Intervju Intervju

Mnogo se napredovalo, ali je to daleko od dobrog

Hrvatsko nacionalno vijeće je nedavno donijelo odluku da ovogodišnje priznanje Ban Josip Jelačić za društveni doprinos hrvatskoj zajednici u Srbiji dodijeli pravniku i diplomatu Aleksandru Skenderoviću iz Zagreba. U obrazloženju ove odluke navedeno je kako je Skenderović od 1991. do 2000. aktivno pomagao Hrvate u SRJ, danas Srbiji. Konkretno, riječ je o pomoći studentima koji su išli studirati u Hrvatsku, kao i izbjeglim i prognanim Hrvatima iz Vojvodine te radu na okupljanju i organiziranju Hrvata u SRJ, na uspostavljanju konzularnih dana u Subotici te političkom i kulturnom povezivanju Hrvata iz Bačke s Hrvatima iz Srijema.

Aleksandar Skenderović je podrijetlom iz Vojvodine, rođen 1939. godine u Tavankutu. Diplomirao je filozofiju i teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te međunarodno javno i privatno pravo na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske. Radio je u Zavodu za zaštitu autorskih prava, kasnije u pravnoj službi poduzeća Informator u Zagrebu, a od polovice 1990-ih u Ministarstvu vanjskih poslova.

U razgovoru za naš tjednik prisjeća se aktivnosti kojima je pomagao ovdašnje Hrvate tijekom izuzetno teških 90-ih godina, te ocjenjuje današnji položaj Hrvata u Srbiji kao i aktualne srpsko-hrvatske odnose.

Na početku, što Vam znači dobiveno priznanje HNV-a Ban Josip Jelačić za društveni doprinos hrvatskoj zajednici u Srbiji?

U prvom se redu zahvaljujem predsjednici Hrvatskog nacionalnog vijeća gospođi Jasni Vojnić, koja je predložila da mi se dodijeli priznanje, kao i Hrvatskom nacionalnom vijeću koje je donijelo odluku o dodjeli priznanja. To je znak da se zapazilo da je bilo i nekada ljudi, koji su s manje ili više uspjeha radili u korist hrvatske zajednice u Vojvodini, pa i u korist onih, koji su pod pritiskom bili prisiljeni napustiti svoje domove u Vojvodini.

U obrazloženju prijedloga za ovo priznanje navodi se kako ste od 1991. do 2000. aktivno pomagali Hrvate u SRJ, danas Srbiji. Među ostalim, od 1991. do 1996. pomogli ste kod organiziranog odlaska preko 100 mladih iz hrvatske zajednice na studij u Hrvatsku. To je podrazumijevalo različite vrste pomoći, od redovite financijske pomoći tijekom studija, stjecanja hrvatskog državljanstva, smještaja za vrijeme priprema i upisa, osiguravanja upisa bez obzira na mjesto na rang listi... Kakva su Vam danas sjećanja na spomenute aktivnosti i ta veoma teška vremena, što Vas je motiviralo da pomognete svojim sunarodnjacima iz zavičaja?

Već ste u svojem pitanju nabrojali uglavnom sve što se radilo za one koji su namjeravali studirati na fakultetima i drugim visokoškolskim ustanovama u Hrvatskoj. Potrebno je naglasiti da je to bila politička odluka Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, kao političke organizacije Hrvata u Vojvodini, da u Hrvatsku dođe na studij na fakultete i druge visokoškolske ustanove što veći broj mladih ljudi iz Vojvodine, kako bi se u Hrvatskoj obrazovali i kako bi se po završetku obrazovanja vratili u Vojvodinu kao hrvatska nacionalna intelektualna elita i radili na održavanju nacionalne svijesti Hrvata u Vojvodini. Ja sam u provedbi te temeljne odluke bio gotovo slučajni pomagač. Naime, ja sam s većinom iz vrha čelništva DSHV-a u bližem ili daljnjem rodbinskom odnosu ili sam poznanik još iz djetinjstva. U provedbi svoje temeljne ideje da se u Hrvatskoj odgoji i obrazuje hrvatska nacionalna intelektualna elita čelnici DSHV-a su se »sjetili« da u Zagrebu živi, između ostalih, i njihov rođak ili poznanik iz davnih dana, koji uživa dosta dobar društveni ugled u svojoj struci, kao pravnik, koji ima širok krug poznanstva u samom Hrvatskom saboru, u gotovo svim relevantnim ministarstvima i na mnogim fakultetima, koji bi mogao biti prikladan za provedbu njihove temeljne odluke. Ja izazove ne znam odbiti i tako je krenulo. Tako sam, ni kriv ni dužan, postao osoba posebnog povjerenja čelništva DSHV-a i provoditelj odluke čelništva DSHV-a.

Koji su bili ključni izazovi vezani za pomoć studentima?

Glavni problem koji je trebalo premostiti proizlazio je iz činjenice da je bio rat, da Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija nisu jedna drugu međunarodno priznale, što znači da su mladići i djevojke, koji su trebali studirati u Hrvatskoj, bili državljani strane nepriznate države i da su imali srednjoškolske diplome te nepriznate strane države. Trebalo je, dakle, smisliti i ishoditi od nadležnih vlasti u Hrvatskoj način kako osobe zainteresirane za studij iz Vojvodine uopće mogu ući u Hrvatsku. Trebalo je, nadalje, u državnim tijelima Hrvatske naći i ishoditi način kako uopće priznati školske diplome – nostrificirati – stečene u SRJ, kao stranoj nepriznatoj državi, kako bi se zainteresirani mogli upisati na fakultete i druge visokoškolske ustanove. Trebalo je svima njima osigurati da se mogu besplatno pripremati za potreban prijemni ispit za upis, da imaju prioritetno pravo upisa bez obzira na uspjeh na prijemnom ispitu, da imaju sve pogodnosti da mogu imati smještaj u studentskim domovima, da imaju potrebno zdravstveno osiguranje i, na koncu, da imaju nekakvu financijsku pomoć. Hrvatska je u tome imala veoma veliko razumijevanje. Čelništvo DSHV-a je uspostavilo izravne veze ne samo sa samom Vladom Hrvatske nego i sa svim relevantnim ministarstvima. Radilo se napose o Ministarstvu obrazovanja i sporta, Ministarstvu znanosti i tehnologije, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu pravosuđa. U svakom sam od navedenih ministarstava imao izravnu vezu ili na nivou pomoćnika ministra ili na nivou šefa kabineta ministra. Ja sam trebao danomice biti u vezi, ne samo s pojedinim ministarstvom nego i samom Vladom kako bi sve funkcioniralo. U tu svrhu mi je u Vladi Hrvatske bio dodijeljen konkretni ministar kojega sam svakoga tjedna brifirao o problemima, koji bi se eventualno pojavili i kako ih riješiti. U početku je to u vrijeme predsjednika Vlade Nikice Valentića bio dr. Juraj Njavro, kao ministar bez portfelja, a kasnije u vrijeme predsjednika Vlade Zlatka Mateše dr. Ljerka Mintas-Hodak, potpredsjednica Vlade. Tako je to trajalo sve dok nije potpisan i stupio na snagu Sporazum o međusobnom priznanju Republike Hrvatske i Savezne Republike Hrvatske, koji je potpisan u Beogradu 23. kolovoza 1996. godine. Ta djeca nisu ni znala što se sve i kako za njih radi, pa ni danas ne znaju. Na kraju, moram priznati da sam nakon svega prilično razočaran. Naime, pretežita većina mladića i djelovaka, u čiju korist se sve to radilo, nije se vratila u Vojvodinu. Ispalo je da sam ja i ne htijući pomagao iseljavanju najkvalitnijeg dijela hrvatskog naroda iz Vojvodine.

Radili ste i na povezivanju sviju hrvatskih institucija i organizacija u Vojvodini u Forum HIOV, kao i na političkom i kulturnom povezivanju Hrvata iz Bačke s Hrvatima iz Srijema...

Došavši 1996. godine na službu u Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Beogradu, SRJ, pokušao sam na terenu pohvatati konce. Zatekao sam mnoštvo prestrašenih i pomalo izgubljenih ljudi. To se napose vidjelo u Srijemu, dakle, u dijelovima Vojvodine, koji su teritorijalno bliži područjima s ratnim zbivanjima. Bile su to reliquiae reliquiarum – ostaci ostataka nekada uglednih Hrvata u Srijemu. Trebalo je prvo njih ohrabriti, nekako ih skupljati razasute po Srijemu. Obilazio sam ih i pokušao ih međusobno povezati. Podići im moral. Ako je trebalo, nabavio sam im čak i muzičke instrumente, kao u Golubincima, kako bi im se psihološki podigao moral. Pokušali smo i s osnivanjem hrvatske nacionalne udruge sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici, uz mogućnost osnivanja podružnica u drugim mjestima. Nadležne vlasti, gdje se udruga trebala registrirati, sustavno su opstruirali registrirati osnivanje. Svaki put kad sam s veleposlanikom dr. Zvonimirom Markovićem službeno odlazio u Ministarstvo inostranih poslova SRJ tražili smo obrazloženje otezanju s registracijom. Obrazloženja su bila smiješna. Beskrajna pomoć su mi bili župnici, koji su unatoč svemu hrabro ostali sa svojim narodom. Bili su mi veza s narodom i narodu sa mnom. Preko župnika sam dobio donekle uvid u broj Hrvata, koji su još ostali i gdje se nalaze. Drugačija je donekle bila situacija u Bačkoj. U Bačkoj je djelovala u danim mogućnostima politička organizacija Hrvata – DSHV. Bilo je i nekoliko službeno organiziranih kulturnih i prosvjetnih hrvatskih društava. Oni su se, nažalost, tipično hrvatski u mnogo čemu međusobno glodali. Rekao sam da je to najočitiji dokaz da su Hrvati. Samo Hrvati znaju biti jedni drugima jalni, pa ne mogu međusobno kvalitetno surađivati. Podupro sam organiziranje svih postojećih hrvatskih organizacija i institucija u jedno, makar neformalno tijelo. Trebalo je, naime, uspostaviti jedno tijelo, koje će, makar neformalno, predstavljati ukupnost svih Hrvata pred državnim tijelima, kako u državi u kojoj žive tako i pred državnim tijelima Hrvatske. Tako je, nakon nekoliko sastanaka nastao Forum HIOV i donesen Pravilnik, kao i poslovnik rada. Moglo bi se reći da je Forum HIOV bio neka vrsta preteče kasnijeg Hrvatskog nacionalnog vijeća. Po uzoru na Dubrovačku Republiku predsjedavaći Foruma se mijenjao svake pola godine, kao što je u Dubrovačkoj Republici biranje kneza bivalo svake pola godine. Da se ne bi netko osilio. Tijekom vremena vidio sam da Hrvati iz Srijema nemaju puno dodira s Hrvatima iz Bačke i obratno. Kao da su u dvije odvojene države. Razmišljajući, pokušao sam naći odgovor na pitanje zašto je to tako. Došao sam do zaključka da je to povijesno uvjetovano. Naime, Srijem je u prošlosti bio dio državnog teritorija Hrvatske, a Bačka je bila dio državnog teritorija južne Ugarske. I crkveno su bili odvojeni. Srijem je crkveno bio u sastavu Đakovačke biskupije, dok je Bačka bila u sastavu Kaločke nadbiskupije. Vjerujem da je ta i državna i crkvena odvojenost razlogom da i danas opstaju prilično odvojeni. Nastojao sam tu odvojenost premostiti. Pokušao sam ih uklopiti u ustrojeni Forum, a u stvarnosti sam prvi put postigao da je velečasni Jozo Duspara sa svojim tamburaškim orkestrom iz Golubinaca došao na jedan događaj u Tavankut, koji je organiziralo HKPD Matija Gubec.

Hrvati u Srbiji 2002. bivaju priznati kao nacionalna manjina, osniva se krovno tijelo manjinske samouprave – Hrvatsko nacionalno vijeće koje djeluje i danas. Kako gledate na današnji institucionalni ustroj hrvatske manjine u Srbiji?

Nakon potpisivanja Sporazuma o normalizaciji između Hrvatske i SRJ 23. kolovoza 1996. godine, te nakon donošenja u Srbiji Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina 2002. godine stvoreni su konačno pravni uvjeti za punopravno organiziranje Hrvata u Srbiji kao priznate nacionalne manjine. Bilo je u početku nešto porođajnih muka u organiziranju dok nije došlo do današnjeg stanja. Budući da sadašnji sastav Hrvatskog nacionalnog vijeća ima vrlo kvalitetnu web stranicu, redoviti sam posjetitelj web stranice HNV-a. Temeljito sam pregledao vrlo kvalitetnu i stručnu Strategiju obrazovanja na hrvatskom jeziku u Republici Srbiji za razdoblje 2017. – 2021., koju je donijelo HNV. Vidi se da se radu pristupa studiozno, što me jako veseli. Moj prijatelj iz onih dana kad sam službovao u Beogradu prečasni Eduard Španović mi je jednom rekao da se sad samo nadograđuje na ono što smo mi jednom započeli, posijali. Priznajem da mi je to godilo.

Pretpostavljam da pratite život Hrvata u Vojvodini, odnosno Srbiji. Ako pratite, kako Vam se čini politički, društveni i kulturni život ove zajednice?

Budući da su se u međuvremenu u Srbiji promijenile i političke i ekonomske prilike u odnosu na prilike koje su bile kad sam ja hodao onim krajevima, promijenili su se i uvjeti za društveni i kulturni život. Gledajući sa strane, djeluje mi da hrvatska zajednica dobro koristi izmijenjene političke i ekonomske okolnosti za podizanje društvenog i kulturnog života zajednice. Svaki napredak me neizmjerno veseli.

Kako ocjenjujete položaj pripadnika hrvatske zajednice u kontekstu ostvarivanja manjinskih prava?

Položaj se uvelike popravio u odnosu kad sam, kao diplomat, bio u Veleposlanstvu u Beogradu. Do prestanka ratnih sukoba, o položaju hrvatske zajednice ne treba ni govoriti. Šalju te u rat na tvoje sunarodnjake. Česta svakovrsna maltreriranja Hrvata, njihovih porodica i njihovih kuća od strane raznih paravojnih i političkih formacija, a da ih država nije ni pokušavala zaštititi, oslikavaju položaj hrvatske zajednice. Hvala Bogu, danas bar toga više nema. Odmah po prestanku ratnih zbivanja naloženo mi je u Ministarstvu vanjskih poslova da načinim tekst međunarodnog ugovora o zaštiti hrvatske manjine u SRJ i srpske i crnogorske manjine u Hrvatskoj, koji je službeno uručen Ministarstvu inostranih poslova SRJ još u travnju 1996. godine. Tekst je bio načinjen uz asistenciju čelništva DSHV-a. Nikada nismo dobili ni odgovor. Kasnije se SRJ izgovarala da u SRJ ne postoje zakonski uvjeti da se hrvatskoj zajednici, kao novoj nacionalnoj manjini, prizna status nacionalne manjine. Danas, donošenjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina 2002. godine, u Srbiji su konačno stvoreni ustavni i zakonski preduvjeti. Dakle, mnogo se napredovalo, ali je to daleko od dobrog.

Radeći u hrvatskoj diplomaciji, pridonosili ste isprva uspostavi konzularnih dana u Subotici, a zatim i uspostavi i otvorenju Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici. Kakvi su izazovi pratili ove procese?

Radeći svakodnevno sa strankama u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu ubrzo sam uočio poteškoće s kojima su se susretali naši ljudi, koji su trebali neku konzularnu uslugu. Trebalo je izdaleka doći do same zgrade Veleposlanstva, što nije nimalo jednostavno. Trebalo je čekati pred zgradom u dugim redovima, što nije bilo nimalo ugodno. Trebalo je ispuniti standardni obrazac, koji je bio prilično dug i na tri jezika, od toga dva strana jezika, što je i za visoko obrazovane ljude predstavljalo problem, a kamoli za običan puk. Konačno, uslugu je trebalo platiti u prilično visokom iznosu u stranoj valuti, što je za ondašnje prilike galopirajuće inflacije u SRJ bilo gotovo nedohvatljivo. Imajući sve to u vidu, nastojali smo pomoći ljudima. Bilo je to prilično izvan propisanog protokola. Što se Srijema tiče, uglavnom smo prešutno prepustili pojedinim župnicima da budu na pomoći ljudima. Pojedini župnici su naučili koje isprave treba priložiti uz zahtjev, pa su ljudima pomagali potražiti takve isprave i priložiti ih. Župnici su, nadalje, naučili popunjavati obrasce za pojedini zahtjev, pa su i u tome pomagali ljudi. I, konačno, uobičajili smo da se župnici najave u Veleposlanstvo s tako popunjenim i potpisanim obrascima i potrebnim prilozima umjesto stranaka. Ja sam župnike primao i zaprimao zahtjeve te rješavao kao da su stranke osobno bile preda mnom. U Subotici su to radile pojedine osobe vezane ili za DSHV ili za Bunjevačko kolo. Trebalo je, dakle, tražiti mogućnost da se pomogne ljudima koji su udaljeni od Veleposlanstva. Budući da je najveća koncentracija hrvatskog življa bila u Subotici i oko Subotice, mislio sam da umjesto da stranke izdaleka dolaze k nama da mi dođemo bliže strankama. Nakon što je ideja prihvaćena trebalo je potražiti prikladno mjesto gdje će se održavati konzularni dani. Budući da sam smatrao da je otvaranje konzularnih dana samo prvi korak za otvaranje Generalnog konzulata, bilo mi je prepušteno da potražim najprikladnije mjesto. Od više mogućnosti smatrao sam da je za to najprikladnija zgrada današenjeg Generalnog konzulata. Zgrada je građena da bude stambeno-poslovna zgrada odvjetnika Ambrozija Šarčevića, oca hrvatskog veleposlanika dr. sc. Petra Šarčevića u Bernu (Švicarska). Vidio sam da zgrada ima poslovni prostor u prizemlju, koji je prikladan za rad sa strankama konzularnih djelatnika. Ima veliki prostor na prvom katu s velikim balkonom, koji je prikladan za kabinet generalnog konzula. U zgradi postoji pomoćni prostor za stanovanje, koji je kao stvoren za stanovanje djelatnika sigurnosti. U sastavu objekta je lijepo, veliko dvorište za vozila konzulata. U toj su se zgradi, dakle, prvo održavali jednom u tjednu konzularni dani, a početkom 2000-te godine otvoren je i Generalni konzulat.

S obzirom na Vaše iskustvo rada u diplomaciji, kako ocjenjujete aktualne srpsko-hrvatske odnose i kako vidite njihovu budućnost?

Nažalost, daleko su od dobrih. Hrvatska i Srbija su sudbinski povezani. Teritorijalno su susjedi i kao takvi trebali bi se odnositi dobrosusjedski. Dulje smo vremena živjeli u zajedničkoj državi, pa bi bio red da se kao mudri i pametni ljudi mudro i pametno rastanemo, poštujući norme međunarodnog prava, relevantne međunarodne konvencije i zakone. Nažalost, nije bilo tako. Ostala su još mnoga otvorena teška pitanja, koja nisu riješena i to opterećuje i narušava naše međusobne odnose. Unatoč tome što se u javnosti deklarira da postoji spremnost s obje strane da se ta otvorena pitanja, koja opterećuju odnose, riješe, stvarnost to demantira. Ma, hvala Bogu, dobro je da više ne ratujemo. I to je mnogo. Duboko sam uvjeren da je takav način rješavanja otvorenih pitanja daleko iza nas.

Zanimljiv podatak je da ste organizirali rekonstrukciju izgubljene partiture opere Dužijanca dr. Josipa Andrića, nakon čega je ovo djelo ponovno vraćeno na kazališnu scenu. Kažite nam više o ovom Vašem angažmanu?

Priznajem da sam do tada o dr. Josipu Andriću malo znao. Pogotovo nisam znao da je on autor ne samo glazbe nego i libretta Dužijance, jedine opere na temu iz života bačkih bunjevačkih Hrvata. Međutim, kad te nešto hoće, onda tome ne možeš izbjeći. A počelo je ovako. Jednog je dana, negdje pred kraj 1993. ili početkom 1994. pozvonio na portafon mog stana svećenik Subotičke biskupije Lazar Ivan Krmpotić, tada župnik župe sv. Josipa na Đurđinu. Moje poznanstvo s L. I. Krmpotićem seže još u doba djetinjstva. L. I. Krmpotić je nešto stariji od mene, međutim, jedno smo vrijeme istovremeno pohađali tzv. Golubovu školu, danas OŠ Matko Vuković. U vrijeme studija, obojica smo studirali u Zagrebu, pa smo se znali viđati. Kasnije su dolazile do mene vijesti da je jedan od urednika Subotičke Danice, te veliki poštovalac dr. Josipa Andrića. Budući da se 1994. navršavalo 100 godina od rođenja dr. Josipa Andrića, L. I. Krmpotić je držao da bi tom prigodom trebalo izvesti Dužijancu. Kako sam ja imao u tome nekakvog stručnog iskustva, prvo sam ga pitao gdje se nalazi notni materijal opere. Iz razgovora sam doznao da je nakon ukidanja Hrvatskog narodnog kazališta u Subotici partitura opere nekamo netragom nestala, a on je imao notni materijal samo za pojedino glazbalo i valjda klavirski izvod za korepetitora, koji uvježbava solo pjevače i zbor, ako ga ima. Budući da se radi o opernom djelu, bio sam svjestan da bez partiture nema uvjeta za izvedbu djela, a jer se radi o operi, da operu ne može izvesti nekakva amaterska pjevačka družina i nekakav amaterski glazbeni orkestar. Ostalo je pitanje imam li koju stručnu osobu koja bi mogla rekonstruirati partituru pomoću notnog materijala za pojedino glazbalo u orkestru i pomoću postojećeg klavirskog izvoda. Zahvaljujući činjenici da sam u početku radio u firmi, kojoj je glavna djelatnost bila autorsko-pravna zaštita upravo glazbenih djela, osobno sam dobro poznavao većinu hrvatskih renomiranih skladatelja, pa i skladatelja opera. Trebalo je pronaći nekoga tko bi se bio voljan prihvatiti mukotrpnog posla rekonstrukcije partiture. To je, naime, obratan posao od izrade notnog materijala. Danas više nisam siguran tko je to učinio. Mislim da se toga prihvatio maestro Igor Gjadrov, po preporuci prof. Zlatka Stahuljaka. Nakon što sam i to riješio i dobio rekonstruiranu partituru, zamolio sam L. I. Krmpotića da nađe u Subotici osobu vičnu ispisivanju notnog materijala, te smo tako umnožili kompletni notni materijal u tri primjerka. Dogovor je bio da jedan komplet notnog materijala sa sobom odnese L. I. Krmpotić, jedan komplet ostane ovdje u Zagrebu, a jedan komplet smo deponirali u Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Naime, kad je već bilo izgledno da ćemo uspjeti imati kompletni notni materijal, držali smo da bi bilo najprikladnije da se izvedba opere povjeri Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. To je kazalište najbliže Vojvodini, pa bi ljudima iz Vojvodine bilo najlakše doći na izvedbu, a i mentalitet ljudi u Slavoniji je najbliži mentalitetu ljudi iz Vojvodine. Moram priznati da su u osječkom HNK imali puno razumijevanja i da su odmah prihvatili ponudu. Dapače, oni su odmah imali i rješenje za stavljanje opere na scenu. Predložili su mi da se izvedba opere kao profesionalnom redatelju povjeri njihovom suradniku Petru Šarčeviću, Hrvatu iz Subotice na radu u Hrvatskoj, a da se kao scenograf angažira akademski slikar Ivica Balažević, Hrvat rođen u Tavankutu. Dogovoreno i učinjeno. Opera je u Osijeku prvi put izvedena 29. listopada 1994. Međutim, s obzirom na činjenicu da je to bilo vrijeme prije potpisivanja Sporazuma o normalizaciji između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, što znači da nisu bili uspostavljeni diplomatski odnosi između te dvije države, mnogi zainteresirani za operu iz Vojvodine nisu mogli doći u Osijek. Kako bi i te osobe mogle vidjeti i čuti ovu operu nagovorio sam čelne ljude Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku da se izvedba ponovi i u Baji. Velikodušno su prihvatili, premda je to bilo skopčano s nekoliko problema. Trebalo je naći bar donekle prikladnu dvoranu u Baji, a trebalo je osigurati prijevoz svih rekvizita i garderobe. Hrvatsko narodno kazalište je tražilo da se podmire samo efektivni troškovi. Danas ne znam kako smo to platili. Opera je bila izvedena na oduševljenje mnoštva, koje je došlo iz cijele Bačke, dakle i mađarskog dijela, pa i drugih dijelova Vojvodine. Nažalost, više se ne sjećam datuma izvedbe. Danas, nažalost, ne znam gdje se nalazi komplet notnog materijala, koji je sa sobom odnio L. I. Krmopotić, kao ni onaj, koji je ostao u Zagrebu. Cijenim da bi trebalo ući u trag kompletu notnog materijala, koji je sa sobom odnio L. I. Krmpotić i da bi taj komplet trebao biti deponiran u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, kao nacionalno blago Hrvata u Vojvodini. Mislim da mu je tamo mjesto. Bilo kako bilo, opera je doslovce izvučena iz mrtvih na svjetlo dana.

Koliko ste utjecali na to da Vaš sin Robert, inače povjesničar, dio svojeg znanstvenoga interesa posveti upravo istraživanju povijesti Hrvata u Podunavlju?

To je dijelom rezultat njegovog rada i njegovog razvojnog znanstvenog puta. Svakako je imala utjecaja i činjenica da smo bar jednom godišnje odlazili u Suboticu i u Tavankut. Doduše, samo na dan-dva, ali ipak smo odlazili. Ulazeći u Tavankut usputno sam mu tumačio gdje se rodio i živio njegov djed Bazilije, moj otac, gdje su rođeni moje sestre, moj brat i ja, tako da je znao gdje su mu korijeni. Došavši do crkve tumačio sam mu da je gradnja crkve dovršena 1910. godine i da je njegov djed, moj otac Bazilije, bio među prvima koji je kršten u toj crkvi. Gradnju glavnog oltara i kipova pored oltara finacirali su, između ostalih, i moj djed Joso, dakle, Robertov pradjed. To je sigurno djelovalo na njega da se počeo baviti poviješću naroda, gdje su i njegovi korijeni. Možda je više na njega utjecao dr. Ante Sekulić, kojega sam dobro poznavao i s kojim sam se ponekad susretao u gradu. Dr. Ante Sekulić je vrlo pažljivo pratio razvoj Robertovog znanstvenog puta.

Intervju vodio: Davor Bašić Palković

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay