Kolumne
Hvala, sve po spisku!
U tjednu kada mnogi naši sugrađani koji žive i rade u inozemstvu razmišljaju o tome postoji li nekakva rupa u najavljenoj mjeri obavezne desetodnevne izolacije prilikom povratka u domovinu (doći dan ranije, riskirati s njenim nepoštovanjem ili ju izbjeći na neki drugi način?) jedna je vijest, ma koliko logična i očekivana bila, došla poput terapije za održavanje zdravog razuma: lokalna samouprava odlučila je tri milijuna dinara koji su bili predviđeni za proslavu Nove godine na Trgu slobode preusmjeriti na liječenje djece i omladine, razvoj mladih talenata i stipendiranje određenog broja studenata.
Ova informacija objelodanila je, dakle, jednu neupitnu činjenicu: novogodišnje proslave u centru grada ove godine neće biti, ali i otvorila prostor za mnoštvo različitih tumačenja.
Umjerenijem dijelu sugrađana, onom koji razloge za donošenje ovakve odluke vidi u objektivnoj situaciji u kojoj se cijeli svijet nalazi, privremeno ukidanje javnog proslavljanja Nove godine ne samo da neće teško pasti nego će ga i pozdraviti kao jedino ispravno rješenje kako preventivno djelovati u potencijalno opasnim situacijama. Sjetit će se takva grupacija sugrađana i ranijih proslava na kojima su se milijunski iznosi iz lokalnog proračuna slijevali u džepove niskokotiranih »estradnih umjetnika«, koji su sat-sat i pol svojega repertoara obilato nadoknadili za nastup kod ionako davno nestalih Bačvanke, Džavera i ugostiteljskih objekata sličnog tipa. To su, za one umjerenije i racionalnije sugrađane, godinama unazad bili bespovratno bačeni javni novci na račun(e) osoba koje to ni po kom kriteriju ne zaslužuju: niti su (bili) zabavni, a još manje umjetnici. »Na sreću, bar ih ove godine neće biti i zbog toga korono – hvala Ti«, reći će sigurno ovih dana neki sugrađanin ovoga tipa.
Onaj drugi dio sugrađana, nećemo reći neumjerenih nego, recimo, vedrijih, sklonijih proslavama ili pak punih adrenalina, u istoj će odluci (pro)naći mnoštvo toga što mu se ne dopada: novi restriktivni namet u vidu ukidanja prava slobode kretanja, uništavanje »doživljaja« za jedinstveni događaj kakav je »najluđa noć«, paniku »matoraca« koji su podlegli globalnoj psihozi koja je posljedica zavjere iz moćnih »centara moći« i slično. »Kredebili debitenski, ufonjali ste se od tamo nekog virusa kom i inače sve po spisku«, mantrat će zacijelo ovih dana neki sugrađanin ovog tipa.
Iza, pak, ovakvih ili sličnih komentara (eno ih na lopate na lokalnim portalima) krije se, istina iznuđena, sama suština vijesti o neodržavanju javne novogodišnje proslave u središtu grada: preusmjeravanje novca u humanitarne svrhe. Ovakva odluka gotovo će sigurno u najvećoj mjeri približiti stajališta prethodno opisane dvije suprotstavljene kategorije (su)građana. Zapravo, nije teško zamisliti niti na koju adresu empatije u najvećem broju idu. Mali Oliver Pál Gajódi, za čije je liječenje potrebno preko dva milijuna eura (!), ime je uz koje se vezuju molitve ne samo Bajmačana i Subotičana nego i cijele države, a dokaz za to je i oko polovina do sada prikupljene svote od potrebnih sredstava. Dokaz je to i, ako ne nemoći a ono u svakom slučaju nesposobnosti države da odredi prioritete u raspodjeli sredstava, a na čijem bi prvom mjestu morao stajati – Život. Pa još dječji! U tom smislu, ma koliki iznos sredstava bio upućen na račun njegova liječenja – a mogao bi, recimo, biti i cjelokupni – lokalna samouprava pokazat će da je napravila pozitivni otklon od zakržljalog sustava i bolesne prakse države da se prioriteti u financiranju stavljaju na modernizaciju vojne opreme i obnovu vjerskih objekata u kojima će se kasnije moliti za dječje duše. Pitanje od čega se prave lijekovi poput zolgensme pa da toliko staju i koliko na tome zarađuje »farmaceutska mafija« koliko god da je logično i zdravorazumsko ipak je učinkovito koliko i gađanje praćkom bombardera: em mu ništa ne možeš, em uništavaš vlastite živce. Uostalom, tko se god o toj temi želi informirati poput nositelja ordena Karađorđeve zvijezde (dr. Branimira Nestorovića), eno mu interneta, pa neka vjeruje u istinu po vlastitom izboru.
Odluka lokalne samouprave je, dakle, donešena. Koliko god, međutim, ona bila hvale vrijedna za konačnu odličnu ocjenu ostalo je još nekoliko koraka, od kojih su ključni način(i) raspodjele sredstava i njihova transparentnost. Tri milijuna dinara – razvučenih na kategorije liječenja djece i omladine, razvoj mladih talenata i stipendiranje određenog broja studenata – i ne djeluju tako mnogo, pa će za njihov pravilan utrošak trebati znanja i razumijevanja i više nego da je riječ o gradskom, pokrajinskom ili republičkom natječaju za određeno područje. Jedini dokaz da su sredstva upotrijebljena na najbolji način bit će njihovo javno objavljivanje: ime po ime, iznos po iznos i obrazloženje »zašto kome i koliko«. Čak ni takav način, naravno, neće poslužiti kao amortizacija naknadnim negativnim komentarima (uostalom, to je uvijek slučaj kada je riječ o raspodjeli novca), ali je njegova javnost svakako najbolji put za stjecanje povjerenja u odnosu građana prema nositeljima vlasti.
Z. R.
