Kako smo naglasili u prethodnome tekstu, pitanje sudjelovanja pripadnika nacionalnih manjina u procesu donošenja odluka jest jedno od najkompleksnijih pitanja zaštite manjinskih identiteta, čije je tumačenje podložno različitim sinonimima. Pitanje sudjelovanja u procesu donošenja odluka u srbijanskome kontekstu postalo je jedan od zahtjeva koji se isključivo može čuti od predstavnika manjinskih zajednica, dok kod državnih institucija on predstavlja gotovo jednu nepoznanicu koja ne samo da se ne izgovara, već je ona u dominantnome narativu apsolutnoga šampionata srbijanskoga sustava (možemo reći pokušaja sustava!) zaštite manjina zapravo jedna nepoželjnost o kojoj se gotovo uopće ne govori. Uključivanje predstavnika hrvatske nacionalne manjine u državnu administraciju otvorilo je i nove potrebe sagledavanja ovoga kompleksnoga pitanja.
U srbijanskome kontekstu manjinskih politika od demokratskih promjena 2000. godine politike multikulturalnosti, odnosno upravljanja etnokulturološkim različitostima provode se bez adekvatnijih strateških pristupa. To najprije podrazumijeva selektivnu primjenu samo parcijalnih dijelova manjinskih politika, u odnosu na one koje su prihvaćene u Europi ili pak nekim drugim državama srbijanskoga okruženja. To je pridonijelo uspostavljanju sustava koji nije jednako naklonjen svim nacionalnim manjinama. Takoreći, više prava ostvaruju brojnije kulturno i teritorijalno homogenije nacionalne zajednice pa čak u posljednjih nekoliko godina i partijski koalicijski poželjnije, dok manje brojnijim manjinama kojima je zaštita po logici stvari potrebnija, većina prava na zaštitu identiteta grupe je nedostupna. Za nove nacionalne zajednice, kakva je i hrvatska, dodatnu usložnjenost, odnosno zapreku, u ostvarivanju svojih prava predstavlja i takozvani koncept depolitizacije, koji je zapravo jedan krajnje stupidni pokušaj dijela pojedinih djelatnika civilnoga sektora i državnih institucija da delegitimiziraju legitimne predstavnike nacionalnih manjina. Problem se nalazi u činjenici da sama država nastoji društvene procese kontrolirati i kroz koncept zastupljenosti članova političkih stranaka u javnim tijelima, što, iako pokušava ne primijeniti i na nacionalna vijeća, nužno ne mora biti i važećom činjenicom za sva nacionalna vijeća. Odgovornost za ovakvo stanje ne nalazi se na pripadnicima i predstavnicima manjinskih stranaka, jer one se samo nalaze i djeluju unutar sustava koji je partokratski, te se kroz ograničavanje manjinskih stranaka zapravo stvara jedno okružje koje je krajnje diskriminatorno, jer se nacionalnim manjinama ne ostavlja mogućnost za jednakim sudjelovanjem u političkome životu koji ih se izravno dotiče.
Ovakva nastojanja potpuno su suprotna i europskim konceptima zaštite nacionalnih manjina, jer sudjelovanje manjina u procesima donošenja odluka ne predstavlja samo osnovno ljudsko pravo već također i posebno pravo manjinskih skupina. To znači kako pripadnici nacionalnih manjina u politici nisu samo građani države već i građani sa specifičnim potrebama koje proizlaze iz pripadnosti manjini, jer u demografskome kontekstu predstavljaju skupine koje ne mogu dosegnuti prava koja pripadaju većinskoj populaciji. Tako je na primjer Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe u kojoj se stvorila obveza prema kojoj će strane ugovornice osigurati uvjete potrebne za efikasno sudjelovanje osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama u kulturnom, društvenom i ekonomskom životu, kao i javnim poslovima, posebno onim koji se tiču njih samih.
Darko Baštovanović, politolog
