Intervju

Tražimo veće zajedništvo

Beogradski nadbiskup i mitropolit mons. Stanislav Hočevar 11. studenoga svečanim euharistijskim slavljem u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu proslavio je 75 godina života i 20 godina biskupskog djelovanja u Beogradu. Monsinjor Hočevar je rođen 12. studenog 1945. godine u selu Jelendol u župi i Općini Škocjan kod Novog Mesta u Sloveniji. Po završetku osnovne škole u Škocjanu 1960. godine pridružio se Don Boscovim salezijancima. Školovao se u gimnaziji u Križevcima i Rijeci, a potom je stupio u novicijat salezijanaca. Na pastoralnoj praksi bio je u novicijatu u Želimlju kod Ljubljane, a filozofsko-teološke studije završio je na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Svećenik je postao 29. lipnja 1973. godine. Magistrirao je na Teološkom fakultetu u Ljubljani 1979. godine s tezom iz teologije: »Osobni grijeh u današnjoj harmatologiji«. Od 1973. godine bio je nastavnik i odgojitelj u malom sjemeništu u Želimlju, a od 1979. godine direktor te salezijanske ustanove. Dvije godine (1982.-1984.) bio je zamjenik salezijanskog provincijala u Sloveniji, zatim četiri godine direktor internata za srednjoškolce – Modestovog doma u Celovcu (Klagenfurt) u Austriji. Godine 1988. prvi put je izabran za provincijala salezijanca u Sloveniji, a od 1994. do 2000. obavlja i drugi mandat u tom zvanju. Dva mandata je bio predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarki Slovenije, zatim dvije godine generalni tajnik iste konferencije. Na svetkovinu Naveštenja Gospodinovog 25. ožujka 2000. godine papa Ivan Pavao II. imenovao ga je nadbiskupom koadjutorom u Beogradu. Za biskupa je posvećen 24. svibnja 2000. u crkvi Marije Pomoćnice na Rakovniku u Ljubljani. U Beograd dolazi na Duhove 2000. godine. Dana 31. ožujka 2001. papa Ivan Pavao II. prihvaća molbu za razrješenje dotadašnjeg beogradskog nadbiskupa mons. Franca Perka, a time mons. Stanislav Hočevar preuzima mjesto beogradskog nadbiskupa i mitropolita. Od 2002. godine nadbiskup Hočevar je član Papskog vijeća za unaprjeđivanje jedinstva kršćana. Proslava dvije značajne obljetnice bila je povod za razgovor s njim.

Svečanim euharistijskim slavljem u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu 11. studenog proslavili ste 75 godina života i 20 godina biskupskog djelovanja u Beogradu. Kako biste ocijenili biskupsko djelovanje na ovim prostorima i jeste li zadovoljni onim što je ostvareno?

Vaše se pitanje svakako nadovezuje na ono što ste i sami osobno mogli vidjeti i doživjeti toga dana ‒ 11. 11. 2020. U svakom slučaju treba napomenuti da je čitava ova godina zbog pandemije bila vrlo osebujna. Ono što smo u Nadbiskupiji htjeli slaviti već 24. svibnja 2020., a nije bilo moguće, samo se jednim dijelom obistinilo sada u studenom. Ja osobno sam, naime, stalno ustrajavao u stavu da se moje jubileje može obilježavati samo ako ih povežemo s ostalim važnim obljetnicama. Naime, ove je godine 25. obljetnica prevažne papine (sv. Ivana Pavla II.) enciklike »Da svi budu jedno« i »Svjetlo Istoka«; 60. obljetnica Papinskog vijeća za promicanje kršćanskog jedinstva i 120. obljetnica okružnice »Veliko svjetlo« pape Lava XIII. o značenju braće sv. Ćirila i Metoda. O svim tim sadržajima u našoj se široj regiji uopće ne govori i to me veoma boli. Zato sam žarko želio da razmotrimo upravo ta prevažna pitanja. No, ni sad nije bilo moguće organizirati studijske dane o tim pitanjima, pa je tako preostalo samo liturgijsko slavlje povodom mojih jubileja. Ponajprije Bogu od srca zahvaljujem na tolikoj dobroti prema meni, a govornici na slavlju kao i pisci u Blagovijesti s izvanrednom su dobrotom i istinskom lucidnošću analizirali moj život. Moram pošteno priznati: u 20 godina prisutnosti u Beogradu dogodilo se mnogo više nego što bih ja sa svojim ograničenim sposobnostima mogao postići.

U svome pastoralnom i profesionalnom radu od završetka studija do danas obnašali ste više funkcija. Bili ste odgojitelj, nastavnik, direktor salezijanske ustanove, direktor internata za srednjoškolce, predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarki Slovenije te predsjednik biskupijske komisije za Caritas. Koliko su Vam navedena iskustva u radu pomogla u profesionalnom usavršavanju tijekom života?

Ponovno moram svu pozornost usmjeriti na Stvoritelja. Uvijek sam se čudio kako to da mi Crkva povjerava toliko različitih i odgovornih službi. Ja se nikad nisam unaprijed smatrao sposobnim, dostojnim ovakvih odgovornosti. Uvijek me je spašavala činjenica da me je Gospodin obdario jakom intuicijom. Taj Božji dar mi je pomogao da sam uvijek mogao »plivati« unatoč premnogim izazovima.

Koncem ožujka 2001. godine preuzimate mjesto beogradskog nadbiskupa i metropolita. Prilikom obraćanja vjernicima na proslavi obljetnice istaknuli ste da je tada za Vas započeo novi život. Kako biste danas nakon 20 godina mogli ocijeniti svoj pastoralni rad s vjernicima u Beogradu?

Svakako sam u Beograd došao u prvom redu zbog naših vjernika. Oko tog pitanja nema sumnje. Ali oni ipak ne žive zatvoreni u nekakvom »stakleniku«, izolirani od kompleksnog okruženja. I predobro znate da ne bih mogao služiti njima ako ne bih shvaćao okolinu i stupao u odnos te zauzimao stav prema svemu što nas okružuje. Upravo ta činjenica da sam se obreo u »malenoj Crkvi«, ali u velikoj »dijaspori«, zahtijevala je od mene doslovce novo »rođenje«, to jest novi pogled na život, rađanje novih odnosa i postavljanje novih životnih ciljeva. Ako sam htio biti pastirom ovim vjernicima, morao sam se jednostavno »utjeloviti« tu, ukorijeniti u ovaj prostor i prozboriti ovim jezikom. Doživljavam kao pravo čudo to što smo se tako povezali, što smo postali iskreni prijatelji i što je dijalog među nama ‒ najprirodnije disanje naših duša.

U dva mandata bili ste izabrani i za predsjednika Biskupske konferencije SR Jugoslavije. Od kolikog Vam je značaja bilo obnašanje te funkcije?

Ja bih stavio malo drugačije naglaske: za mene osobno nijedna posebna služba ne znači sama po sebi baš ništa. Ja mogu mirno živjeti svoj jasan identitet i bez posebnih službi; dakle, i ako ne bih bio predsjednik Biskupske konferencije. Zato ćete mi dozvoliti da budem kritičan i prema sebi i prema ostalima. Iako smo u dva moja mandata mnogo radili i imali mnoštvo sastanaka, nismo postizali dovoljno postavljenih ciljeva. Ja osobno uvijek sam više gledao na crkvenu dimenziju našega poslanja, neki pak drugi više na društvenu: različiti jezici, različite države, različiti civilni zakoni, različite kulture… Za mnoge članove Biskupske konferencije to su razlozi što nemamo više susreta i zajedničkih programa. Isto tako, osobno sam uvijek želio da bude više suradnje sa susjedima našeg BK-a: bilo Hrvatske, bilo BiH, Mađarske itd. Povijest će svakako pokazati kojim putem trebamo hodati. Ali već sadašnja situacija govori da moramo gledati mnogo šire. Svakako sam za vrijeme predsjedanja Međunarodnoj biskupskoj konferenciji bolje upoznao kako »dišu« i kakve osjećaje gaje pojedinačni narodi. Obogaćen sam, dakle, mnogim životnim iskustvima...

Također, od 2002. godine član ste Papinskog vijeća za unaprjeđivanje jedinstva kršćana. Kako ocjenjujete svoje djelovanje na tom putu tako važnom za kršćanstvo?

Ovo je pitanje za mene posebno važno i sveto. Vama je poznato da sam redovnik – salezijanac – odgojitelj. Iz iskustva znamo da bez milosti jedinstva ne možemo biti ni svjedoci ni odgojitelji. Ako Katolička crkva hoće biti odgojiteljicom ljudi i naroda, mora sama u sebi živjeti milost jedinstva i neprestano se zalagati za jedinstvo sa svim ljudima. Zato osjećam veliku sreću što me je ‒ sada već sveti – papa Ivan Pavao II. imenovao u to vijeće, papa Benedikt XVI. potvrdio, a papa Franjo ponovno imenovao na pet godina. Ne bih smio reći da sam mogao učiniti nešto posebno ili izvanredno, ali može se sa sigurnošću konstatirati da sam taj ekumenski pravac uvijek sačuvao budnim: da smo pripremali odgovarajuću potrebnu literaturu, susrete i studijske dane. Svi možemo nadalje konstatirati da je u ovo vrijeme opće indiferentnosti upravo to najvažnije. Dalje, naša neprestana molitva za jedinstvo svih kršćanskih Crkava bez svake sumnje ima svoje posebno mjesto.

Zašto ste se odlučili da proslavu toga značajnog jubileja održite na dan proslave primirja u Prvome svjetskom ratu?

Kako već rekoh, tijekom čitave ove godine tražili smo najbolju mogućnost. Budući da su u Beograd htjeli i da su bili spremni doći i prijašnji predsjednik Papinskoga vijeća za jedinstvo i pisac knjige Putevi jedinstva kardinal Walter Kasper kao i sadašnji predsjednik kardinal Kurt Koch, bilo je moguće sve usuglasiti upravo za 11. i 12. studenoga. Zbog pandemije koronavirusa morali smo obustaviti pripremu svih studijskih susreta, tako da je ostalo samo prigodno bogoslužje. Zbog neradnog dana (Dan primirja 11. 11.) mogli smo sv. misu organizirati prije podne upravo u 11 sati. Priznajem da sam Božjoj Providnosti posebno zahvalio na tom daru: sav je moj život posvećen upravo službi miru, pomirenju i kršćanskom jedinstvu.

Nedavno je svečano završena Prva sinoda Beogradske nadbiskupije. U kojoj mjeri sinoda može doprinijeti sazrijevanju lokalne Crkve?

Za našu Nadbiskupiju sinodalni proces je poseban dar Neba. Prije svega, svima je poznato da je naša Nadbiskupija po broju svećenika, redovnika i vjernika veoma malena; dalje, da su naši vjernici vrlo raspršeni na golemom teritoriju i prilično siromašni. Nedostaje nam veći broj stručnjaka. Zato smo se oslonili na svoju žarku molitvu, na intenzivnu suradnju baš svih svećenika i redovnika; na sustavno proučavanje naše, inače malo poznate povijesti, ali i na pomoć stručnjaka iz ostalih biskupija. Šestogodišnji proces pokazao je veliko zanimanje svih vjernika za život Crkve, vrlo ustrajni rad generalnog tajništva sinode kao i veliku solidarnost drugih biskupija. Sinoda je očitovala upravo ono što me najviše raduje: srdačno zajedništvo, veliki duh spremnosti na žrtvu i molitvu te predanost da u najelementarnijim pastoralnim pitanjima dođemo do jedinstva. Priznajem da sam u čitavom sinodalnom procesu doslovce mogao »opipati« kako Sveti Duh vodi svoju Zaručnicu Crkvu!

Kako ocjenjujete suradnju s crkvama drugih konfesija?

Iz dosadašnjih odgovora mogli ste i sami otkriti da je naša Nadbiskupija tijekom posljednjih godina bila veoma zauzeta svojim internim pitanjima. Tim više jer smo morali baš žurno rješavati i toliko materijalnih pitanja kao i na području djelovanja Caritasa. Iz tih razloga nismo uspjeli mnogo pažnje posvećivati međureligijskim i ekumenskim pitanjima. Već više puta izjavih da mi je posebno žao što u našoj zemlji i dalje ne postoji Međureligijsko vijeće. Ipak, treba priznati da je bilo učinjeno poprilično koraka u tom pravcu. Zato se nadam da smo na dobrom putu.

Koliko zajedništvo može doprinijeti rastu i zajedništvu s Bogom?

Već u petom odgovoru uspostavih temeljnu dijagnozu, a to je da bez zajedništva i nutarnjeg jedinstva s Bogom nema napretka, nema integralnog rasta te da Crkva ne može vršiti svoje temeljno poslanje, a to je spašavanje ljudi. Ne možemo biti spašeni ako smo individualizmom i lakomislenošću ostali sami u sebi i međusobno podijeljeni. Tu moram još jednom naglasiti: ne možemo se smatrati katolicima (sveotvorenima za Boga i sve ljude) ako neprestano ne živimo i ne tražimo zajedništvo. Uvjeren sam da nas Bog i ovim iskušenjem pandemije poziva na traženje većeg zajedništva. Samo tako ćemo napredovati, ili – papinim riječima – doći do »nove normalnosti«.

Koja bi bila Vaša poruka vjernicima?

Vrijeme u kojem živimo zahtijeva osobno vrlo svjesne i odgovorne vjernike. Premalo je samo držati se »prave« ili »većinske« stvari. Danas spašava samo »specifična težina« osobne odluke, dosljednosti, ustrajnosti i svjesne pripadnosti Kristu i Crkvi. Vjetar pandemije odnosi svu pljevu...

Intervju vodila: Suzana Darabašić