Širom Vojvodine

Sedma generacija u ratarstvu i svinjogojstvu na istom salašu

Salaš Ivana Dulića (Kumovog), udaljen oko kilometar od centra Đurđina, ne samo da je jedan od najstarijih salaša subotičkog atara, već je i jedan od rijetkih koji je od 1776. godine, kada je izgrađen, ostao u vlasništvu sedme generacije porodice Dulić koja i danas živi i privređuje na njemu. I ne samo da je opstao i ostao »živ« već se vremenom širio, razvijao, a njegovi se vlasnici nastavili baviti istom djelatnošću – ratarstvom i svinjogojstvom. A ovo je priča o njegovim domaćinima sadašnje generacije, odnosno o njihovoj proizvodnji kojom se bave i nakon gotovo dva i pol stoljeća.

Naslijeđe od didovine

Ivan Dulić s ponosom i često spominje da je sedma generacija koja živi na ovom salašu, što je, po njegovom, a vjerujem i po mišljenju mnogih, izuzetna rijetkost. Tu je, kako dodaje, i osma generacija – njegove dvije kćeri: sedmogodišnje bliznakinje Ana i Nina, učenice prvog razreda na hrvatskom jeziku u OŠ Vladimir Nazor, koje će, uz baćinu vjeru i nadu, nastaviti ovu tradiciju.

Naš sugovornik ističe kako su se svi koji su živjeli na ovom salašu bavili proizvodnjom žitarica i svinjskog mesa.

»Moj otac je imo 50 krmača, a njegov otac, moj dida, kojeg nikako još da stignem, držo i je godinama po 150. Bilo mi je nikako prirodno da se nastavim bavit ovim poslom i bilo mi žao to napuštit. Naslidio sam izgrađenu infrastrukturu, a tu su i te pridnosti u poljoprivredi što možeš radit kako sâm zamisliš i sebi postaviš, da urediš svoj radni dan. Nisam sebe vidio u nikoj firmi di ću imat odriđeno radno vrime, pa, iako u ovom poslu to često bude i više od osam sati posla dnevno, ipak mi znači ta sloboda da sa svojim vrimenom raspolažem kako oću. U odnosu na to kako je radio moj otac, ja sam, naravno, zbog potribe za praćenjem inovacija, moderniziro cili proces proizvodnje. Način obrade zemlje se prominio. Npr., kod mene na farmi stane sto krmača o kojima je dosta dva čovika da se stara, dok je kadgod to bilo puno više ljudi. Al, ti ljudi više nema, teško nam je nać odgovarajuću radnu snagu koja je obučena za poslove u poljoprivredi i zato moramo u toj proizvodnji učestovat i mi sami«, pojašnjava nam Ivan Dulić.

Ivan se ovim poslom počeo baviti 1987. godine kada se vratio iz vojske i kada je, kako nam dalje priča, dobio 12 krmača, 10 jutara zemlje i jedan traktor. No, to je, ističe on, bio tek sam početak:

»Već '90. otac mi je dao jedan dio zemljišta, arende. Ko mlad čovik, s niki 29 godina, radio sam 80 katastarski jutara zemlje. Farmu sam završio 2006. kad sam iz Francuske uvezo priplodni materijal (svinje nazimice) i onda je faktički počela ozbiljnija proizvodnja što se tiče samog stočarstva, a i površina zemlje se postepeno povećavala i trenutno se radi oko 140 hektara.«

Na njegovoj zemlji sada rađa uljana repica, pšenica, ječam i kukuruz, riječju, dio žitarica koje su mu potrebne za farmu. Osim njih, Ivan Dulić kupuje sojinu sačmu i premiks, a drugi dio (uljana repica) je tržišni višak, za koji je, kao ističe, uvijek vodio računa da, radeći s ljudima iz okruženja, zarada ostane u lokalu.

Silose kapaciteta 72 vagona (720 tona) je kupio 2012. godine. Za 100 krmača u proizvodnji ta je količina, kako kaže, sasvim dovoljna za njihovu ishranu. Od mehanizacije ima tri traktora, a što se tiče radne snage, uz njega, jednog radnika.

Na pitanje koja je prednost istodobnog bavljenja ratarstvom i svinjogojstvom, Ivan Dulić odgovara:

»To je poso za 365 dana. Novostvorena vridnost od žitarica stvara meso. Ratarstvo mogu odradit za pet miseci, a šta ćemo s ostali sedam? Triba živit, a te dvi grane se nadopunjavaju međusobno. Npr., ako dođe do pada cine žitarica, obično dolazi do njevog rasta kod svinja il obratno. Na ovaj način imam niku sigurnost u proizvodnji, pa tako i u egzistenciji.«

A zašto baš svinje?

»Zato što je najbrži obrt. Kad je razmnožavanje u pitanju, mislim da je posli pacova, svinja najprogresivnija životinja. Od jedne krmače za godnu dana imaš i do 30 prasica, od koji možeš imat 15-16 krmača. Znači – krmača, pa posli pet miseci prase, a za pet miseci imaš tovljenika od 100-105 kila, kojeg onda prodajem klanicama.«

Pitali smo Ivana Dulića i kako izgleda jedan njegov radni dan.

»U zimsko doba, kad nije sezona u ratarstvu, tu sam u farmi. Znači, sve ono što tokom godine vidimo da triba napravit, remontovat, sredit, to se diže na najviši nivo, jel kad dođe sezona i počme proizvodnja, onda to počme padat, jel ne stižeš sve pratit. Sad imam 53 krmače i dižemo i opet na 100, što je tri sata posla. Pravi se koncentrat u mišaoni, krmače se rane dvared na dan, a jedared tovljenici i prasici.«

Osim 53 krmače, obitelj Ivana Dulića trenutno ima 159 prasadi i 175 tovljenika, s tim da su, kako kaže, dio krmača nazimice koje dosad nisu imale prasad, ali će ih u travnju-svibnju biti puno.

»U samoj sezoni dolazi mi brat pomoć u žetvi i skidaju se ječam, repica i žito, automatski se radi ljuštenje strnike, gruberovanje, a onda je opet stočarstvo prioritet«, pojašnjava nam Dulić.

A tu su još i lješnjak, ovce i fazani

Uz sve obveze koje se tiču ratarstva i svinjogojstva, naš sugovornik – domaćin i vlasnik višestoljetnog đurđinskog salaša, pronašao je i motivaciju za sadnjom lješnjaka.

»Motivacija za sadnju lišnjaka bila je ta što me srdi što u većini slučajeva žene na selu nemaje nikake prihode, zavise od muža. A pošto sam ja dobar muž, želio sam da moja žena ima svoj prihod i zato sam 2001. zasadio lišnjake na jednom hektaru. Od nji godišnje, s te površine, mož ostat 500-600 iljada dinara čistog novca, što izađe otprilke jedna prosečna misečna zarada«, priča nam Ivan Dulić, dodajući kako ga planira vaditi, jer ga je nedavno zahvatila monilija.

Naime, kako nam pojašnjava, njegov lješnjak je ekološki, nikad nije šprican i, kako se čini, bolest je pobijedila.

»Verovatno se to dogodilo zbog gustine sadnje, jer razmak je 5x5, a tribo sam ić na 6x6 kako bi grane dobile što više sunca. Ovako je stalno u ladu, počeli su rast mahovina i lišaj, pa se pojavila bolest. A razlog za njegovo vađenje je i nedostatak radne snage. On se kupio ručno, jel nije isplativo ulagat u mehanizaciju za jedan hektar lišnjaka. Nema više hobi proizvodnje, jel ćeš se ozbiljno bavit so tim (na 10-15 hektara) pa da se samo njoj posvetiš, a na ovako maloj površini se ne isplati.«

Što se ovaca tiče, kad je Ivanova supruga Mirjana tražila od njega da joj kupi travokosačicu, umjesto nje, na salaš joj je donio deset ovaca.

»Moram kazt da uživamo u blagodeti ti 'kosačica'. Imamo i već oko dvadest godina i trenutno i je oko dvadest«, kroz smijeh nam kaže Ivan, dodajući kako su vlasnici i tri pauna i tri paunice koji, osim što im služe za ukras, uz kerove, javljaju kad netko dolazi.

Tko će ostati u ovom poslu?

Kao glavni problem i kao glavno pitanje kada je bavljenje poljoprivredom u Srbiji u pitanju, Ivan Dulić postavlja tko će ostati u ovom poslu?

»Brojali smo koliko i ima koji su '50.-'60. godište i nji ima najviše, što nije dobro. Od 2000.-2010. i ima najmanje. To je znak da će se s ovim poslom bavit mali broj ljudi. A ja smatram da je poljoprivredno zemljište u Vojvodini i u čitavoj Srbiji jedan velik kolač od kojeg puno ljudi triba živit. Za razliku od Nimačke, di novac ostaje u selima, di vode računa o zemljoradnicima tako što raspisuju tendere, konkurse za mehanizaciju, kod nas je tako da ti država uzme sav novac pa po svom nahođenju ti daje jel ti ne daje. Zato će naša sela ostat prazna, jel nema više šta vezat tog mladog čovika za selo. Da sam ministar poljoprivrede, vodio bi računa o mladim ljudima, da i podignem što prija, a ne da čekaju da dođe kapital od njevi roditelja. Dao bi im zemlje, al nažalost, u ovom našem sistemu oni će se sami morat borit, a to je vrlo, vrlo teško. Bez osnovnog kapitala, što je velika količina novca – za izgradnju farme, infrastrukture, kuće, potrebno je bar milion evra, ne mož se bit zemljoradnik. Ja ću ovo radit dok možem, a posli ćemo vidit. Imam dvi ćeri, s tim da je žensko dite danas bogatstvo. Žena mož bit dobar menadžer. Ne triba više da znaš vozit traktor, orat, važno je samo da znaš rukovodit, rasporedit poso, stvorit dobar tim koji će stvarat prihod. Imam dosta prijatelja čije ćeri jako dobro vode imanje, tako da se nadam da će i kod nas bit taj slučaj«, kaže nam na kraju razgovora Ivan Dulić.

I. Petrekanić Sič