Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Plasteničko carstvo Vere i Josipa

Ukoliko danas u Sonti kažete Verica i Joca, svi će i bez nekih bližih odrednica dobro znati o kome je riječ. Šezdesetčetverogodišnja Vera i godinu dana mlađi Josip Ignac proizvođači su i prodavači sadnog materijala, povrtlarskih proizvoda, cvijeća i ukrasnog bilja. Svojem plasteničkom, kako u šali kažu carstvu, udarili su temelje na prostranom placu obiteljske kuće u Sonti, a unaprijedili ga dokupljivanjem zemlje koja se graničila s njihovim povrtnjakom. Danas svoje proizvode uzgajaju u osam velikih plastenika i na bar onoliko otvorenog prostora koliko i plastenici zauzimaju.

Od skladištara do proizvođača

Mladi Josip Ignac prije pedesetak godina bitno je odudarao od ogromne većine svojih romskih sunarodnjaka. Od škole nije bježao, posla se primao gdje god ga je našao. Novce je čuvao, vazda je planirao uložiti ih u nešto što će mu omogućiti život kakav je oduvijek sanjao. Jedno vrijeme radio je s ocem na ekonomiji u Ribarevu, a čim mu se ukazala prilika, uposlio se u PIK-u Mladi borac u Sonti. Mlad, ambiciozan, u poslu uvijek točan i precizan, privukao je pozornost nadređenih. Malo-pomalo, dogurao je do glavnog skladištara. U međuvremenu, privukla ga je i djevojka Vera. Godinu dana starija, s malom tjelesnom manom, pogledala je i ona njega.

»U selu je uvijek bila osamljena ili s kojom prijateljicom. Privukao me je njezin topli pogled, a kad smo već odmakli s razgovorima, njezini rezoni su me konačno zarobili. Sebi sam rekao: mora biti moja. I eto, kako to već život režira, brzo smo zasnovali obitelj i trajemo do danas. Ili, kako to već kažu svećenici, dok nas smrt ne rastavi«, s osmjehom priča Joca.

»Bio je skroman i uredan mladić. Uvijek pristojno odjeven, obrijan, namirisan, nije pio ni pušio. Sve su to vrijednosti koje su me privlačile kod momaka. U početku nisam obraćala puno pozornosti na njegove izjave ljubavi. No, riječ po riječ, stupili smo i u ozbiljnije razgovore. Nije mu smetao moj sitni tjelesni nedostatak. Bio je pun planova za našu budućnost i to me je konačno prelomilo. Kad bi se ta vremena mogla vratiti, za životnog suputnika opet bih odabrala upravo njega«, dodaje Vera.

Izrodili su dvije cure, Kristinu (1978.) i Josipu (1983.), koje danas žive u krugu svojih obitelji.

Nesuđena šnajderka

Poput većine djevojčica i Vera je odrastala uz svoje snove. Opsesija joj je bio šivaći stroj.

»Budna sam sanjala kako ću jednoga dana postati poznata šnajderka. Na TV-u su mi bile omiljene emisije o modi, kreatorima, manekenkama. No, kako to već biva, život me je odveo na posve drugu stranu. Veza s Jocom okončana je brakom, a oboje smo željeli da naše djevojčice odrastaju uz nas, a ne kod baka i djedova. Tek kasnije, stjecajem okolnosti, umjesto šnajderke, postala sam poljoprivredni proizvođač«, priča Verica.

»Došla su neka smutna vremena, tko god je malo realnije promislio, bilo mu je jasno kamo sve vodi. Osjećao sam da je poduzeće u kojem sam bio uposlen pri kraju. Imali smo veliku okućnicu i nakon ozbiljnih razgovora, kako u krugu obitelji, tako i sa stručnim osobama u poduzeću, te dosta pročitane literature, kućnu ušteđevinu uložili smo u formiranje dva velika plastenika. Registrirali smo poljoprivredno gospodarstvo, kako sam još uvijek bio u radnom odnosu, kao vlasnika naveli smo Vericu. Ja sam u Mladom borcu radio do odlaska u mirovinu, ona je vodila posao na gospodarstvu. Tako su se njezini snovi o šnajderaju zauvijek raspršili«, dodaje Joca.

Proizvodnja i prodaja

Ignacovi su najozbiljnije pristupili novim izazovima. Nisu se zadovoljili s početna dva plastenika, pa su formirali još dva. Ubrzo su proširili svoje gospodarstvo dokupom oranice koja se graničila s njihovim placom. Formirali su još četiri plastenika i znatno proširili svoju proizvodnju. Otvorili su i prodajno mjesto u samom centru Sonte, a redoviti su i na sonćanskoj tržnici, te na tržnici u apatinskom Romskom naselju. Prilagodili su se i novoj epidemiološkoj situaciji, pa poručenu robu u slučaju potrebe dostavljaju i po kućama.

»Život nas je naučio prilagodbi svakoj novoj situaciji. U početku smo uvidjeli da se ne možemo osloniti samo na proizvodnju dvije-tri kulture. Svake godine detaljno planiramo proizvodnju za narednu. Lepeza naših proizvoda dosta je široka, pa nam je ponudom pokrivena cijela godina. Proizvodimo skoro sve vrste povrća, sadni materijal, cvijeće i ukrasne biljke. Trenutačno je najtraženiji kupus za kišeljenje, a unutar dva tjedna prije Svih svetih prodali smo velike količine cvijeća«, kaže Joca.

»Ne radimo sami, otvoreni smo i za suradnju s drugim proizvođačima. Među nama nema ljubomore, razmjenjujemo iskustva, a ukoliko je potrebno, jedno drugom uskačemo i s robom. Mi, konkretno, surađujemo s legendom apatinskog povrtlarstva, Pinćirom. Pored konzultativnih oblika, zna se desiti da neke nama deficitarne robe on ima viška ili obrnuto. U tom smislu interveniramo, a takvom suradnjom najzadovoljnije su naše mušterije«, dodaje Verica.

Problemi

Mnogi proizvođači susreću se s velikim problemima u plasmanu robe. Administracija im nije naklonjena, pa su često na udaru inspekcijskih tijela. Za razliku od njih, mnogi neregistrirani prodavači na tržnicama, pa i u zakupljenim kioscima, slobodno prodaju robu kupljenu od drugih.

»Veliki problem nam je otežan plasman robe. Ne znam kako bismo se zaštitili od nelojalne konkurencije. Mi, vlasnici poljoprivrednih gospodarstava, na svojim prodajnim mjestima moramo imati fiskalne kase, koje nam uredno kontroliraju. U isto vrijeme, na desetak metara od mene čovjek i žena prodaju robu koju prodajem i ja, razlika je u tome što ne prodaju svoj proizvod, jer ga ni nemaju nego samo preprodaju jeftino kupljeno. I što je najzanimljivije, nitko od nadležnih niti ne obrati pozornost na njih. Da ne govorim o onima koji svakodnevno špartaju kombijima ili autima kroz selo, preko abnormalno glasnih zvučnika nude lubenice, dinje, krumpir, luk, ovih dana kupus za kišeljenje. Nitko ih ne zaustavlja niti kontrolira. Ako već inspektori nisu nadležni za zaustavljanje prometala, valjda je moguća suradnja s policijom, i jedni i drugi su državna tijela. Dok se te pojave ne budu suzbile, mi, vlasnici poljoprivrednih gospodarstava, bit ćemo debelo zakinuti zarad ne znam čijih interesa«, završava priču Verica.

Ivan Andrašić

 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika