Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Gibarac koga više nema

Selo opjevano u pjesmama, zabilježenim i sačuvanim običajima, te u brojnim novinarskim reportažama, običaji i narodno ruho sačuvani u muzejima, arhivima... No, ono što je najvažnije, selo Gibarac sačuvano je u srcima onih koji su ratnih devedesetih godina otišli iz njega, ali i onih koji su ostali u svojim domovima svjedočiti o specifičnostima Gibarca i mještana koji su ga činili. Posebnost ovoga mjesta bilo je zajedništvo, a zatim običaji koji su se prakticirali desetljećima i prenosili s koljena na koljeno. Prije ratnih 90-ih godina  selo je bilo naseljeno većinskim hrvatskim stanovništvom i Hrvati su u Gibarcu činili više od 91 posto stanovništva. Srbi su sada većina, a Hrvata je tek oko 50, uglavnom starije dobi. U selu je ostalo samo dvadesetak hrvatskih obitelji: Kovačevi, Fišerovi, Nikolići, Pinterovići, Vladići, Martinovići, Bošnjakovi, Marošičevići, Šušići, Darabašići... su obitelji koje su odlučile ostati u svom rodnom Gibarcu. Posjetili smo neke od njih kako bismo se uvjerili kako danas žive i kako bi nas podsjetili kako se nekada živjelo u selu nadaleko poznatom po svojim pisanim izvorima.

Sretnija i bezbrižnija vremena

»Kuće u Gibarcu uvijek su bile domaćinske. Nekada je u jednoj kući živjelo čak 17 ukućana. Živjelo se u slozi i veselju i uvijek se uz pjesmu radilo, bez obzira što se nekada oskudnije živjelo«, ističe Marija Šušić, jedna od starijih mještanki Gibarca.

Sa sjetom se prisjeća vremena kada je skoro svaka kuća u selu imala vinograd u Gibaračkoj planini.

»Naši stari su u vinogradu pudarili tijekom cijele zime. Moj djed Pera je samo povremeno dolazio u selo. U selu je uvijek bilo puno djece koja su bezbrižno igrala nogomet na ulici. A omladine i mladih je bilo toliko da je šetalište bilo od centra sela pa sve do željezničke postaje. Nogometno igralište je bilo preko puta pruge, a utakmice su se održavale nedjeljom. Muškarcima su nedjeljna popodneva bila rezervirana za okupljanja i druženje na utakmicama. Mještani su se uglavnom bavili poljoprivredom. U selu je postojala zadruga i selo je bilo napredno. Vršio se otkup žaba, puževa, raznog voća. Sve se to u zadruzi moglo prodati, a novac su mještani dobijali odmah. U jesen kada su održavana klanja svinja, susjedi su išli jedni kod drugih pomagati, a isto tako i u vrijeme kopanja kukuruza. Nismo trebali jedni druge ni pitati, podrazumijevalo se da ćemo jedni drugima pomoći«, kaže Marija.

Konačna odluka – ostati

A onda su došle ratne devedesete. Veći dio stanovništva iz Gibarca napustio je selo i utočište su potražili u susjednoj Hrvatskoj.

»U vrijeme kada su mnogi odlazili iz sela, tražili smo i mi da promijenimo kuću u Hrvatskoj. Nismo našli ništa što bi nam odgovaralo. Odlučili smo ostati. Muž je uvijek govorio da je rođeni Gibarčanin, da navija za NK Borac iz Gibarca i da on iz svog sela neće otići. Poslušala sam ga i s djecom nastavila živjeti u svom rodnom mjestu«, prisjeća se Marija, dodajući da joj nedostaju stara bezbrižna vremena, ali da se vremenom navikla na nove susjede i drugačije životne okolnosti.

»Sa susjedima sam u dobrim odnosima. S nekim Gibarčanima koji su odselili ostala sam u kontaktu. Čujemo se i vidimo jednom do dva puta godišnje, a rijetko idem u Hrvatsku. Mi starosjedioci se uglavnom družimo u crkvi i posjećujemo se povremeno. Popijemo kavu, popričamo i prisjetimo se događaja, svatova i veselja i naših starih prijatelja«, navodi Marija na kraju razgovora.

Bolje nekad nego sada

Užarevići su jedina obitelj s tim prezimenom u Gibarcu. I oni su, kao i manji dio mještana, odlučili ostati u selu.

»Majka i ja smo rođeni u Gibarcu, a otac se doselio iz Tompojevaca. Bilo je ljepše živjeti u Gibarcu ranije nego danas. Sada je sve drugačije. Nemam s kim podijeliti ni radost ni tugu. Drugačiji je mentalitet ljudi u selu, a i vremena su se promijenila. Prije rata većina mještana je bila u rodu, a i oni koji nisu bili, prijateljski su se odnosili jedni prema drugima. Nije se moglo zamisliti da se posao u selu obavlja jedni bez drugih. Danas, poslije skoro 30 godina, privikli smo se na nove ljude, ali su sjećanja na lijepa vremena ostala. I dalje sam u kontaktu s mojim Gibarčanima. Često odlazim kod mojih prijatelja koji danas žive u Hrvatskoj, a i oni kada dođu u posjet rodbini i na grobove svojih najmilijih na blagdan Svih svetih, rado dolaze kod mene. Crkva nam je jedino mjesto gdje se mi starosjedioci danas okupljamo, posebno za veće blagdane, a i Hrvatsko kulturno društvo u Šidu nam daje dodatno ohrabrenje«, ističe Marko Užarević.

Sanja Nikolić je jedna od mlađih Gibarčanki koja danas živi sama u kućanstvu i brine o velikom seoskom domaćinstvu. Obrađuje zemlju, gaji bikove i oko 30 svinja.

»U Gibarcu živim od rođenja. U ovoj kući sam rođena i tu sam ostala do današnjih dana. Živjela sam u kućanstvu s dvije bake, majkom, ocem i sestrom. Nekad nas je bila puna kuća. Živjeli smo od poljoprivrede kao i većina ljudi tada u selu. Bilo je malo onih koji su radili u tvornicama u Šidu. Svi smo se poznavali, družili, a susjede smo doživljavali kao svoje najrođenije«, kaže Sanja navodeći da je u vrijeme dok su se mještani iseljavali zajedno sa svojom obitelji otišla kod sestre u južnu Srbiju gdje je provela cijelu zimu.

»Nismo se odlučili preseliti u Hrvatsku, jer tamo nemamo bliske rodbine. Poslije izgnanstva vratili smo se u selo i nastavili i živjeti i raditi. Morali smo se naviknuti na nove uvjete života i na nove ljude. Ubrzo mi je umro otac, pa sam preuzela brigu o cijelom kućanstvu. Tada su mi majka i zet pomagali, a od prije tri godine, kada mi je majka umrla, preuzela sam sve poslove na sebe. Nije mi teško, navikla sam raditi od malih nogu. Sa svim mještanima sam u dobrim odnosima, a naročito s mojim Gibarčanima koji su ostali živjeti ovdje. Zbog posla nemam puno vremena za druženje, ali su trenuci koje odvojim za njih dragocjeni«, kaže Sanja dodajući i da se redovno čuje sa susjedima koji danas žive u Hrvatskoj te da joj nedostaju vremena kada se bezbrižnije živjelo i kada su se u svakoj situaciji ljudi u selu mogli osloniti jedni na druge.

Glavno mjesto okupljanja Gibarčana danas je crkva posvećena svetom Ivanu Nepomuku, koja je 2011. godine proslavila veliki jubilej, 200 godina od gradnje. U njoj se danas jednom tjedno na svetoj misi okupljaju starosjedioci Gibarca, a na velike blagdane i kirbaj u velikom broju i prognani Gibarčani koji danas žive diljem Hrvatske i svijeta.

Svjedočanstva naših sugovornika iz ove priče uvjerila su nas koliko se može voljeti svoje selo, te kako se ponosno čuvaju uspomene na sve ono što je bilo nekada, a što je zahvaljujući njima ostalo zapisano.

S. D.

 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika