Širom Vojvodine

Na istoj zemlji dulje od dva stoljeća

Ovotjednu priču o našim gospodarstvenicima posvećujemo obitelji Majetić iz Surčina, vlasnicima obiteljske destilerije i vinarije Majetić. Njihovi vinogradi i voćnjaci se prostiru na prvom obronku Fruške gore, na plažama i pješčanim sprudovima nekadašnjeg Panonskog mora, gdje nažalost više nema vinograda, jer su vinogradi ove obitelji jedini koji su ostali na tom području. Vlasništvo nad tom zemljom Majetići imaju već 240 godina. Njihovi preci su njegovali tradiciju proizvodnje vina i rakije, prenosili su svoja znanja nasljednicima. Ostali su Matejići i danas vjerni toj tradiciji, ali uz primjenu moderne tehnologije koja im pomaže, kako kažu, pomaže da kvalitetan grozd pretvore u savršenstvo. U ovaj obiteljski posao uključena je cijela obitelj: najstariji otac Tomislav, sin Željko, unuk Tomislav i snaha Nada, podrška i desna ruka u cjelokupnom poslu i kućanstvu.

Posao za oca, sina i unuka

Kapacitet vinarije i destilerije je 10.000 litara vina i 5.000 litara rakije. U vinogradima ove obitelji podjednako su zastupljene tri sorte grožđa: talijanski rizling, slankamenka i cabernet sauvignon, dok manji dio zasada čine prokupac i gamme. U voćnjacima gaje šljivu, dunju, vinogradarsku breskvu, kajsiju i krušku od kojih proizvode limitirane serije rakija. Također proizvode posebnu rakiju od vinogradarske breskve što se rijetko gdje može naći, jer, kako kažu, teže jedinstvenosti i izuzetnosti i tome da po nečemu budu različiti od drugih. Zahvaljujući zajedničkom trudu i zalaganju, u tome i uspijevaju. A za istrajnost u vinogradarskoj tradiciji zaslužan je najstariji član obitelji 80-godišnji otac Tomislav.

»Još kao mladić sam se bavio poljoprivredom i vinogradarstvom, ali ne tako aktivno kao danas. Poljoprivreda je nekada bila najjača grana gospodarstva od koje se živjelo. Međutim, profit od tih djelatnosti je u jednom periodu počeo stagnirati i tada sam se odlučio za posao prijevoza. Bio je to interesantan posao od koga se moglo živjeti. Ali, i pored tog posla, nastavio sam se baviti poljoprivredom i vinogradarstvom. Svoje djetinjstvo sam proveo u vinogradu i tu ljubav uspio sam prenijeti najprije na sina, a zatim i na unuka, što mi je posebno drago«, ističe najstariji član obitelji Majetić, dodajući da je nekada u Surčinu skoro svaka obitelj imala svoj vinograd.

»Od Surčina do Bežanije ima 9 kilometara. Na cijelom tom području su bili vinogradi. Bilo je i obitelji koji su u svom posjedu imali veće parcele vinograda, poput obitelji Naglić. Njima je prihod od vinogradarstva nekada bio veći od prihoda od poljoprivrede. I danas je zarada od vinogradarstva dobra, ali je trenutna situacija takva da nema prodaje. No, nadamo se da će i ova teška vremena proći«, ističe naš sugovornik.

I stara i nova djelatnost

Sin Željko rado je nastavio očevim stopama. I njemu je, baš kao i njegovom ocu, ljubav prema vinogradarstvu usađena od malih nogu.

»Vinogradarstvo i podrumarstvo, koje je dobrim dijelom bilo zapostavljeno polovinom prošloga vijeka, zbog nekih zbivanja u društvu koja su favorizirala neke velike proizvodnje, ponovno je oživjelo u našoj obitelji. Osim vinogradarstvom i podrumarstvom, članovi moje obitelji se bave i drugim poslovima. Ja se, kao druga generacija (a u Surčinu već petnaesta), bavim i zlatarskim zanatom. Ipak, prije nekoliko godina opredijelili smo se za ozbiljno bavljenje vinogradarstvom i podrumarstvom. Kako naše zakonodavstvo ne poznaje moment poljoprivrednog gospodarstva, odnosno u zakonodavstvu postoji poljoprivredno gospodarstvo koje u području alkohola, konkretno u našem slučaju vina i rakije, vinarskog i destilerijskog posla, ne može javno nastupati na tržištu. Stoga smo morali registrirati i vinariju i destileriju i provesti sve zakonske norme«, navodi Željko.

Ukupno obrađuju šest hektara zemljišta. Jedan hektar zasađen je vinogradima.

»To je vinograd u vrlo intenzivnoj sadnji i u intenzivnoj proizvodnji. S obzirom na ranija ozbiljna vinogradarska iskustva, najprije mog oca, a zatim i mene, jer sam već oko 40 godina prisutan u vinogradarstvu, u prilici smo ozbiljno ponuditi svoje proizvode tržištu. Budući da nismo velika vinarija, naši kupci su vlasnici restorana. Moramo se trenutno požaliti da zbog aktualne situacije zbog virusa korone, kada je kompletna turistička i ugostiteljska ponuda skoro zatvorena, imamo ozbiljnih problema u plasmanu svojih proizvoda. No, nadamo se da će se situacija ipak uskoro popraviti«, kaže Željko.

Poticaje države osim pomoći za kupovinu poljoprivrednih strojeva, do sada nisu koristili, ali svaka pomoć je uvijek dobrodošla.

»Do prije 30 godina funkcionirali smo kao poljoprivredno gospodarstvo. Na ‘kućnom pragu’ smo mogli plasirati sve što proizvedemo. Danas se to promijenilo i to se više ne može raditi, niti javno, niti tajno. Obiteljski posao je, po mom mišljenju, i prednost i neophodnost. Ako želimo biti samostalni i sigurni u ono što radimo, onda je potrebno posao završiti u svojoj kući. Što se tiče odnosa između ratarstva i vinogradarstva, to je nešto što se ne može usporediti. U ratarstvu je nešto manje posla i ratarski profiti su znatno manji u odnosu na vinogradarske. Vinogradarstvo zahtijeva daleko više posla, a u našem slučaju vinogradarstvo je usko vezano s podrumarstvom i destilerijskim poslom. Ta tri posla su usko vezana jedan za drugi«, ističe Željko.

Najmlađi vinogradar

Ljubav prema vinogradarstvu najstariji članovi obitelji uspjeli su prenijeti na najmlađeg člana, 23-godišnjeg Tomislava. Iako je završio srednju zlatarsku školu, izrazio je želju da nastavi baviti se vinogradarstvom. Upravo na njegovu inicijativu registrirali su vinariju, pokrenuli proizvodnju i krenuli u brendiranje svojih proizvoda.

»Vinogradarstvo sam zavolio uz djeda i oca. Od malih nogu boravio sam s djedom i bakom u vinogradu. Vremenom sam dosta toga naučio i sada održavam vinograd, sudjelujem u proizvodnji vina i rakije, pretačem, bistrim, filtriram vino. Naučio sam sve raditi i uživam u tom poslu. Danas je, nažalost, malo mladih ljudi koji se žele baviti vinogradarstvom. Zato bih im poručio da se ne plaše posla, pogotovo ako imaju svoje zemljište i svoje zasade. Trud se uvijek na kraju isplati«, poručio je mladi vinogradar iz Surčina.

Stariji ukućani koji su podržali Tomislava ne kriju radost što je nastavio posao koji su utemeljili njegovi preci. S ponosom kažu da je on najmlađi, ako ne i jedini mladi vinogradar u Vojvodini, koji se odvažio upustiti u ovaj težak i zahtjevan posao, sa željom da očuva tradiciju vinogradarstva u svojoj obitelji ali i u Surčinu, mjestu nekada poznatom po blagotvornim vinogradima.

S. D.