Srbija u prošloj, 2020. godini, prvi puta nije otvorila nijedno pregovaračko poglavlje, šest godina od početka pristupnih pregovora s Europskom unijom. Pri tome je Srbija prošle godine dobila ocjenu 2,2 na skali 1-5 kad je politički kriterij u pitanju. Koji su razlozi tome, zašto Srbija ne provodi reforme i koji su uvjeti da se proces pridruživanja nastavi, teme su o kojima smo razgovarali s potpredsjednikom Europskog pokreta u Srbiji Vladimirom Međakom.

Rekli ste da i EU i zapadni Balkan trebaju uložiti dodatne napore i da je potreban politički angažman kako bi se proširenje pomaklo s mjesta. Što treba učiniti EU, a što zapadni Balkan?

Suštinsko je pitanje međusobnog povjerenja. Proširenje EU je oduvijek bilo i bit će politički proces zasnovan na dvije političke odluke. Prva i osnovna, iskrena odluka EU da se prime nove članice, a druga je iskrena odluka države kandidata da zaista i uradi što je potrebno da postane članica. Na strani EU postoji povijest širenja na nove članice, čak i na članice koje u trenutku početka razgovora o pristupanju nisu ni blizu šanse da budu spremne za pristupanje, kao što je bio slučaj s istočnoeuropskim državama početkom 90-ih godina. Tada je donesena hrabra odluka da se krene u pregovore s njima i ponudi im se članstvo u EU. Takva hrabrost je potrebna i sada. Kako bi došlo do proširenja, moraju se steći u samoj EU politički uvjeti (da nema velikih kriza poput institucionalne, migrantske, ekonomske, covid...), da postoji pozitivan ekonomski trend same EU i da prije svega Njemačka i Francuska stanu iza proširenja. Samo u takvim uvjetima je moguće postići konsenzus država članica. Zbog toga se proširenje događa u ciklusima, a ne svake godine, kad se pojavi neki novi kandidat. Isto će se dogoditi i zapadnom Balkanu. Onaj tko bude spreman, kada se steknu uvjeti u EU, taj će ući; ostali će čekati sljedeću šansu, koja može doći i za koje desetljeće. Srbija ne smije propustiti tu šansu kad se bude ukazala, jer ta prilika neće dugo trajati. Pri tome, čini mi se da se kod nas stalno smetne s uma da mi vodimo pregovore već šest godina i da ne pričamo o početku. Valja podsjetiti da je Europska komisija 2011. zaključila da Srbija može, ako uloži sve svoje kapacitete, biti spremna za članstvo u roku od pet godina. Na strani država kandidata jest da iskreno budu privržene ulasku u EU i da urade ono što je potrebno kako bi ispunile uvjete za članstvo. Uvjeti za članstvo su: politički, ekonomski i pravno-adminstrativni. Politički uvjet prije svega podrazumijeva da postoji međusobno povjerenje i da postoji kompatibilnost s vrijednostima na kojima je zasnovana EU. Vrijednosti EU su zapisane u članku 2. Ugovora o EU i nisu imaginarne kategorije, već jasne i mjerljive. To su demokracija, sloboda, ljudsko dostojanstvo, jednakost, vladavina prava, ljudska prava i prava manjina, pluralizam. Iako Srbija danas u odnosu na istočnoeuropske države 90-ih prednjači u pravnom kriteriju i blizu je u ekonomskom kriteriju (sad smo na nivou gde je Bugarska bila prilikom ulaska u EU 2007.), daleko zaostajemo u političkom kriteriju. Prošle godine smo dobili ocjenu 2,2 na skali 1-5, kad je politički kriterij u pitanju, i to poslije šest godina pregovora. Mi godinama bilježimo pad na respektabilnim međunarodnim listama slobode, demokracije, slobode govora, a ove godine nam je Komisija rekla kako ni naša Skupština ne odražava pluralizam u društvu. Dakle, ozbiljan pad kad su vrijednosti EU u pitanju, a one su osnovno mjerilo je li država podobna za članstvo. Kao odgovor na Vaše pitanje, EU se mora više ponašati u skladu s proklamiranim ciljem proširenja, a to znači da se podigne nivo značaja proširenja na političkoj agendi EU i da proširenje ide paralelno s reformom same EU, kako bi se proširenje dogodilo nakon završetka reformi same EU. To je zapravo i izgledan scenarij, koji provijava kroz izjave dužnosnika EU. Problem je što, kad se steknu uvjeti za proširenje, pitanje je hoće li Srbija biti blizu spremnosti za članstvo. Kako sad stvari stoje, neće biti spremna u dogledno vrijeme. EU se također mora početi pridržavati vlastitih vrijednosti kada je Balkan u pitanju i ne praviti kompromise kad su te vrijednosti u pitanju, zarad kratkoročnih ciljeva, jer dugoročno, takvim ponašanjem EU gubi Balkan.

Također ste rekli kako proširenje ne smije biti administrativni posao već zahtijeva političko upravljanje.

Kao što rekoh, proširenje je političko pitanje. Njime se moraju baviti najviši nivoi vlasti u EU (premijeri, kancelari, predsjednici), ali i najviši nivoi u državi kandidatu. To za državu kandidata nije samo jedan od poslova, to jest posao ako želi ući u EU. Održavanje samita EU-ZG usred covida u svibnju 2020. je pozitivni pomak. Deklariranje Europske komisije da će biti »geopolitička« je također pozitivno, jer ako će EU negdje pokazati svoju geopolitičku snagu i značaj, to je Balkan. Mnogo prije nego li Bliski istok ili Afrika. U državi kandidatu to znači da pristupanje EU jest glavna agenda te države i Vlade. To znači da svaka sjednica Vlade mora početi točkom 1 »što je urađeno po pitanju pristupanja EU«, da Narodna skupština svakih šest mjeseci vodi plenarnu raspravu o pristupanju EU, da se kvartalno podnose izvještaji Vladi o napretku u harmonizaciji zakonodavstva, da mediji o tome vode računa i propituju ministre zašto imaju 0% ispunjenosti u tom kvartalu i zašto kasne u obvezama mjesecima pa čak i godinama. Svega toga u Srbiji nema, a moralo bi biti ako hoćemo u EU i kada bi to bio naš prioritet. To se sa strane vidi bolje nego iz Srbije, zato i sumnjaju u našu iskrenu namjeru.

Što znači »nova metodologija« za proces pristupanja?

Nova metodologija znači upravo više političkog upravljanja i uključivanja najviše politike u pregovore, na obje strane. Glavno pitanje na koje do sada nemamo odgovora jest da li pravilo iz Metodologije, a koje kaže kako nema zatvaranja novih poglavlja dok se ne ispune prelazna mjerila u poglavljima 23 i 24, važi za nas. Ako važi, mi nećemo zatvoriti ni jedno poglavlje do sredine 2022. (najranije). Ako ne bude nikakvih pomaka u ova dva poglavlja, pitanje je hoćemo li išta i otvoriti do tada.

Je li nova metodologija precizirana, kako je to traženo od strane Srbije?

Koliko znam, nije precizirana. To opet postavlja pitanja spremnosti za pregovore obje strane, jer ako za devet mjeseci ne možemo precizirati jedan administrativni dokument, kako ćemo pregovarati nešto kompleksnije. Podsjećam, Srbija nema glavnog pregovarača/šefa pregovaračkog tima od rujna 2019. Preciziranje metodologije je glavni posao glavnog pregovarača/šefa pregovaračkog tima.

Je li Srbija prihvatila i službeno novu metodologiju?

U nastupima Vlade Srbije vidimo da jesmo i da je to uradio predsjednik Republike tijekom posjeta predsjedniku Francuske. Problem toga jest što mi tumačenjem dolazimo do tog saznanja, što predsjednik nema apsolutno nikakvu ulogu u vođenju pregovora, jer sve poslove obavlja Vlada i konačno samo Vlada može donijeti takvu odluku, službenim aktom (zaključkom Vlade) jer je zaključkom Vlade na početku pregovora 2014. prihvatila i prethodnu metodologiju i o tome obavijestila Tajništvo Međuvladine konferencije (to je format u kom se vode pregovori), a koji se nalazi u Generalnom tajništvu Vijeća ministara EU u Bruxellesu. Predsjednik Francuske ne rukovodi tajništvom Međuvladine konferencije, niti je tajništvo u Francuskoj. Forma i procedure vođenja pregovora čine odluke donijete tijekom pregovora valjanim i predvidivim. U uređenom sustavu ne može svatko raditi sve već postoje jasna razgraničenja nadležnosti. Ovo pokazuje maglovitost ili nepridržavanje domaćih linija razgraničenja. Neformalno i ponašanje van procedure tijekom vođenja pregovora pokazuje naš kapacitet za poštovanje vlastititih procedura i pravila, a mi tijekom pregovora moramo uvjeriti EU da smo sposobni i voljni poštovati sve procedure koje postoje u EU. Teško ćemo to uspjeti ovakvim ponašanjem.

Srbija je dobila novi kriterij – politička retorika – način na koji najviši državni funkcioneri u javnosti komuniciraju o EU. Zašto se to dogodilo i što to znači za dalji proces? Vide li se neke promjene u retorici od tada?

Izjava u ožujku kako je solidarnost u EU mrtvo slovo na papiru je ozbiljno odjeknula u EU i državama članicama. Ona je umnogome utjecala na sliku koju Srbija ima u EU. Tijekom covida je demaskirana anti-EU retorika u Srbiji koju vode tabloidi pod Vladinom kontrolom. Pri tom je ta anti-EU kampanja u Srbiji domaćeg porijekla, a nije stranog kao u nekim državama EU ili Balkana. U prosincu je za potrebe Vanjsko-političkog odbora Europskog parlamenta urađena studija o lažnim vijestima na zapadnom Balkanu »Mapping Fake News and Disinformation in the Western Balkans and Identifying Ways to Effectively Counter Them«, u kojem se upravo ovo kaže, kako »provladini tabloidi vode kampanju protiv EU, NATO i Zapada općenito, uz povremeno hvaljenje Rusije«. Prošlo je malo vremena od listopada da bi se promijenila retorika, mada sumnjam da se ona uopće može promijeniti. Za stvaranje dobre slike o EU, zasnovane na činjenicama, mora se mnogo objašnjavati građanima, a onda se objasniti zašto su neke stvari ranije prikazivane na drugi način. Teško je objasniti građanima kako si oba puta u pravu, i kada kažeš da je »Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju najgori sporazum ikada zaključen« i da je »Srbija privukla tri milijarde stranih direktnih investicija i povećala izvoz u EU četiri puta za 12 godina, zahvaljujući Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju«. Prvi iskaz smo čuli više puta od strane najviših državnih funkcionera. Ne mogu oba iskaza biti točna, a samo drugi omogućava točno i pozitivno izvještavanje o EU zasnovano na provjerljivim informacijama, koje se sada zahtijeva.

Ima li garancije da će, ako dođe do promjene retorike, to zaista značiti i promjenu stava ili će se još produbiti rascjep između deklarativnih namjera i stvarnih reformi?

Ne vjerujem ni da se retorika može promijeniti, a raskorak između deklarativnih namjera i stvarnih reformi je sada već notiran i u Godišnjem izvještaju u kojem Komisija kaže kako »Vlada Srbije nastavlja deklarirati ulazak u EU kao svoj cilj, ali da mora staviti više fokusa na objektivnu, pozitivnu i nedvosmislenu komunikaciju o EU«. Zagrebačka deklaracija iz svibnja 2020. godine navodi da se kredibilitet zahtjeva za prijem u članstvo ocjenjuje prema »javnoj komunikaciji o EU i provedenim reformama«, stavljajući komunikaciju na prvo mjesto. Kad se dođe na ovu točku, mora se mnogo raditi da se loše stvari isprave.

Koje su najvažnije reforme koje Srbija treba provesti da bi se proces pridruživanja nastavio?

Prvenstveno je reforma pravosuđa i davanja istinske ustavne nezavisnosti pravosuđu (sudstvu i tužiteljstvu). To je kičma poglavlja 23. To je materijalni uvjet za sustavnu i suštinsku borbu protiv korupcije (prije svega visoke korupcije među političarima na vlasti) i organiziranog kriminala.

Koje su prepreke za provođenje reformi?

Nedostatak političke volje, prije svega. Vlada ima stabilnu većinu u Skupštini, tako da nema nikakvih formalnih prepreka. Period 2016.-2019. je bio po mnogo čemu idealan za približavanje Srbije Europskoj uniji, promatrajući i uspoređujući cijeli period 2001.-2019., stabilna skupštinska većina, slaba anti-EU opozicija, stabilne financije, pozitivna ekonomska kretanja i u Srbiji i u EU, pa Srbija nije napravila značajnije pomake u pristupanju EU.

Kako se rješava pitanje nezavisnosti pravosuđa. Ima li pomaka? Što se treba uraditi?

Mi imamo situaciju da je Vlada Srbije pripremila amandmane na Ustav, iako po Ustavu ona na to nije ovlaštena. Samo Narodna skupština ima pravo pripremati tekst izmjena Ustava. Mi zapravo imamo sljedeću situaciju: cilj izmjene Ustava jest davanje nezavisnosti trećoj (sudskoj) grani vlasti. U pothvatu davanja nezavisnosti sudskoj vlasti od izvršne i zakonodavne izvršna vlast ulazi u nadležnost zakonodavne vlasti. Rezultat nikako ne može biti dobar. Amandmani koje je neovlašteno uradila Vlada moraju biti sklonjeni sa stola zauvijek i ne mogu biti nikakva osnova za dalju raspravu. Narodna skupština mora formirati radnu grupu u kojoj će, pored političara, biti uključeni i profesori ustavnog prava i predstavnici struke (suci i tužitelji), ali iz organizacija koje nije formirala sama vlast kako bi fingirala pluralizam i javnu debatu. Ta radna grupa mora pripremiti amandmane koji će suštinski dati nezavisnost pravosuđu. Bez toga nema pomaka i Srbija će imati ozbiljne probleme da završi pregovore u poglavlju 23.

Intervju vodila: Jasminka Dulić