Širom Vojvodine

Kad se zemlja voli i kad se zna s njom

Zbog postupnog nestajanja salaša, a time i gašenja života na Hrvatskom Majuru, kao posljedice prostorne izoliranosti i prometne nedostupnosti, Antun Nađheđeši je nakon trideset godina života u spomenutom rodnom selu bio prinuđen preseliti se u najbliže subotičko naselje – Malu Bosnu (udaljenu oko 6 km), kako bi u povoljnijim uvjetima osnovao svoju obitelj, odgajao djecu i nastavio ozbiljnije baviti se zemljoradnjom. Nakon u to vrijeme početnih oko 20 jutara svoje zemlje, danas sa svojim sinom Ivicom ima svojih 100, uz kojih u zakupu rade još na nešto preko 200 jutara. Poslovi sa zemljom, uvjeti oko bavljenja ratarstvom, angažman u Mjesnoj zajednici Mala Bosna neke su od tema o kojima smo razgovarali s našim ovotjednim uspješnim gospodarstvenikom.

Nastanak i razvoj novog seoskog kućanstva

Antun Nađheđeši rođen je na salašu na Hrvatskom Majuru 1953. godine. Kroz ovo je selo prolazila pruga zahvaljujući kojoj se vlakom ili šinobusom lako i brzo moglo stići do Subotice. Međutim, ukidanjem vlaka '79. ono je »otkinuto od svita« i život u njemu nije više bio isti.

»Do varoši smo mogli ić vozom jel šinobusom, a do Male Bosne se tamo digod do '74. išlo konjima. Voz je ukinut '79. i posli tog su svi ti salaši, koji je bilo oko 170, postepeno počeli nestajat, jel nije bilo puta do Subotice. Na rodnom salašu smo se bavili zemljoradnjom, imali smo tri-četri krave pa se mliko jedno vrime nosilo u varoš, posli u Malu Bosnu, al sve je to bilo daleko i nije se isplatilo nosit tu količina mlika. Čeljad se počela razilazit, jedan po jedan odlazit sa salaša, koji su onda brez nji počeli nestajat. Tako sam i ja odlučio otić, i to u Malu Bosnu di sam '81. počo gradit kuću na mistu di je bila oranica. Sa salaša sam odselio '84., kad sam se i oženio, i došo tu sa svojom ženom Mirom, koja je isto s Hrvatskog Majura, s mojim baćom i nanom, a u selo su se priselila i moja dva brata«, kaže nam Antun prepričavajući kako su krenuvši praktično »od nule«, polako ali sigurno gradili i širili svoje novo seosko kućanstvo.

Budući da se želio nastaviti baviti zemljoradnjom, kupio je kombajn i počeo raditi na oko 70 jutara zemlje u zakupu. Gajio je suncokret, žito i ječam, a u to vrijeme imao je i oko dvadeset svinja i tri krave. A kada se negdje 2008. počela davati u zakup državna zemlja, Nađheđešijevi su krenuli raditi naveliko.

»Počo sam uzimat u zakup i zemlju od naši stari ljudi. Njima sam jedno vrime radio usluge i kad su vidli da to redovno radim, dali su mi zemlju u zakup, jedan dio su mi i prodali i tako se to povećavalo. U početku smo imali najviše 20 jutara svoje zemlje, a sad ja i sin imamo 100 jutara, a u zakup radimo 200 i nešto jutara«, nastavlja svoju priču Antun.

Zamolili smo ga da nam opiše kako izgleda njegov život kao zemljoradnika i koje su to teškoće s kojima se susreće tijekom rada.

»Što se tiče poslova oko zemlje, krene se radit već digod u drugoj polovini februara ako nema sniga. Baca se veštak, a u martu se poliva žito od korova, od bolesti. Sad su drukčije sorte žita, nisu ko kadgod '80-i godina, i zato se mora ranije počet i četri-pet puta polivat da bi rodilo štogod. Kadgod se nije polivalo, a i kad se možda jedared polivala trava, žito je rodilo. Ove nove sorte su jako neotporne, a ne možeš i bilo čime ni prskat. Prija, dok je bilo Jugoslavije, zaštitna sredstva su se donesivala iz Hrvatske, a ova sad, koja su iz uvoza, su skupa. Mora se dobro znat šta nude zaštitari. Platiš skupo (izađe 4-5 iljada po jutru) i onda još moraš četri-pet puta polit. Da to i rezultat, al moraš pazit da ne bude korova. Zato redovno slušam zimska savitovanja za poljoprivrednike, koja budu od kraja januara pa čitav februar. Onda, sad po novom se dosta sije repica, koja se oma početkom marta mora prskat od nike bube, surlaš, tako se zove. U zavisnosti od vrimena, u martu se radi tzv. zatvaranje zimske brazde (ravnanje uzorane zemlje) setvospremačima jel rotofrezlom, tanjiračom. Onda se baca veštak, iđe jedna priprema, pa ako triba još jedna. To onda stoji, priprema se sime kuruza, pa se digod u aprilu, zavisi opet od vrimena, ono sadi pa se polivaje njive od korova. Ako nema kiše i to ne uspije, moraš dočekat da niknu korovi i da su kuruzi pet lista, pa ponovo polivaš, jel ako za 15 dana ne dođe kiša, bacio si novac za taj herbicid. Onda dođu savitodavci iz zadruga koji nam kažu s čime smimo polivat ako prvi put nije uspilo, da toj biljki ne smeta da raste. Nakon žetve, pošto nemamo ugovoreno ništa veliko, donese se štogod robe na ugovor, pa kad se ovrše žito onda se to plaća, pribije se. Damo žito jel sime kuruza za veštak, a jedan dio mož platit ujesen, kad prodaš kuruze toj zadrugi od koje si uzo, onda oni sravnaje. To radimo sa Sto-Vetom, znači ne triba ti ni banka ni niko. Ono što je jako važno jeste osigurat zemlju za slučaj vrimenske nepogode, a to se radi u aprilu«, detaljno nam je sve pojasnio Antun, dodavši kako trenutno, od 350 jutara na koliko se radi, 190 čini kukuruz, 90 žito, a 70 jutara uljana repica.

Osim sina, u poslu mu pomaže jedan radnik jedino kada se s kombajnom skida žito, a ostalo sve porade njih dvojica.

Mlada nada

Iako je završio srednju školu za automehaničara, želja Antunovog 34-erogodišnjeg sina Ivice je da se nastavi baviti zemljoradnjom. On svom ocu pomaže prije svega kada je vožnja kompjutoriziranih traktora i kombajna u pitanju, za što je svojedobno prošao posebnu obuku.

»Kad smo kupili prvi traktor, išo sam na jednonediljnu obuku u Titel. Što se kombaja tiče, došli su serviseri, pa od starog što se znalo, moglo se savladat. Uglavnom, nije komplikovano. Na ekranu vidimo podatke koliko kombaj iđe brzo, ima l kakog rastura na slamotresima, na sitima, da l možeš malo usporit jel možeš ić malo brže, koja je propusna moć itd.«, objasnio nam je Ivica.

Što se mehanizacije tiče, Nađheđešijevi imaju dva suvremena traktora i jedan kombajn. Raspolažu i sa silosima u koje stane 300 tona kukuruza, a što se josaga tiče, drže šest-sedam svinja, dio za vlastite, a ostatak za potrebe rodbine i poznanika.

Angažman u MZ Mala Bosna

Čim se doselio u Malu Bosnu '84., Antun se aktivirao u svojoj mjesnoj zajednici, a kada su početkom '90-ih bili izbori za mjesne zajednice, kao vijećnik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, koji je u ovom naselju tada s oko 90 posto Hrvata, odnio uvjerljivu pobjedu, izabran je za predsjednika Mjesne zajednice. Na ovoj je funkciji bio zaredom tri mandata i, kako ističe, mnogo toga je urađeno tijekom tog razdoblja.

»Izbetonirano je četri-pet ulica u Maloj Bosni, urađen je kompletno vodovod do crkve, i u crkvu je uvučen, ko i u pojedine salaše oko nje. Onda je urađena jedna ulica (1 km) do autobuske stanice. Renoviran je Dom Mesne zajednice. Nije bio samodoprinos, da su ljudi bili opterećeni, Grad je plaćo i oni koji su bili zapošljeni u Vodovodu jel Gradskoj kući, oni su davali niki doprinos, tj. njima su firme skidale za izgradnju«, kaže Antun.

Na posljednjim izborima za mjesne zajednice 2019. godine u Maloj Bosni je također pobijedio DSHV, ali je Antun, kako kaže, funkciju predsjednika predao mlađoj osobi kojoj je on sad zamjenik.

Što se političkog angažmana tiče, Antun Nađheđeši je početkom '90-ih bio vijećnik DSHV-a u Skupštini grada Subotice tijekom jednog mandata.

Riječ-dvije o Božiću pa na put do rodnih salaša

Budući da ova priča o našim gospodarstvenicima izlazi na sâm dan Božić, pitali smo članove obitelji Nađheđeši kako proslavljavaju ovaj najljepši kršćanski blagdan.

»Trudimo se sačuvati sve naše stare običaje bunjevački Hrvata (možda samo slamu ne mećemo u sobu). Iđemo na zornice, sadi se žito, prave božićnjaci, granu kitimo na Badnji dan. Slavimo sve božićne blagdane, iđemo u goste na imendane i sve tako do Tri kralja. Iako smo u godinama, uvik je to jedan lip osićaj zajedništva i poseban doživljaj. Imamo i 30-ogodišnju ćer Terezu, koja inače uz redovan poso čita i visti na Radio Mariji, pa i ona pomaže u svim poslovima oko priprave proslave Božića«, ispričali su nam gotovo u isti glas Antun i supruga mu Mira.

A na koncu ovog razgovora, neplanirano i neočekivano, ali na moje veliko zadovoljstvo, domaćini – Antun i Ivica Nađheđeši, odvezli su me do Hrvatskog Majura s namjerom da mi pokažu ono što je rečeno na početku razgovora – kako izgleda jedno od mnogobrojnih opustošenih ovdašnjih sela na kojem je od nekadašnjih oko 170 ostalo 4-5 salaša. Ova me je tužna slika potaknula da u jednom od sljedećih brojeva napišem novu priču – o nekad živom, a sada pustom Hrvatskom Majuru, jedinom selu koje u svom nazivu ima hrvatski predznak.

Ivana Petrekanić Sič