Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Kako otac – još bolje sin

Veterinarska stanica Veterinar postoji već gotovo tri desetljeća, što samo po sebi potvrđuje kvalitetu rada i odnosa, kako prema pacijentima tako i prema njihovim vlasnicima. Prvi uposlenik, prvi i aktualni direktor, a ujedno i vlasnik ove obiteljske tvrtke je dr. vet. Grgo Tikvicki.

Danas je uz njega cijela obitelj, no početak priče vraća nas u 1992. godinu, kada je sve i počelo. Skromno i jednostavno, onako kako to obično i biva na počecima – u garaži.

Bez zdrave konkurencije nema napretka

Još u drugom razredu Gimnazije, 1975. godine, Grgo je odlučio biti veterinar. Gledajući svoga oca kako radi sa životinjama odlučio je to raditi profesionalno, bolje, ili kako je rekao: bar drugačije. Očito da je radio dobro, jer su njegovim stopama krenula i djeca. Najstariji sin Mario također je spec. dr. veterine i šef klinike, Marko je agronom stočarstva, Marina je farmaceutkinja (živi u inozemstvu), a najmlađi sin Marin je student druge godine također veterine.

»Od 1975. godine sam u veterini, fakultet sam upisao 1978., koji sam 1983. godine i završio. Tada sam radio u Čantaviru na Agrokombinatu u stočarskom veterinarskom centru. U to vrijeme veterinarska stanica u Čantaviru je bila najjača, najbolje opremljena stanica u Vojvodini. Nakon toga sam imao drugih ponuda za posao, ali sam želio nešto više. Tako smo supruga Gabrijela, koja i danas vodi administraciju i knjigovodstvo, i ja 1992. otvorili privatnu veterinarsku ambulantu Veterinar. Moram priznati da je žena odigrala veliku ulogu u tome i potakla me da razmislim o otvaranju svoje privatne ambulante. Borba s javnim veterinarskim stanicama nije bila lagana, ali s obzirom na to da smo uvijek htjeli raditi i da smo imali posla, nismo odustajali, te je tako počeo i razvoj naše stanice«, prisjeća se Grgo Tikvicki i pojašnjava kako bez zdrave konkurencije koje je uvijek bilo, nema napretka.

»To nas drži budnim, jer se stalno moramo usavršavati i otkrivati što je ono što se na tržištu traži. Širili smo se kako je potreba službe zahtijevala. Imao sam puno kolega, ali i onih koji su dolazili na praksu ili radili kao volonteri, te je tako naša stanica postala na neki način i rasadnik mladih«, kaže Grgo.

Iako je sve počelo s jednim uposlenikom – Grgom, Veterinar danas upošljava 32 osobe.

»Bavimo se isključivo veterinarskom uslugom i sve ove godine smo razvijali uslugu kroz liječenje i preventivu. Radimo ambulantno u stanici i na terenu. Zahvaljujući suradnicima, koji su također dali svoj doprinos, otvarali smo ispostave na Bikovu, koja se nalazi na imaju mojih roditelja, na Paliću, u Čantaviru, Mišićevu, Bajmaku, Kelebiji i na Hipodromu. Ambulante su otvarane tamo gdje smo imali interesa i ljudi«, pojašnjava Grgo Tikvicki.

Rad na terenu

Po riječima našega sugovornika rad na terenu nekad i sada se gotovo ne može porediti. Nekada su ljudi držali krupnu stoku i imali puno veću dobit nego li danas.Vlasnik je bio direktno zainteresiran i motiviran držati životinje, a u tom smislu mu je i stalo da ta životinja živi i napreduje pa su i veterinari bili draži gosti. Sada stočarstvo funkcionira na rubu isplativosti.

»Ljudi su najčešće na nuli ili minusu, a rijetko u plusu. Oni nas i dalje zovu, ali razmišljaju kad će zvati veterinara, a sve što mogu rade sami kako bi uštedjeli, što je i normalno. Danas se veterinar najčešće zove kada je krajnje neophodno. Zadovoljni smo i ovim načinom rada, ali rad na terenu nekad i sad je nemoguće usporediti. Mogu samo reći da sam sretan što sam mogao raditi i u ono vrijeme kada je bilo sve komotnije. Bilo je puno više stoke nego danas, a broj izvršitelja je bio manji, a sad je situacija obrnuta. Iskristalizirao se broj velikih stočara, a ostao je mali broj onih koji preživljavaju, sitni odustaju«, kaže Tikvicki koji je i danas svakodnevno na terenu te dodaje: »Postoje gospodarstva ili dvorišta kod koga jedna veterinarska stanica vodi brigu o konjima, druga vodi selekciju, treća preventivu... To je dobro. To nas tjera da budemo budni, a ljudski i kolegijalno kazano usmjerava nas i da poštujemo jedni druge, pa i proizvođača«.

Klinika za male životinje

Očevim stopama krenuo je i najstariji sin Mario, koji je odrastao uz veterinu. Još kao mali išao je s ocem na teren, kao i mlađi brat i sestra, i rado je pomagao i izvršavao svoje jednostavne zadatke. »Ne samo da smo išli s tatom na teren nego smo rasli s time. Ambulanta je bila u našoj kući, pa smo se svakodnevno susretali s pacijentima i strankama. Bilo je nemoguće izbjeći ljude i životinje. Tako sam i ja u srednjoj školi, u Gimnaziji, donio odluku da ću upisati veterinu. Moj cilj je bio da naš posao dignemo na neki viši nivo. Neću reći, kao tata, da sam imao želju raditi drugačije nego jednostavno se u to vrijeme radilo drugačije nego li danas«, pojašnjava Mario Tikvicki koji je početkom ove godine u Zagrebu završio specijalizaciju u području kirurgije i anesteziologije.

Najviše vremena provodi u klinici s malim životinjama, za koje kaže da su u najvećem postotku »ravnopravni članovi« obitelji koji žive skupa s vlasnicima, a od veterinara se traži maksimalna posvećenost.

»Nekada je i ovaj posao bio drugačiji. Bez kvalitetne dijagnostike ne možemo doći do dobre dijagnoze, a samim time i do prave terapije i rješavanja problema. Kad sam 2009. godine završio fakultet, tržište je bilo to koje me je poticalo za dalje usavršavanje. Odlazak u Zagreb smatram jednom od najvažnijih životnih odluka. Puno sam tamo naučio, stekao i usavršio neka već postojeća znanja. Suvremeni rad dijagnostike olakšava i ubrzava sam proces liječenja pacijenata. Tu prije svega mislim na ultrazvučnu dijagnostiku koja je jako napredovala. Radimo ultrazvučne preglede abdomena, ultrazvučne preglede srca – ehokardiografiju, a što se tiče rendgenske dijagnostike od prije dvije godine u našoj klinici imamo i digitalni rendgen, koji nam puno olakšava dijagnostiku«, kaže Mario i pojašnjava kako u sklopu klinike postoji i laboratorij u kom se radi vađenje, uzorkovanje i analiza krvi.

Uz kirurgiju usko je vezana i anestezija:

»Upravo zbog toga sam obučio svoje kolege, te smo napravili tim koji funkcionira da kada jedan operira, drugi je maksimalno posvećen anesteziji. Mogu se pohvaliti da u Vojvodini imamo najbolji aparat za anesteziju što se tiče veterinarskih stanica i klinika. Tako smo još sigurniji u poslu koji radimo.«

U službi zdravlja

U klinici su, po riječima sugovornika, najviše zastupljeni psi i mačke, ali ima i drugih životinja, a s obzirom na to da je tu i rendgen ima i slučajeva da do klinike »dođe« i neka od krupnijih životinja, poput konja.

Imaju li veterinari radno vrijeme, bilo je pitanje na koje su se naši sugovornici samo pogledali i nasmijali, a potom i odgovorili:

»Nekada ga nisam imao«, kaže Grgo i pojašnjava: »Bili smo na početku i u razvoju, pa je tako moralo biti. Sada smo sve to malo ipak doveli u red, ali tko hoće i sada može raditi cijeli dan i cijelu noć«. Na što je kroz smijeh Mario odgovorio: »Osobito ako je dežuran ili ako je šef klinike«.

Veterinar je obiteljska tvrtka i u njoj je svatko zadužen za nešto, a kada se kockice poslože dobije se kompletna slika. Po riječima Grge Tikvickog, u privatnoj inicijativi važno je da sve ide s generacije na generaciju. Kod njih je sada u pitanju druga, a treća generacija je na pomolu. Tako se može dobro iskomponirati iskustvo starijih i elan i znanje mladih. Da je to točno potvrđuje i njihov primjer.

»Kroz svakodnevni rad s pacijentima vidimo koje su potrebe i što je ono što je vlasnicima bitno, tako možemo pratiti trendove i biti aktualni, počevši od cijepljenja, vitaminizacije, sistematskih pregleda, pa sve do zahtjevnih operativnih zahvata. Uvodimo nove palete pristupa, sve više se radi i preventiva, te je i savjetodavni dio jedan od novijih pristupa«, kaže Mario, a Grgo Tikvicki dodaje: »Iako mnogi misle da je obrnuto, mi smo zapravo u službi zdravlja prvo ljudi, pa onda životinja. Jesmo veterinari i naš predmet rada jesu životinje, ali životinje se drže zbog ljudi. Mnoge bolesti sa životinja prelaze i na ljude, a neke s ljudi prelaze na životinje. Kod svakog pacijenta kojeg imamo mi ujedno razmišljamo i o zdravlju vlasnika, a u novije vrijeme i o emotivnom zadovoljstvu vlasnika«.

Ž. V.

 

Antrfile

Sve je manje konja...

U ovoj obitelji jedna od omiljenih životinja je konj. Kako bi opisali stanje na terenu, bar kada je u pitanju ova životinja, evo zanimljivog primjera: »Kao mladi veterinar imao sam godišnje od 150 do 250 kobila u pripremi za reprodukciju, sada je to misaona imenica. Ne znam ni je li ima toliko kobila u cijeloj zemlji«, kaže Grgo Tikvicki.

 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika