Kako smo već više puta isticali, sudjelovanje manjina u procesima donošenja odluka jedan je od najkompleksnijih segmenata zaštite etnokulturoloških manjina. Najprije, važno je biti svjestan kako ova kompleksnost proizlazi iz činjenice nepostojanja ujednačenoga sustava zaštite manjina na europskoj razini već države same kreiraju standarde manjinske zaštite u onoj mjeri u kojoj smatraju da je ona neophodna. Istina, europske institucije jesu kreirale određene standarde koje države na europskome tlu moraju prihvatati, ali tu se najprije misli na minimalne uvjetovanosti koje se moraju ispuniti i za čiju provedbu i dalje ne postoji ujednačen sustav.
Negativne ocjene za Srbiju
Ovo smo morali naglasiti, jer je dominantni narativ u srbijanskoj javnosti takav da je Srbija šampion u zaštiti prava nacionalnih manjina i da je njezin sustav među najrazvijenijima u Europi, što je svakako krajnje paušalno i nije utemeljeno na činjenicama, kako znanstvenim tako i praktično-političkim. Srbija je, prihvaćajući europske minimume zaštite manjinskih skupina, gradila svoj sustav zaštite manjina koji svakako u odnosu na pojedine europske države može izgledati razvijenijim, ali u odnosu na neke druge to ne mora biti slučaj. Srbija je, kao potpisnica Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, kao i sve druge države članice Vijeća Europe, predmetom procjena provedbe spomenutoga dokumenta od strane Savjetodavnoga odbora za praćenje provedbe konvencije i važno je naglasiti kako je upravo u području participacije nacionalnih manjina u posljednjem mišljenju iz 2019. godine Srbija dobila negativne ocjene. Ove ocjene posebno se odnose upravo na pripadnike novih manjinskih zajednica kao što su Hrvati, Bošnjaci i Albanci, dakle onih manjinskih zajednica za čije unaprjeđenje položaja pitanje sudjelovanja u procesima donošenja odluka igra ključnu ulogu.
Za europske institucije pitanje ravnopravnog sudjelovanja u odlučivanju svih građana jest jedno od najvažnijih segmenata kojima se mjeri stupanj demokratizacije određenoga društva, a pozornost postaje još veća kada se radi o pripadnicima skupina koje su tradicionalno marginalizirane, a to su upravo pripadnici etnokulturoloških manjina. Dakle, brojne države su pripadnicima manjinskih skupina morale osigurati odgovarajuće sudjelovanje u odlučivanjima, posebno u onim pitanjima koja su za njih od osobnoga interesa i koja imaju ključnu ulogu u očuvanju njihovoga identiteta, i Srbija svakako nije u tom pogledu nikakav šampion koji je manjinama bilo što darovao.
Različite prakse
U europskim državama različiti su pristupi osiguravanja zastupljenosti manjina i njihovoj adekvatnoj uključenosti u procese donošenja odluka. Istina, kada se govori o uključivanju, tu se najprije misli na političko uključivanje, što u posttranzicijskim društvima i ima najveći značaj i jest ključno za pripadnike nacionalnih manjina. Predstavljanje u kontekstu izabranih tijela i pozicija obično je najizravniji način na koji predstavnici manjina aktivno sudjeluju u odlučivanju. Među ključnim mjerama koje se mogu koristiti za povećanje prisustva pripadnika nacionalnih manjina u izabranim tijelima jesu: dozvola djelovanja političkih stranaka manjina, oblik izbora s odvojenim glasačkim listama, izuzeća od izbornog praga, kvote i rezervirana mjesta, te posebna prava kao što je pravo manjinskog veta. Konzultativna tijela još su jedan institucionalni mehanizam i služe kao mjesto gdje predstavnici manjina mogu sudjelovati u međusobnom dijalogu kao i u dijalogu s tijelima vlasti. Ova tijela imaju savjetodavnu funkciju i mogu predlagati i dopunjavati zakone koji se tiču nacionalnih manjina. Uposlenje u javnoj upravi još je jedan način uključivanja manjina u javne poslove, a angažiranje nacionalnih manjina u tom segmentu ima veliki utjecaj na podizanje opće svijesti o manjinama u državi i kod većinskog i kod manjinskog stanovništva, kao i na ulijevanje povjerenja u institucije vlasti kod pripadnika nacionalnih manjina.
U Mađarskoj se koordinacija manjinske politike i njezino usmjeravanje vrše putem samouprava na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini. Konzultacije između centralnih vlasti i manjinskih samouprava veoma su razvijene, uz nekoliko konzultativnih foruma, koji su istovremeno i formalni i fleksibilni. Primjerice, različiti ministri i visoki zvaničnici iz izvršnih vlasti redovno održavaju konzultacije s predsjednicima manjinskih samouprava, na kojima razgovaraju o politici prema manjinama i proračunskim davanjima za pitanja koja se tiču manjina.
Finska je pripadnicima govornicima švedske zajednice, odnosno jezičnoj skupini, osigurala jedno mjesto u svome parlamentu, ali je recimo za Finsku zanimljivo da kontinuirano priznaje kako drugim manjinama nije uspjela odgovarajuće osigurati zastupljenost u svome Parlamentu, što je recimo krajnje nezamislivo u slučaju posttranzicijske države kao što je Srbija.
Svakako jedan od primjera koji se često navodi kao najuspješniji jest primjer Hrvatske, koja je praktički sve standarde manjinske zaštite na međunarodnoj, regionalnoj i bilateralnoj razini unijela u svoj sustav zaštite nacionalnih manjina, te uspjela adekvatno osigurati zastupljenost pripadnicima manjina na svim razinama. Istodobno, formirala je i razgranat sustav kontinuirane komunikacije s pripadnicima nacionalnih manjina, gdje se praktički niti jedno pitanje koje je od osobnoga interesa za manjinske zajednice ne donosi bez manjinskih predstavnika, a glasovi političkih predstavnika manjina često bivaju presudni u određenim pitanjima.
Darko Baštovanović, politolog
