Intervju Intervju

Što je za manjinu kazalište, a što je za kazalište manjina?

»Neke stvari oduvijek čuče u nama i samo je pitanje koliko i kad čovjek to ispipa i nekako se jasnije izoštri u tom smjeru. U meni je oduvijek čučalo to nešto što je naginjalo dramskim umjetnostima«, kaže profesorica Nevena Mlinko, koju je »to nešto« vodilo od recitiranja, osmišljavanja i organiziranja kulturnih događanja, voditeljstva, glume i režiranja predstava, preko studija jezika i književnosti odvelo do Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, gdje je trenutno na master studiju Teorije dramskih umjetnosti i medija.

Da u Neveninom životu ništa nije stihijski, govori i podatak da je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu obranila master rad s nazivom »Avaške godine Milovana Mikovića u korpusu hrvatske dijalektalne književnosti«, a nakon stručne i znanstvene obrade ovu je poemu dramatizirala i režirala u izvedbi Književno-teatarskog kružoka Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo u Subotici. Predstava je imala veliki uspjeh kod publike i kritike, ali je nakon premijere i prve reprize, a zbog poznatih epidemijskih okolnosti, budućnost neizvjesna.

S Nevenom Mlinko, trenutno uposlenoj u Osnovnoj školi Sveti Sava, razgovarali smo o njenim aktivnostima i planovima.

U HKC-u Bunjevačko kolo vodite Književno-teatarski kružok, a prethodno ste vodili dječju dramsku sekciju. Je li Kružok izrastao iz sekcije?

U Kolu sam vodila dječju dramsku sekciju, a od konca 2019. godine sam se odlučila pokrenuti sa starijima Književno teatarski kružok (KTK) za neke ozbiljnije teme i prizore. KTK nije izrastao iz te dječje skupine već je posebna priča, ali ima u Kružoku članova dječje skupine koji su u međuvremenu stasali. Kontinuitet mog rada u Kolu postoji pet godina, pa sam s nekim prekidima i duže tamo nego li na ovom sada radnom mjestu.

Jedna ste od najuspješnijih i najpoznatijih recitatorki na hrvatskom jeziku i najaktivnijih u kulturnim događanjima u hrvatskoj zajednici no odlučili ste se za studij srpskog jezika i književnosti. Kako je došlo do te odluke?

Razmišljala sam o studiju u Hrvatskoj, u Osijeku ili Zagrebu, a budući da sam u gimnaziji bila prirodno-matematički smjer nekako su do posljednjeg trena moje orijentacije bile prirodnjačke i uopće nisam razmišljala o humanističkom diskursu. Završila sam osnovnu i srednju školu na srpskom jeziku, jer još nije postojalo obrazovanje na hrvatskom, a kada smo mi upisivali fakultet bila je ukinuta i »dijaspora« za naše studente. Bez ikakve pripreme otići u roku od mjesec dana na prijemni nije bilo realno, tako da sam u posljednjem trenutku prelomila kako ne bih preskakala godinu i na brzinu upisala studij srpskog jezika i književnosti u Novom Sadu.

Jeste li se pokajali zbog tog izbora »na brzinu«?

Ne. Ono što je najzanimljivije u svemu je tamo negdje na četvrtoj godini studija kada se shvati da jezik i književnost jesu u suštini donekle omeđeni sustavi koji teže zatvorenosti, a što postoji i u prirodnim znanostima – pravila, temelj na kojem se nešto kreće i razvija – napose u jeziku. To je bilo otkriće za mene, što me je možda još više zadržalo u tom humanističkom polju, iako je mnogo jačeg odjeka napredak u prirodnim znanostima nego li u društvenim i humanističkim koje su danas izgubile primat. Ali, s druge strane je zanimljivo da dolazi do neke vrste hibridnog križanja. Znači da je sad nebitno je li područje ekonomije ili genetičkog inženjeringa. Kada je marketing u pitanju, potrebna je humanistička ili artistička strana stvari gdje se to hibridno križa, a onda ni umjetnost nije više onakva na kakvu smo mi navikli ili naučili, već zadobija drugi konktest u kojem se treba iskazati.

Jeste li razmišljali o odlasku iz Srbije?

Ne. Nisam. Preveliki je kod mene lokalpatriotizam da bi se nešto micalo, daleko odavde. Da nije dobro, nije dobro, kada se pogleda kao zemlja, mogućnosti, organizacija, zdravstvo, socijalno..., o svemu tome bi se dalo nešto više razmišljati ali sam još uvijek u onom, kako bi se reklo romantičarskom mladom duhu koji, ne da se nečemu nada, već ne razmišlja previše o tome. U školi sam uposlena na zamjeni, a kad se to završi, vidjet ću što ću. Uvijek se otvori neka prilika i nije da sam u nekoj tjeskobnoj, grčevitoj poziciji u životu spram bilo čega. Valjda sam tako i odgojena da sam sigurna kako će se neka vrata otvoriti.

Što planirate dalje?

Daleko od toga da se stihijski krećem kroz vrijeme i prostor svog života, i ekskluzivno za HR na masteru sam Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu, na studiju Teorija dramskih umjetnosti i medija i planiram to privesti koncu. Neke stvari oduvijek čuče u nama i samo je pitanje koliko i kad čovjek to ispipa i nekako se jasnije izoštri u tom smjeru. U meni je oduvijek čučalo to nešto što je naginjalo dramskim umjetnostima, bez ikavih kalkulacija spram vanjskog svijeta, jer kod mene ta linija korisnosti i pragmatizma nije izražena. Vođena tim nutarnjim porivima već dulje vrijeme sam gledala i razmišljala o tome i tražila negdje gdje bih mogla pronaći tu neku nadogradnju i svoj terminološki i misaoni aparat kako bih se mogla ozbiljnije baviti teatrom, ali ne da bih to drugima govorila već da bih ja to mogla bolje shvatiti.

Uvršteni ste u temat Novi naraštaj hrvatskih književnih kritičara u Vojvodini koji je objavljen u zborniku ovogodišnjih Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara. »Gdje je« danas kazališna i književna kritika, postoji li?

Baš sam s kolegama iz nekih drugih grana umjetnosti postavljala to pitanje – gdje je, na primjer, likovna kritika danas? Nema je. Ne možemo sada govoriti o nekoj kazališnoj kritici u našim okvirima kada je pitanje u kom omjeru i sama kazališna scena postoji. Kako onda može postojati i kako možemo govoriti o nekoj kazališnoj kritici? Ali na svako gostovanje koje potječe iz našeg etnokulturološkog korpusa, gostovanja iz Hrvatske, uvijek je postojao odjek, uvijek je postojao tekst, uvijek je postojala kazališna kritika. Znači, postojao je osvrt na to što smo vidjeli kod nas. I ovo što smo mi izveli Avaške godine, toliko sam sretna što postoji ta vrsta povratne informacije, jer je kazalište oduvijek stvar trenutka. Tako je naša predstava koju smo izveli, kao i svaka druga, postojala samo u tom trenutku, tim ljudima koji su tamo bili. Hoće li ona kao takva biti ponovno izvedena? Ne. Jer će svako novo izvođenje biti nova predstava. A ono što ostaje kao trag zabilježeno, što je jedino svjedočanstvo da se nešto i desilo jest kritika. Tako da kazališna kritika u omjeru kojem postoji neka kazališna scena kod nas je prisutna, a zaista smatram da, mada to nije kazališna kritka, već bavljenje poviješću kazališta da je zaista praznik što je izišla knjiga Milovana Mikovića Idemo li večeras u kazalište?. Za našu zajednicu je to kapitalna stvar i što je izlazilo kao feljton u Hrvatskoj riječi i u Klasju naših ravni u nekom drugačijem obliku i sada kao knjiga, a što demantira da se o kazalištu ne razmišlja i ne govori. Jer nije samo kazališna kritika važna. Tu je i ta povijest kazališta i teorija.

Predstava Avaške godine je bila izuzetno uspješna i dobro primljena kod publike. Koliko ste Vi zadovoljni onime što ste uradili?

Jako sam zadovoljna onim što sam ja uradila u prvom redu, što se tiče odabira i dramatizacije i glumačke ekipe i raspodjele uloga, do toga kako sam to režirala i kako smo je izveli. Zadovoljna sam glumačkom razinom i scenskom i glazbenom postavkom, sve kako smo to aranžirali i ukomponirali. I to je ono što me je oduvijek privlačilo kazalištu – da je riječ o interakciji. Ja mogu nešto zamisliti i postaviti, ali najljepši su oni momenti kada dođe do ukrštanja s vizijama drugih ljudi bez kojih se ne može. Znači, nije kazalište jedna osoba; to je najljepše od svega – kada svatko da svoje viđenje, kada se to nadgradi, možda neka moja primarna zamisao koja nikada nije konačna već računam s jednom otvorenošću, što će sve drugi ljudi donijeti, unijeti. I s te strane sam jako zadovoljna, jer mislim da smo na koncu dali jednu dobru predstavu. Dakako, to je samo jedno od tisuću mogućih čitanja Mikovićevog postmodernističkog djela koje računa s odgovornošću i kreativnošću čitatelja. Mislim da smo dali jednu dobru interpretaciju Mikovićeve poeme, a s druge strane izuzetno sam zadovoljna i reakcijama publike što se osjetilo u dvorani kada ide naklon. Ali, svakako i kritika koja je bila krajnje afirmativna. Ono što je možda jedna zanimljiva stvar na koju sam ostala bez teksta je komentar jednog gledatelja koji mi je odmah nakon izvedbe predstave rekao: »Sjećam se ovog zagušujućeg ozračja koje sam osjetio negdje u siječnju, sjećam se ovog osjećaja da me sve stiska, a sad kad sam pogledao predstavu mogu reći da je dovoljno samo je pogledati jednom«. Izgleda paradoksalno da vam je drago da sad netko ne želi više gledati vašu predstavu, jednom pa dosta. Ali činjenica je da je bila toliko snažna emocija i poruka, da se dirnulo u one neke žice, ne samo kolektivnog identiteta već baš onog što se na mikro planu zrcali u svima nama: da svatko u svojoj familiji ima i može prepoznati dio onoga što smo prikazali u Avaškim godinama. I onda da ga to dirne i kaže, uf dosta je, to je to, to prepoznajem, to me pomjerilo.

Zašto ste se odlučili baš za Avaške godine i koliko je bilo teško dramatizirati i postaviti poemu na kazališnu scenu?

Više je motiva. Prva stvar je što su Avaške godine bila tema mog master rada na studiju književnosti u Novom Sadu nakon završene pete godine. Naziv mog rada je bio »Poema Avaške godine Milovana Mikovića u  korpusu dijalektalne hrvatske književnosti«. Tako da sam se dobro upoznala s ovim djelom.  Naime, htjela sam pisati o našoj dijalektalnoj hrvatskoj književnosti pa sam tu imala mogućnost birati. Zašto baš Miković, a ne Sekelj ili Pančić ili neki drugi? Zato što sam više naginjala tim većim narativima i zaista je ta neka postmodernistička crta koju sam prepoznala u tom djelu bila fascinantna i željela sam o tome više saznati, pisati, to problematizirati. S druge strane, kada sam u KTK-u rekla svima da razmisle i i dođu s nekim stavom ili željom što bi najviše voljeli izvoditi a što bi bilo zanimljivo našoj publici, onda je došlo šest ljudi s istom pričom da žele raditi zavičajnu poeziju na ikavici i onda je logični izbor meni bio Avaške godine. Zanimljiv je ovdje bio i moment suradnje s autorom, tako jedna od mojih glumica ističe da je najbolji susret bio kad smo sjeli s Milovanom Mikovićem na piće, jer ona je mlađa pa je imala prigodu vidjeti i čuti pisca koji je napisao djelo. To, budući da smo mala zajednica i susrećemo se, može djelovati prozaično a i jer je davno demistificiran autor kao neka nedodirljiva, bogomdana pojava, ali to je bilo zanimljivo iskustvo. Miković uopće nije vidio dramski predložak koji sam napravila, nije vidio dramatizaciju a ja sam ga pitala što je to što bi on očekivao i ima li neku želju što mi ne bismo smjeli izostaviti. Zanimljivo je da je on iskazao želju da bude uvrštena pjesma Saranio bi je ko caricu, a ja ju prvotno nisam uvrstila. Svjesno znajući da je to jedna pjesma koja je već odjeknula kao antologijska uvrstila sam je u dramski tekst što je izazvalo određene turbulencije, jer sam imala jedan koncept koji se onda, istina ne mnogo, promijenio. Miković nije bio zahtjevan po tom pitanju i jako se iznenadio nakon premijere kad mi je prišao i rekao: »Očekivao sam da će ovo biti recital, a ovo je bila prava predstava«. Znači, postojao je moment slobode za iskazivanje, a s druge strane jako sam sretna što sam čula i mogla uvažiti njegovo mišljenje i ne vidim to kao njegovu intervenciju već, eto, jednu želju.

Vratimo se na pitanje koliko je sve to bilo teško napraviti?

Nije bilo teško, ali je bilo izazovno, i baš sam uživala u tome da se to sve postavi na sceni u interakciji i dogovorima s konkretnom glumačkom ekipom i mogućnostima koje smo imali. Ali nije bilo promašaja, grešaka. Možda je moglo nešto malo drugačije, ali mislim da se jedna dobra igra odigrala i iza kulisa a onda poslije i na samoj sceni. Jako mi je drago da sam centralnu metaforu prostora, taj čardak, uspjela realizirati. To je čardak moje susjede koji je neki olujni vjetar srušio prije dvije godine, pa sam u posljednji tren, prije nego li su ga počeli ložiti, otišla i pitala možemo li dobiti dvije stranice čardaka. To nije toliko pragmatično što se tiče prijenosa i scene, ali mislim da je čardak zaista uradio svoj posao i »ubo« suštinu jedne rešetke, jedne zatvorenosti u vlastitu povijest i jasno govori o tome da sva ta letina, svo to bogatstvo za koje je naš čovjek nužno vezan, i ne zna drugačije misliti osim navezanosti na zemlju, da je taj čardak prazan. Nisu to silosi, nisu to gazde danas, to je ono što postoji još kao relikt i ruina u svakoj drugoj-trećoj našoj kući. Zato sam jako sretna što smo čardak uspjeli na pravi način postaviti i iskoristiti ga, a naravno na drugima je da to tumače i dožive, a ovo je samo jedan mali segment mog viđenja prostora u toj jednoj apstraktnoj priči Avaških godina.

Jeste li imali pozive za gostovanja s predstavom Avaške godine?

Sada je o tome jako teško govoriti, jer i kad smo je postavljali sam se nadala da ćemo je bar jednom izvesti, budući da je uložen jako veliki trud. To su sve ljudi koji otkidaju od svog slobodnog vremena i nema tu nikave nadoknade za uloženi trud. Jedina satisfakcija je taj pljesak i eho koji se javlja kroz kritiku. Jako sam bila sretna što smo to uspjeli izvesti i bilo je rasprodano i prvo i drugo izvođenje, a treće je bilo zakazano ali smo dan prije treće izvedbe morali otkazati predstavu jer je bilo tri dana žalosti zbog patrijarhove smrti. U ovim okolnostima, na žalost, nitko nije pametan i teško je preuzeti odgovornost da se povlače neki potezi, ali se nadam novim izvođenjima predstave, da ćemo doživjeti i gostovanja negdje a možda će ostati samo puste želje i nade, jer je pitanje tko će moći a tko neće moći sudjelovati kada dođe vrijeme za to.

Uglavnom se interes amaterskih kazališta usmjerava na lake pučke komade vezane uz etnos, tradiciju, humor. Zašto je tako i je li to dobro?

Mislim da je dobro i potrebno. Mi jesmo s Avaškim godinama nakalamljeni na etnos, na našu kulturološku specifičnost, ali u izričaju nismo ono na što je možda naša publika navikla. Ne samo s radom Marjana Kiša već i kad bismo otišli unazad pedesetak godina do Matije Poljakovića to su komadi koji su neminovno vezani za taj naš konkretni, lokalno obojeni jezično i u svakom drugom pogledu, život. Pučki teatar sa svojim nekim folklorističkim momentima i humorom i zdravim narodskim životom, mi sve to imamo jako dobro razvijeno kod Marjana Kiša pa nema potrebe sada praviti isto to. Ono što sam htjela napraviti s Avaškim godinama je nešto drugačije, napraviti neki odmak od toga i ponuditi nešto drugo. Napravila sam i plan rada KTK-a za narednu sezonu koji će po svemu sudeći pasti u vodu, jer ovo je vrijeme kada se može planirati ali se nažalost teško može realizirati. Neke naše smjernice u kojem bismo pravcu išli dalje su klasici, ili hrvatski ili neki od svjetskih na hrvatskom jeziku, a treća stvar je nešto kamerno, manjeg opsega i zahtjeva s dva ili tri lika. Naša želja je i odabir hrvatskog zavičajnog autora, na primjer da sljedeću sezonu otvorimo s jednim takvim autorom koji bi bio suvremeniji. Koliko se činilo da nema izbora, vidi se da je izbor dosta dobar i velik, pogotovo kada se ima na umu da taj pojam dramskog nije isključivo vezan uz dramski tekst. Dramsko je nešto što se može pronaći kao jedna kvaliteta sukoba, napetosti različitih misli, htijenja, stavova, stremljenja, ideala… Dakle, svaki dobar književni tekst ima tu dramsku potku i može se postaviti na sceni i poezija i proza, što, dakako, zahtijeva neki napor dramatizacije. Dakle, to je bilo u planu za narednu sezonu koju bismo radili – ovdašnje hrvatske pisce ili one koji referiraju na naš zavičaj kao što je na primjer Neven Ušumović ili Julijana Adamović.

Kako vidite stanje na planu književnog stvaralaštva vojvođanskih Hrvata?

Mislim da nam je dosta priče, diskursa toga da ništa ne valja i da nam svega manjka ili ga nema. Postoje mladi ljudi koji pišu, koji stvaraju, koji to rade dobro. A trebalo bi dati prostora da se iskažu, a i daje im se i njihov rad se čita i prati.

A ima li prakse da se neka djela izdižu iako to nisu zaslužila, da se vrednuju samo zato što je to netko »naš«, ili se bave tematikom koja je »naša«?

Dakako da ima. Naravno. Ali to su sad pojmovi što je to zavičajna, regionalna književnost a što je to što može biti u ovim podskupovima, a što je karta za ulazak u tu neku artističku sferu. To je posao književne kritike da čita i valorizira i zato je književna kritika vrlo odgovoran posao. Uvjerena sam da pravom piscu književna kritika treba pomoći da postane bolji pisac. Isto tako se moram vratiti na kazalište. Jako bih voljela da mi postavljamo djela naših živućih pisaca na sceni zato što mislim da je neprocjenjiv taj feedback koji možeš dobiti kada vidiš svoje djelo. I tako mogu rasti obje grane: i ova književna i kazališna i međusobno se trebaju pomagati da rastu. Nije književna kritika tu zato da nekoga uljuljka i tapše po ramenu kao – sve je u redu, samo ti piši, nego bi trebala ukazivati gdje i što može biti jače, bolje, gdje je to opće mjesto koje bi trebalo izbjeći. Ali, za dobru književnu kritiku i za dobro pisanje treba se pratiti ne samo intuitivno suvremena stremljenja i promjene u društvu, treba se čitati i ono što kaže neka suvremenija ili recentna filozofska misao. To je danas teško sve ispratiti zbog hiperprodukcije, ali je zato velika odgovornost i književnih kritičara ali i pisaca samih i da čitaju književnu kritiku i dopuste, ne da ih izrešeta, već da čuju to što se piše. Ne samo o njima već i o drugima.

Godinama se govori o potrebi formiranja drame na hrvatskom jeziku u Narodnom kazalištu u Subotici, a sada je to postao i strateški prioritet Hrvatskog nacionalnog vijeća. Kako Vi gledate na to?

Manjinska scena ili manjinsko kazalište ima dvije ključne riječi – manjina i kazalište, te se pitanje mora postaviti dvosmjerno. Što je za manjinu kazalište, a što je za kazalište manjina? Mi se najčešće osvrćemo samo na ovo prvo – što jednoj manjini može značiti kazalište, koliko joj je ono potrebno? O tome je Miković pisao jako puno i ukazivao na tu vezu između teatra i identiteta. Neke od sintagmi koje je on koristio u svom istraživačkom radu i feljtonu koji je sada tiskan jeste da je kazalište »središnja institucija obnove samosvijesti«, da je »čuvar jezika i bića«, »čuvar temeljnih vrednota«... Takvih snažnih sintagmi ima kod njega jako puno i vaši čitatelji su s time upoznati, jer su sigurno pratili taj feljton. Neminovna je ta definicija kazališta kao institucije i kao oblika suvremene umjetnosti gdje se onda okupljaju duhovi koji će biti kreativni, koji će stvarati u slobodi i koji će u kazalištu stvoriti ne samo jedan duhovni već i jedan fizički prostor ispitavanja identiteta. Znači, nužno je. Ali, s druge strane, jako je važno postaviti i pitanje što je manjina za kazalište? Jer manjina kao etnička i jezična ili socijalna ili seksualno orijentirana oduvijek je bila povlaštena u kazalištu – njima se bavi dramski tekst i scenska umjetnost. Kazalište se oduvijek bavi odnosom centra i periferije, onog što je konformizam i onog što je margina, onog koji vlada i onog koji je potčinjen. To je mnogo šira priča od one na koju mi samo obraćamo pozornost u ovom prvom kontekstu jer kod nas ni taj prvi i primarni segment nije zadovoljen. Ali mislim da se i na ovaj drugi treba obratiti pozornost, jer kazalište po svojoj prirodi stalno ispituje manjinski korpus i ima sposobnost dati mu univerzalni odjek. I onda s treće strane sva ta priča o kazalištu i manjinama, mislim da je važno biti svjestan trenutka u kojem živimo, a to je da danas kazalište ima manjinski status – ono je marginalizirano spram filma, televizije, interneta, digitalnih medija. Neminovno je uočiti sva ta ukrštanja u današnjem trenutku ako želimo govoriti o manjinskom kazalištu. I što sad tu može biti i u čemu je značaj manjinskog kazališta? Je li važno da postoji da kažem »naše« kazalište u ovom globaliziranom svijetu, a koje se često naziva homogeno društvo? Da, jer manjinsko kazalište bi bilo prostor za uspostavljanje i iskazivanje kulturnih specifičnosti i umjetničke, političke, estetičke i etičke subverzije. Ne moramo ići daleko, jako to dobro radi mađarsko kazalište Dezső Kosztolányi. To ne mora biti jedini put, a za nas je to još jako na dugačkom štapu i daleko. Ono na što se mi pozivamo i što je politička karta, neki as u rukavu danas je ta karta multikulturalnosti gdje se teži priznavanju etničkog diverziteta. Mislim da se na pravi način treba gledati na to, a to je da svi ti etnički korpusi koji postoje u našem gradu i koji su postojali kroz povijest ovoga grada – hrvatski, mađarski, srpski, židovski… mi smo se svi ugradili i gradili ovaj grad. I zašto više nemamo tu mogućnost da obogaćujemo našu kulturnu scenu? Zašto ne bismo mogli i trebali doprinositi? To bi trebao biti pravilan stav – doprinos kulturnom bogatstvu našeg grada, a za to se prvo trebaju zadovoljiti neka elementarna prava i potrebe.

Razgovara li se u hrvatskoj zajednici kakvu Dramu želimo?

Postojale su inicijative za razgovor o kazališnoj sceni koje su dolazile s Mikovićeve strane, a drugi važan čimbenik tih razgovora je bio Tomislav Žigmanov iz Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Nisam sigurna da se razgovori vode, od samih inicijativa ne znam je li se nešto pomaklo. Postoji treća aktivna strana koju čine Marjan Kiš i KTK, koji realno postoje i koji su živući. Dakle, postoji humanistička inicijativa Mikovića, zatim imamo političku inicijativu i realne kazališne grupe. Nakon naše izvedbe Avaških godina, HNV se javno oglasio da će prioritet biti pokretanje hrvatske scene, ali što se tiče tih nekih političkih konstelacija koje se moraju postaviti to je izvan mojih moći. Ne mogu reći izvan mojih interesiranja, ali to nije moj rajon. Da ponovim: inicijativa za razgovor postoji, ali razgovori se još nisu dogodili. Ali moram dodati da se odmah nakon premijere, već na sceni, javno poteglo kao »evo sada nama povod i garant za otvaranje scene«. Iznerviram se na to, jer da je meni trebala hrvatska scena da se bavim teatrom još ni danas ne bih ništa uradila. Nije stvar kalkulacije da ja interesno nešto radim zarad nečega. Postojala ili ne ta scena, ja sam radila i radit ću u kontekstima koji to jedino omogućuju i koji su na kraju krajeva najljepši jer postoji sloboda. A kad se uđe u programske sheme i političke međuodnose, to je nešto drugo. Dakako da imponira da je moj rad i rad KTK-a primijećen. Ovdje postoji jedna lijepa sloboda gdje se može raditi.

Ali ima i ograničenja, što se tiče financija i sigurnosti, na primjer?

Netko je od glumaca iskomentirao moment financiranja i što to znači. Najljepši moment amaterskog rada jest da postoji taj ražareni duh koji će i uz pomoć štapa i kanapa napraviti čudo, jer tako je i naše subotičko kazalište počinjalo po kavanama i od malo stvari koje su ljudi donosili. Ima to i svoje mane, ali tu ću stati.

Uskoro Vam izlazi knjiženi prvijenac – knjiga pjesama.

Ove godine u nakladi Matice hrvatske trebala bi izići zbirka pjesama Vinjete Bola. Pišem ja još od prije, s manjim ili većim pauzama. Drugim riječima, pisanje je zanat gdje se ili baviš time ili ne baviš, oštriš svoje pero ili ne i u tom smislu napreduješ ili ne napreduješ. Imam jednu završenu cjelinu pjesama koja nije velika, vezana je konkretno za Bol na Braču i onda tu posoji semantička višeznačnost i igra riječima Bola pisano malim ili velikim slovom. To je bilo vrlo inspirativno putovanje i avantura u taj predio, pa je nastala zbirčica od 40-ak pjesama koje su završene i cjelovite i zbog te dovršenosti sam se odlučila na tiskanje. Knjigu će pratiti ilustracije, jer je to nešto što uz tu izrazitu lirsku notu nisam htjela propustiti a to su uradci Kristijana Sekulića.

Koje biste autore od hrvatskih književnika u Vojvodini izdvojili kao najzanimljivije?

Često u razgovorima spomenem da ima jako puno upokojenih pisaca koji su ostavili pozamašan dobar opus iza sebe i taj je njihov opus završen od Laze Merkovića, Tomislava Ketiga, Stanislava Prepreka, Vojislava Sekelja do Petka Vojnića Purčara... To je suvremena kvalitetna književnost koju treba pošteno sagledati kao cjeloviti korpus kroz sveobuhvatniju studiju. Postoje uradci koji referiraju na neki segment ovoga korpusa, ali ne i cjelovito sagledavanje i to je sada izazov. A od suvremenih naših pisaca ima tu imena koja su u Hrvatskoj dobro pozicionirana kao Ušumović i Adamović, a ja se radujem ljudima koji možda još nisu objavili svoje knjige kao što je, na primjer, Marija Brzić. Ona piše poeziju i živo iščekujem njenu prvu knjigu. Ima jedan krug mladih ljudi koji pišu, ali mislim da bi se trebali pomaknuti od poezije iako je to i moj obzor jer i mene samu to najviše privlači. I za dobru poeziju se treba polomiti mentalno, intelektualno i jezično, ali je najmanje zahtjevno u smislu opsega i kvalitete.

Intervju vodila: Jasminka Dulić

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay