Pitanje sudjelovanja u procesu donošenja odluka kao jednog iznimno kompleksnog procesa zaštite manjinskih identiteta postaje u posljednje vrijeme sve dominantnije u srbijanskom javnom diskursu kada se govori o manjinskim politikama. Iako se ovaj koncept često zna označavati i brojnim drugim sinonimima, kao što je recimo participacija ili ravnomjerna zastupljenost, važno je naglasiti kako on i dalje ostaje pomalo nejasan, kako samim pripadnicima manjinskih zajednica tako i državnoj administraciji koja još uvijek pokazuje brojne deficite kada je u pitanju upravljanje kulturološkim razlikama.
Nedavno je u organizaciji Centra za regionalizam iz Novoga Sada i njemačke Hans Seidel zaklade održana konferencija o ulozi manjinskih institucija i organizacija u državama takozvane regije u adekvatnom sudjelovanju u procesima donošenja odluka. Ono što je svakako veliki značaj ove konferencije jest što je ona upravo među prvim međuregionalnim konferencijama koja je okupila kako predstavnike manjinskih institucija i udruga, ali jednako tako i eminentne eksperte koji se već godinama bave manjinskim pitanjem. Sama konferencija pokazala je u biti koliko još uvijek postoje različita tumačenja ovoga koncepta i neujednačenog pristupa istome prilikom kreiranja manjinskih politika u državama koje se još uvijek bore s tranzicijskim izazovima, kao što je slučaj sa Srbijom.
Možemo sa sigurnošću reći kako je hrvatska manjina, odnosno njezine institucije, jedna od zajednica koja praktički od svoga stjecanja manjinskoga statusa inzistira na dosljednoj primjeni ovoga koncepta. Zauzimanje ovakvoga stajališta nužno je razumjeti i samom pozicijom manjinske zajednice, koja se (iako ne postoji formalno-pravna odrednica!) nalazi u statusu nove manjine koja svoje institucije i kapacitete gradi tek nešto više od jednoga desetljeća i čije unaprjeđenje položaja zavisi od osiguravanja mogućnosti za odgovarajućim sudjelovanjem u kreiranju manjinskih politika u skladu s potrebama zajednice.
Jedan od najvećih problema u ovome procesu kada je u pitanju Srbija predstavlja činjenica upravo neodgovarajućeg ustroja srbijanskog sustava zaštite manjinskih prava, koji je stvaran unificirano za sve nacionalne manjine, bez prepoznavanja specifičnosti svake manjinske zajednice posebno. Jedan od najvećih propusta napravljen je svakako izmjenama Zakona o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina 2018. godine kada su usvojene izmjene kojima je političkim prvacima manjinskih zajednica zapriječeno sudjelovanje u upravljanju nacionalnim vijećima nacionalnih manjina. Izmjene koje su tada načinjene pod izlikom takozvane depolitizacije nacionalnih vijeća nanijele su štetu manjinskim zajednicama i otklonile pretpostavke za njihovim adekvatnim sudjelovanjem u procesu donošenja odluka. Ravnomjerno sudjelovanje manjinskih struktura, najprije političkih, unutar svoje zajednice, odnosno vijeća, jest prva mikro razina koju je potrebno ispuniti kako bi se stvorile pretpostavke za daljim napredovanjem ka višim makro razinama, odnosno državnoj administraciji u lokalnom, pokrajinskom i republičkom kontekstu. Dakle, prva pretpostavka adekvatnoga sudjelovanja određene manjinske zajednice jest njezina institucionalna organiziranost unutar sebe i participacija svih njezinih struktura u najvažnijim institucijama, koja nakon toga otvara i pretpostavke delegiranja legitimnih zahtjeva spram državnih tijela i na koncu ostvarivanje tih zahtjeva kroz administrativni aparat države.
Darko Baštovanović, politolog
