Kolumne Kolumne

Čujete li tišinu?

Jednoga dana, bit će to možda u nekoj daljoj budućnosti, kada svi zdravstveno-ekonomski prioriteti budu djelovali kao daleka prošlost i kada sve ćelije koronavirusa i njegovih mutacija budu razložene na proste faktore, a na deklaraciji za cjepivo protiv njega budu ispisane sve utvrđene kontraindikacije; dakle, kada korona i definitivno postane najsmješniji virus u povijesti čovječanstva, možda će se praviti i ozbiljne znanstvene analize i studije o njezinim propratnim, a pozitivnim efektima. Možda će rezultati tada potvrditi ono što se vidjelo i tijekom bombardiranja Savezne Republike Jugoslavije: da nevolja zbližuje i da suština zvana goli opstanak i puko preživljavanje nikada nije bila uočljivija nego u momentima kada te od smrti dijeli tek skramica slučajnosti, sreće, sposobnosti ili pak otpornosti organizma.

O pozitivnim efektima »situacije« s koronavirusom na ovim je stranicama već bilo riječi: proljetna humanost u vrijeme policijskog sata i izolacija starije populacije, dovitljivost glede uspostave virtualne tržnice u istom razdoblju, ljetošnja kombinacija odvažnosti i zahvalnosti turista i njihovih domaćina na Jadranskom moru... neke su od tema koje su za cilj imale istaknuti ono na što u normalnim okolnostima gledamo tek kao na svakodnevnu pojavu, nešto poput vremenskih prilika ili pak radnji koje nesvjesno obavljamo. O pozitivnim efektima koronavirusa, i to onim »sezonskog karaktera«, nedavno smo također nešto natuknuli u vezi s neodržavanjem javnog proslavljanja Nove godine na Trgu slobode, a ovaj tekst poslužit će tek kao nastavak varijacije na istu temu; nešto, dakle, kao mutacija njezine varijacije.

Jeste li, recimo, primijetili nešto čudno ovih dana, a što se suštinski razlikuje od svih ranijih istih razdoblja godine; nešto što iskonski podsjeća na prirodu? Ili preciznije: čujete li tišinu ovih dana? Dobro, ne baš tišinu kakva vlada u Kelebijskoj šumi, na Tresetištu ili nekoj drugoj oazi mira u blizini grada, ali svakako tišinu koja nije narušena reskom bukom karakterističnom za ovo doba godine. Jeste li primijetili da psi laju samo kada im pored kapije naiđe prolaznik ili kada međusobno nešto raspravljaju, ali ne i kao podivljale zvijeri koje ne znaju što će sa sobom zbog straha od nepoznate im, a jake buke? Da: jeste li primijetili da nema petardi, topovskih udara i ostalih granata manjeg formata? Ranijih godina u ovo vrijeme mediji svih vrsta prenosili su policijske molbe, upozorenja i prijetnje kaznama zbog upotrebe petardi; stručnjaci raznih fela objašnjavali su štetnost istih, a crne kronike bile su pune opisa slučajeva u kojima je netko ostao bez prsta ili šake zato što je praskava naprava eksplodirala ranije. Sada toga nema, ali nema, hvala Bogu, ni (masovnije) pucnjave po ulicama i dvorištima.

Izravno ili ne, tek korona je zacijelo u velikoj mjeri utjecala da ova sezonska pojava privremeno nestane iz naše svakodnevice. Klinci, kao najbrojniji korisnici ove vrste pirotehnike, iako već odavno na raspustu, svoje slobodno vrijeme ne koriste kao inače: nema ih u grupicama po sokacima na povratku iz škole, a nema ih ni u vrijeme kada završi i posljednji online sat. To, naravno, u svakom smislu nije dobro, jer ih od najranije mladosti dodatno udaljava od socijalizacije kakvu bi u normalnim okolnostima imali, odnosno na kakvu su sve donedavno navikli. Nije, dakle, dobro, jer su se već duže vrijeme dodatno povukli u mir vlastitog virtualnog svijeta u kom, ako i pucaju, čine to tek na računalnim igricama. Dobro je, i jedino to tako treba shvatiti, tek što više ne uznemiruju okolinu besmislenim prangijanjem koje su, uostalom, pokupili od odraslih. Naravno, nisu samo stariji maloljetnici ovisnici o petardama. Tu je i armija zelenih punoljetnika koji svoje pračovječne nagone za tjeranje zlih sila bukom upražnjavaju i mnogo konkretnijim arsenalom: paljbom pravim streljivom, pa čak i rafalima, sa svojih balkona ili u svojim dvorištima. Jer... oni slave. Bolesno, naravno.

Trenutna situacija, ma koliko neprirodna bila, ujedno nam i otvara oči i nameće krajnje jednostavni zaključak: bez petardi i pucnjave se, dokazano, može. Em je mirnije, em je, ako ćemo pravo, i jeftinije. Problem je, međutim, u tome što su navike čudni, a nerijetko i štetni saveznici karaktera. To što za sada nema uobičajene buke za ovo doba godine ne znači da je u nastavku neće i biti. Pa blagdani, praznici i slave tek su na početku.

O tome, pak, koliku su štetu do sada pretrpjeli proizvođači, prodavači ili preprodavači pirotehničkih sredstava ne vrijedi liti suze, jer su kod većine normalnih ljudi za njihove gubitke one u startu krokodilske. Drugim riječima, takva »profesija« vrlo se lako da usporediti s policijom, vatrogascima i liječnicima: što manje posla, tim bolje za društvo. Uostalom, trgovci su odvajkada pri vrhu ljestvice prilagodljivosti novonastaloj situaciji, pa im neće biti teško skužiti da izlaz iz gubit(a)ka mogu pronaći u zamjeni robe. Ili prekvalifikaciji. A ne treba s uma smetnuti ni već ranije rečeno: blagdani, praznici i slave tek su na početku.

Z. R.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay