Knjiga Ivana Sokača Rosa napisana je isključivo u formi pjesama u prozi. Riječ je, dakle, o kratkim lirskim prozama, kratkom književnom hibridnom obliku koji u sebi objedinjuje osobine poezije i proze. Pjesma u prozi jest pjesma, a njezina se poetičnost ili liričnost, kao i u ovoj knjizi Sokača prepoznaje kao neuobičajena prisutnost lirske tematike i ritma, slikovlja i figura u proznom obliku .... Pjesme u prozi pisane su nevezanim, proznim slogom; pjesnik spaja iskustva stiha i proznog iskaza, tragajući za novim sintaktičkim i semantičkim rješenjima, Dakle, Sakač napušta metričke zakonitosti stiha i ovo svoje pjesničko pismo piše u grafičkom obliku proze dokazujući da žanrovi u književnosti nisu eksluzivni koncepti. Ove pjesme u prozi Sokača tematski su čvrsto užlijebljene u smjeru lirske obrade životno važnih iskustava čovjeka današnjice. Tako on u svom pjesničkom pismu piše o ljudskim tragovima i djelima, tom nepovratnom slijedu koji se proteže prema unazad, ali i prema budućnosti, a piše i o srdžbi, strahovima, strepnjama, zebnjama, tugama, neminovnostima, strahovima, mržnji, te o ljubavi, vjeri, nadama i mogućnosti izbora kojom stazom poći, iako se pred nama često javljaju labirinti.

Čitajući Sokačevo pjesničko pismo Rosa u čitateljskoj avanturi susrećemo se s ponovno odsanjanim snovima i jutrima koja slijede, demonima koji se hrane sjećanjima i sjenama koje izazivaju jezu, »sjenama nemirnih, izgubljenih duša«, surovima i besramnima koji igraju svoje role, poslušnicima i s hrđom u zraku i krvavim očima koje se plaše svjetlosti, borama na obrazu i snjegovima na banatskim ravnicama. Sokač suptilno iskazuje osjećanja dok vrijeme pred nama korača, uz etide hladne listopadske noći i ples odsjaja kiše, kada u praskozorje »vile harfe sviraju«, s koferima punim tuge »pod turobnim balkanskim nebom«, s koferima koji »uvijek mirišu na put«, dok se čuju krici grješnika i očajnika, uz mirise koji bude sjećanja, kao što je »miris života jutarnjeg neba«, ali i banatske juhe koji se zimi probija i »grije zidove« i zavlači u svaki kutak sobe, pjesnik nas vodi stazama punim kamenja i pukotina sve do »labirinta noći«, pokušavajući saznati »zbog čega je vrijeme izmučeno?«

(iz pogovora Zvonka Sarića)