Tema
Manjinske zajednice najugroženiji dijelovi društva
Kada se govori o sudjelovanju manjina u procesima donošenja odluka, onda je svakako važno naglasiti kako univerzalne prakse i rješenja još uvijek ne postoje. Situacija je posebno zakomplicirana u državama koje još uvijek proživljavaju svoju tranzicijsku zbilju i koje nisu konsolidirale svoje demokratske procese i izgradile društvene i političke sustave. Ovakva situacija posebno je stresna i nepovoljna za pripadnike manjinskih zajednica, koje i dalje nastavljaju biti najugroženijim dijelovima društava. U tako kompleksnim uvjetima nepostojanja ujednačenih pravila manjinama je dodatno otežano ravnopravno sudjelovati u društvenim procesima u odnosu na većinsko stanovništvo i biti ravnopravnim čimbenicima sveukupnih društvenih procesa, svakako uključujući i one procese koji su od iznimnoga interesa za manjine.
Više puta smo naglasili kako je jedan od glavnih problema onemogućavanja odgovarajućeg sudjelovanja manjina u procesima donošenja odluka u Srbiji upravo sam sustav koji je zasnovan na segregativnom pristupu uređivanja manjinskoga položaja i lošim normativnim rješenjima. Međutim, ono što dodatno predstavlja problem jest i činjenica da srbijanski zakonodavci nisu otišli dalje od onih rješenja koja su isključivo obvezujuća i koja se moraju prihvatati pod diktatom Kopenhaških kriterija. U srbijanskome slučaju i dalje nedostaje razumijevanja europskih vrjednota zaštite prava nacionalnih manjina. Eliminiranje diskriminacije na etničkoj, nacionalnoj, rasnoj, jezičnoj ili vjerskoj osnovi su nesporni kriterij, ali u situaciji kada većina država iz stare jezgre Europske unije preispituje svoje politike multikulturalizma i sve se više opredjeljuje za integrativni pristup, postavlja se pitanje na koji način srbijanske institucije kane graditi svoju europsku perspektivu isključivo na minimumima koje su bile dužne prihvatiti.
Osmišljavanje odgovarajuće politike multikulturalnosti i u stabilnijim i manje podijeljenim društvima od srbijanskoga zahtijeva suštinske i korjenite promjene u vrijednosnom sustavu, najprije – prihvaćanje različitosti kao osnove na kojoj se gradi državni i politički poredak. U tom procesu najvažnije poluge su povjerenje i solidarnost, a upravo oni nedostaju u vrijednosnome određenju srbijanske političke zajednice. Srbijanski sustav i zakonodavci, slobodno možemo reći, su odbili promisliti i o pozitivnim rješenjima koja su usvojile pojedine europske države, uključujući i susjedne koje smo već spominjali kao što su Hrvatska, Mađarska i Rumunjska, a koje su svoje prakse izgradile prateći pozitivne trendove na europskoj razini i koje su se rukovodile mišljenjima relevantnih tijela i eksperata iz područja manjinske zaštite.
Na koncu možemo zaključiti kako se pred Srbijom nalaze brojni izazovi kada je u pitanju osiguravanje odgovarajućih uvjeta za sudjelovanjem manjina u procesima donošenja odluka. U društvu još uvijek nedostaje i minimalnoga konsenzusa na koji način i kakve prakse bi se mogle implementirati u sustav, što dodatno otežava i sam put srbijanske države ka članstvu u Europskoj uniji (posljednje izvješće Europske komisije za 2020. to dodatno potvrđuje). Dosadašnje prakse isključivoga pridržavanja propisanih minimuma pokazale su se kao neuspješne i nefunkcionalne, što je dovelo do toga da preko 14 postotaka građana s manjinskim identitetom bude isključeno iz ravnopravnoga sudjelovanja u društvu. Svakako, odgovornost se nalazi i na predstavnicima samih nacionalnih manjina i njihove sposobnosti da definiraju svoje zahtjeve spram zakonodavca, i čini se da su u tome jedino uspješni bili predstavnici novih nacionalnih zajednica kao što su hrvatska, bošnjačka i albanska, koje su i svjesne toga da samo njihovo održavanje identiteta zavisi od toga hoće li im ili ne biti osigurano adekvatno sudjelovanje u odlučivanjima i upravljanju u društvu. (kraj)
Darko Baštovanović, politolog
