Sport i zabava
Nakon borbe u ringu, borba za boks
Najbolji subotički i jedan od najboljih jugoslavenskih boksača svih vremena, legenda srpskog i jugoslavenskog boksa, proslavljeni as, velemajstor plemenite vještine, samo su neki od uistinu zavidnih i za ogromno divljenje epiteta koji krase Dragana Vujkovića Gagu, srčanog i strastvenog sportaša, koji se, iako već odavno izvan ringa, ne može i ne želi pomiriti s činjenicom da je boks, kao i brojni drugi sportovi u Srbiji, »nokautiran« raspadom nekadašnje Jugoslavije. Još uvijek sa željom i entuzijazmom, kao član Bokserskog saveza Srbije, spreman je i radi na tome da ispravi ovu nepravdu, no, ukoliko se za to ne nađe sluha i razumijevanja, neće odustati već će svoje dragocjeno znanje i iskustvo prenijeti tamo gdje je i traženo, u susjednu Hrvatsku.
Najveći uspjesi, natježe ozljede i ostalo naj...
Dragan Vujković (1953.), kao mladi Kerčanin (Ker – subotička mjesna zajednica), prvo se počeo baviti nogometom, što je trajalo veoma kratko (pet-šest mjeseci), jer kad je s nekih 13-14 godina vidio boksačku dvoranu u Subotici i budući da mu se svidio način treninga i nadmudrivanje među suparnicima, počeo je trenirati boks. Već nakon oko godinu dana postaje juniorski prvak tadašnje Jugoslavije (1969.), potom član reprezentacije Jugoslavije (1970.), a već u 17. godini, uz specijalnu dozvolu, kreće u seniorske bitke.
Na domaćem ringu u to vrijeme nije mu bilo premca. Bio je peterostruki prvak balkanskih prvenstava, trostruki pobjednik Mediteranskih igara, osvajač šest naslova državnog prvaka u srednjoj i dva u poluteškoj kategoriji u ondašnjoj Jugoslaviji, viceprvak svijeta 1974. u Havani u Kubi u srednjoj, a 1978. u Beogradu u teškoj kategoriji. Ponosan je, kako ističe, na sve svoje uspjehe, ali bi ipak izdvojio one na međudržavnom susretu Jugoslavije i Amerike.
»Jesam osvojio sve te medalje, ali bih ipak izdvojio kada sam tih '77., '78. i '79., usred Amerike pobijedio američkog reprezentativca. Ne mogu opisati taj osjećaj kada je 35 tisuća Amerikanaca ustalo sa sjedala i pljeskalo mi, meni strancu, zato što sam plemenito odigrao taj boks, oborio protivnika i kad se dizao, nisam ga udario, dokrajčio, već sam ga pustio da se digne. Sudac je mogao brojati, nije odbrojao, ja sam ga opet s prednjom rukom namjestio kako bih ga udario drugi put, i kada je pao, došlo je do sudačkog brojanja i prekida meča. Od četiri meča u Americi, jedan sam izgubio, i to u najdražem gradu Las Vegasu, gdje sam nakon prve runde dobrog odigravanja dobio ozljedu ‘palac u oko’. Ta ozljeda, koja može biti slučajna, ali i namjerna, ne događa se često. To znaju biti pokvareni potezi, gdje se u rukavici palac može malo odvojiti od ostalih prstiju, i kad njim udariš u oko, dolazi do strašne boli. To je bila najnezgodnija ozljeda koju sam ikad dobio i to nikada zaboraviti neću. To mi se dogodilo jednom, inače nikad nisam padao, ali sam tada dobio takav udarac da sam, iako su se svi iznenadili jer sam bio bolji od njega, morao prekinuti meč jer me je toliko to zaboljelo. Izdvojio bih i titulu viceprvaka svijeta u Beogradu 1978. Prihvatio sam, što je možda prvi put u svijetu bilo na nekom ovakvom prvenstvu da jedan boksač iz srednje kategorije s 82 kg prihvati da boksa u teškoj kategoriji (iznad 100 kg). Prvo sam boksao s jednim Poljakom, pa s Francuzom, potom Bugarinom, koje sam pobijedio, a najteži protivnik bio mi je Istočni Nijemac. To je bio jako veliki rat, gdje mi je pukla arkada u posljednjih pola do minute meča, sudac nije prekinuo jer sam bio nadmoćan i završio sam pobjedom. Nitko nije vjerovao da ću ga pobijediti, jer je on tada bio viceprvak Europe, jako dobar boksač. Usprkoj istoj visini, ali razlici u težini (on 112, a ja 80 kg), bio sam brži i okretniji od njega. Uz ozljedu, s kojom su svi mislili da neću izaći na sljedeći meč s kubanskim boksačem Teofilom Stivensonom, to se ipak dogodilo, zahvaljujući prije svega vrhunskom jugoslavenskom kirurgu i mom prijatelju dr. Branku Ostojiću, koji mi ju je istretirao na vrhunski način. On je tako stručno odradio tih šest šavova na arkadi (nije ostalo gotovo nikakvog podljeva i nateknuća) da nije bio upitan moj odlazak na finalni meč dva dana nakon tog zahvata. Meni se tog dana ništa nije vidjelo, inače ne bih smio ući u ring. U tom meču sa Stivensonom (dvostruki olimpijski, dvostruki svjetski pobjednik, jedan od tadašnjih najboljih svjetskih boksača) sve sam viteški odradio, od prve runde je to bila bitka, zadavao sam mu udarce, ne jake kako mu se ne bih suviše približio, ali on je bio spretan i u jednom momentu, u rundi kada sam ja bio u prednosti, dobio sam udarac u konce iznad oka i osjetio sam da mi 'kljuje', kao da će to puknuti. Uz znanje koje sam stekao od mojih liječnika vezano za ozljede, a nakon što me je trener pitao što da radimo, ja sam rekao 'prekidam'. Jer, znajući da ako mi pukne arkada i ako mi malo samo krv curne, i to vide sudac i službeni liječnik, odmah će prekinuti meč. Zato sam, kada se čuo 'gong' za drugu rundu, prekinuo meč.«
Pitali smo Dragana Vujkovića i kako se jedan borilački sport može nazvati plemenitom vještinom?
»To sve je meni vrlo dobro objasnio i naučio me moj trener Pišta Engelbreht, profesor borilačkih sportova, čije sam upute veoma budno pratio. Naime, u borilačkom, pa tako i u boksačkom sportu, najvažniji element je element obrane. Ako se borac zna dobro obraniti, ako su ti elementi obrane urađeni na pravi način, e to je taj plemeniti dio. Kad se ti obraniš, blokiraš udarac, pomakneš se i nikad ne ideš na jake udarce. To sam još temeljitije odrađivao na sparingu, ali kad sam nastupao službeno u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji, dobro sam pamtio savjete mog trenera i zato sam doživio u karijeri 547 mečeva, nijedan knock out nisam imao, nijedan pad nisam imao. Hvala Bogu, vidite i sami, moj nos je bez grbe i to zato što nisam bezobzirno napadao protivnike, upotrebljavao bilo kakvu silu, već tehniku i taktiku. Tako sam počeo karijeru i tako sam ju i završio, nakon punih 15-16 godina bavljenja boksom. To je jedan veliki staž, puno mečeva, ali sam se pridržavao tih plemenitih elemenata – ne udari jako, da ne bi dobio jak udarac, nadmeći se, nadmudruj protivnika. To su moji uvidi u plemenitost boksa.«
Ima li u Srbiji nade za boks?
Budući da je boks jedan od brojnih sportova koji je (gotovo) nestao iz Subotice, nekadašnjeg grada sportova, Dragan Vujković Gaga unatrag nekoliko godina radi na njegovom ponovnom oživljavanju.
»U Subotici je u to vrijeme bilo osam prvoligaša iz raznih sportova (nogometa, stolnotenisa, boksa, vaterpola itd.). Kao nekom kome je kompletna obitelj bila sportska, ne mogu da ne ostavim iza sebe neke momke, da ih ne obučim, naučim, da mogu biti boksači, i savezni i vrhunski, da im usadim te elemente obrane, tu plemenitost da se bave boksom, da ne idu svom snagom na protivnika. Sada sam u Bokserskom savezu Srbije kao stručni konzultant, ali još se nije to tako postavilo kako sam ja zamislio. Prije oko deset godina počeo sam voditi klub Subotica, gdje sam imao uspjeha, ali su me tu izvarali pa sam se razočarao i napustio to. Naime, u Dvorani sportova oduzeli su mi salu i dali za body building. To se nije smjelo uraditi, jer smo mi napustili našu službenu salu ispod Jadrana od 180 kvadrata (sadašnji prostor za bilijard), za onu od nekih 70 kvadrata i bife u Dvorani sportova. Međutim, nakon vrlo kratkog vremena, kada sam otišao na godišnji odmobr, neka delegacija, neke vrlo čudne, nesportske osobe su oduzele Boksačkom klubu salu i bife i preselili nas u prostorije koje ni u kom smislu ne ispunjavaju uvjete za bavljenje borilačkim sportom (bez mogućnosti prozračivanja). Ja ni danas ne odlazim tamo, neću da nijedan roditelj vidi svoje dijete kako trenira u neodgovarajućem ambijentu«, priča nam razočarano Vujković, ističući kako nema namjeru odustati.
»Ali neću napustiti boks! Zato sam sada i prišao Bokserskom savezu Srbije kako bih laganim koracima pokušao objasniti kako se može doći do nekog međunarodnog uspjeha, tj. medalje. Ako se to ne bude ostvarilo i ako ne budem uspio ostvariti dogovor s ljudima ovdje, morat ću otići tamo gdje će me razumjeti i dati uvjete da radim, a to je ili u Osijek ili u Istru, odakle su me zvali. Jer bez uvjeta nema uspjeha i ako se nema tko baviti mladima i temeljito im objasniti, ne mogu postati vrhunski sportaši«, poruka je na koncu razgovora nekadašnjeg vrhunskog boksača s ovih prostora Dragana Vujkovića Gage, koja će, nadamo se, doprijeti do uha onih od koga ovisi sudbina, odnosno ponovno oživljavanje ove plemenite vještine.
Na koncu još dodajmo da je Dragan Vujković u svojoj 15-godišnjoj boksačkoj karijeri 13 godina (od 1970. do 1982.) nastupao za reprezentaciju Jugoslavije, na ukupno 180 mečeva, od 1975. do 1980. bio je kapetan jugoslavenske boksačke reprezentacije, a tijekom svoje karijete natjecao se još i u redovima Slavije (Banja Luka) i Partizana (Beograd).
Za svoje sportske dosege dobio je naslov zaslužnog sportaša SFRJ, dva puta je proglašen za sportaša Subotice i jednom Banja Luke, a bio je i najbolji sportaš Bosne i Hercegovine. U svibnju 2007. godine dobio je nagradu Ključevi Subotice.
I. Petrekanić Sič
