Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Put do uspjeha – usavršavanje znanja

Većina nas vozi automobile, ali malo tko od nas zna kakvi se električni sklopovi u njima nalaze i koja su znanja i vještine potrebni da bi se ti sklopovi remontirali kako bi se vozilo činilo sigurnim za vožnju. Kako izgleda posao autoelektričara otkriva nam Mirko Stipančević,vlasnik SZR Autoelektrika iz Subotice.

Obrni-okreni to nije lagan zadatak, jer je danas u svom predznanju majstorima bitno dobro poznavanje mehanike iz razloga što računala u današnjim generacijama vozila zapravo kontroliraju rad mehaničkih sklopova i njihovih podsklopova. U pitanju je perspektivna profesija, a razlog tome je svakodnevna pojava sve suvremenijih tipova vozila. Naravno da više nije moguće dijagnosticiranje i otklanjanje kvarova u kućnoj radinosti, kakvo je bilo moguće u vrijeme kada smo vozili automobile poput zastave 750 – popularno zvanog fiću ili, primjerice, yuga.

Kvarovi i popravci

Mirko Stipančević (1967., Subotica) živi sa suprugom Ljubicom s kojom ima dvoje djece: kći Natašu i sina Dražena. Srednju školu završio je za elektrotehničara. Po dolasku iz vojske, tražeći posao, našao ga je kod privatnog autoelektričara. Ubrzo nakon toga zaposlio se u jednu tvrtku, gdje je usporedo radio na oba radna mjesta. Zbog odlaska vlasnika u inozemstvo, 1993. godine, preuzeo je u zakup privatnu autoelektričarsku radnju. Tada počinje njegov rad u ovom poslu, kao samostalnog poduzetnika.

»Za uspjeh moje tvrtke zaslužna je svakako i moja obitalj koja mi je velika podrška. Supruga Ljubica mi pored ostalog pomaže i oko vođenja papirologije. Nadam se da će naša radionica još dugo postojati i da će moj sin unaprijediti posao i jednoga dana uspješno nastaviti s vođenjem tvrtke«, kaže Stipančević.

A kako je otvorena samostalna zanatska radionica i zbog čega se Stipančević odlučio na takav korak:

»Velika želja mi je bila da pređemo u svoj objekt. Puno rada, zalaganja i odricanja bilo je potrebno da bismo se 2005. godine preselili u samostalnu zanatsku radionicu Autoelektrika, gdje se i danas nalazimo. Jedan od razloga zbog čega smo se odlučili na takav korak je da smanjimo troškove, plaćanje kirije, ali i zbog boljih uvjeta za rad. Osim mene uposleno je još pet radnika, među njima se nalazi i moj sin Dražen. Nastojimo biti složan tim, a većina njih dulji niz godina radi sa mnom zbog čega sam i posebno ponosan.«

Stipančević pojašnjava kako je naučio pratiti suvremenu tehnologiju.

»Kao i u svakom poslu, tako i u mom, bitno je pratiti suvremenu tehnologiju i biti u tijeku. Osim interneta, gdje nam je relativno sve dostupno, veoma znači i razmjena iskustva s ostalim majstorima kao i organizirani seminari. Ovo je posao koji zahtijeva stalna materijalna ulaganja i usavršavanja znanja. Uz puno rada i odricanja može se solidno živjeti od ovoga posla.

Sa Stipančevićem smo razgovarali i što posao autoelektričara podrazumijeva i što se najprije pokvari u automobilu u svezi autoelektrike?

»Popravljamo autoelektričarske kvarove što podrazumijeva popravku alternatora, alnasera, električne instalacije i signalizacije, štelovanje i kontrolu paljenja, servis akumulatora, dijagnostiku kvarova i slično. U posljednje vrijeme počeli smo s popravkom klima uređaja na vozilima. Najčešći kvarovi su svjetlosna signalizacija i kvarovi na alnaserima, alternatorima i akumulatorima.«

Nekad i sad

Stipančević kaže da se nekada drugačije radilo, te da je radio taj posao i kada nije bilo kompjutora.

»Nekada je u ovom poslu bilo drugačije raditi iz razloga što je bilo manje tipova vozila. Zastavina vozila su bila popularna, a njih je bilo jednostavnije popraviti, manje je bilo elektrotehnike i elektronike. Zbog ubrzanog načina života i velike potrebe za autom, mušterije očekuju brzu popravku, što nekada i nije moguće. Na početku mog bavljenja ovim poslom nije bilo kompjutora, ali kako su se pojavili ubrzo zatim sam počeo s upotrebom.«

Pitali sam Stipančevića koji tip vozila najviše dolazi u njegov servis i je li yugo otišao u povijest?

»Zastavina vozila su posljednjih godina otišla u povijest. U servis nam dolaze razna vozila, ali bih izdvojio europska: Opel, Volkswagen, Renault, Peugeot«, kaže Stipančević i naglašava kako je ipak sentimentalno vezan za neki tip starije proizvodnje automobila.

»Prvi auto mi je bio zastava 750, popularni fićo, te sam za taj tip automobila i sentimentalno vezan, a u današnje vrijeme teško je izdvojiti kvalitetan auto, jer se svaki proizvođač trudi biti što kvalitetniji i vizualno ljepši.«

Na koncu razgovora pitali smo Stipančevića kojim autobilima je ranijih godina išao na more i sjeća li se rado tih vremena?

»Nekada smo na godišnje odmore putovali vozilima koja su bila sporija, neudobnija, bez klime i ne toliko sigurna. Ali rado se sjećam tih vremena i zahvalan sam na njima, ali su mi ova svakako draža u svezi automobila kojima se putuje.«

Zvonko Sarić

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay