Intervju

Medijski ratovi urušavaju institucije

Prof. dr. sc. Dejan Vuk Stanković je doktor filozofskih znanosti, bavi se pitanjima etike, pravne i političke filozofije. Izvanredni je profesor na Učiteljskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, no daleko je poznatiji u javnosti kao politički analitičar koji se bavi analizama političkih fenomena u Srbiji. Gostuje često u medijima najrazličitijih profila iznoseći svoje ocjene i procjene aktualnih političkih i društvenih događanja. S profesorom Stankovićem smo razgovarali o podjelama u društvu, stanju u medijima i aktualnom društvenom i političkom trenutku.

Danas se u Srbiji, više nego ikada, govori o njenoj fragmentiranosti, polarizaciji između različitih političkih stranaka, medija, segmenata društva, pa čak i političkih analitičara u smislu da se radi o nepomirljivim stajalištima, razlikama, sukobljenosti, isključivosti. S druge strane se govori o potrebi dijaloga, a onda i zajedništva, jedinstva naroda i slično. Kako Vi vidite ovu problematiku?

 Polarizacija postoji. To je evidentno. Pravo je pitanje u kom području društva. Postoji podjela među medijima. Oštro su podijeljeni na provladine i antivladine. To je podjela manje-više u svakom demokratskom poretku. Oni ne prenose samo različita stanovišta već su i sami u uzajamnom sukobu. Ovdje mislim na medije, i elektroničke i tiskane. Ipak, lako se može vidjeti da sukob iz medija nije prenesen na društvo u cjelini. Da bi postojala polarizacija u društvu, morali bismo imati sukobljene dvije velike grupe ljudi različitih političkih i vrijednosnih uvjerenja. To nije slučaj. U javnosti, uvjerljiva je premoć Vučića i SNS-a u odnosu na radikalne oporbenjake. Činjenica je i da skoro pedeset posto ljudi u Srbiji ne glasa, ali to ne znači da su nužno protiv vlasti. Oni nisu ni za ovako koncipiranu oporbu. Riječ je o tihoj, vjerojatno nezadovoljnoj društvenoj grupi čije interese nema tko artikulirati i u javnosti dosljedno zastupati. Dakle, mediji, javni intelektualci i nadasve političari su oštro suprotstavljeni, ali društvo još uvijek nije. Tenzija je medijska i politička, ali u društvu je stanje jasnije, barem kada je riječ o političkoj podršci. Potreba za jedinstvom samo donekle postoji i tiče se krupnih političkih pitanja, kao što su prioriteti državne politike, prije svega odnos prema kosovskom pitanju, regiji i vanjskopolitičkoj orijentaciji Srbije. Tu nema ni minimuma zajedništva u eliti. To nije dobro. Ujedno to je i cijena koju Srbija kao politička zajednica plaća zbog tenzičnih i dubokih podjela. Srpski pluralizam je u domeni zaštite državnih interesa opasan po Srbiju. To nije samo odraz stihijskog političkog procesa već i nedovoljno saznatih i dosljedno prihvaćenih posljedica katastrofe devedesetih, vanjskih utjecaja i niske javne demokratske političke kulture kojoj nedostaje autorefleksija bliske prošlosti i rafinirani duh nacionalne samodiscipline.

Vezano uz prvo pitanje, često se u Srbiji kaže za različite ekstremne grupe »to je desnica« kao da se apriori podrazumijeva da je desnica ekstremna, netolerantna, isključiva... umjesto da se ekstremne grupe nazovu pravim imenom – na primjer nasilnici, ekstremisti i konkretno da se zna tko su ti ljudi umjesto da se cijela jedna ideološka i politička pozicija na ideološkom spektru izjednačava s ekstremizmom. Kako gledate to?

 Slažem se da desnica nije i ne smije biti isključivo ekstremna desnica. Također nasilnike i političke barbare treba zvati pravim imenom, a više od svega treba ih politički i moralno osuditi u javnosti i primjereno kazniti za nezakonite postupke. Na sreću, oni nisu tako brojni. Desni ekstremisti su više glasni i na njih iz senzacionalističkih razloga mediji obraćaju pažnju. Oni su briga policije i pravosudnih tijela. Liberalno-demokratski poredak ima jasno geslo po pitanju promotera netolerancije i nasilja i ono glasi: »Nema tolerancije za netolerantne!«.

Slična je podjela na građansko i nacionalno. Ima li ta podjela po Vama smisla?

Ta podjela je upitna i politički i semantički. Što znači biti anacionalni građanin, i kako je moguće da budete nacionalist a da ne budete sudionik u političkom životu zajednice, to jest građanin? Podjela je napravljena krajnje retorički i figurira kao dio propagandnih narativa još iz devedesetih godina prošlog stoljeća. U osnovi je sukob između nacionalnog integralizma (ideja o svim Srbima u jednoj državi) i političkog realizma koji konzekventno prihvaća užasno nepovoljan ishod raspada bivše države za srpski nacionalni korpus. Dok je tenzija između ta dva koncepta prisutna, teško će se iskoračiti iz kataklizmičnog povijesnog vrtloga iz devedesetih.

Često se govori o sličnostima između država nasljednica bivše SFRJ, da su sve one iste, odnosno vrlo slične u nekom političkom smislu. Međutim, ako usporedimo na primjer Hrvatsku i Srbiju, vidimo da su u Hrvatskoj prilično jasno izdiferencirane političke i ideološke pozicije u smislu da postoji ljevica, desnica oko centra i manje utjecajne političke stranke na oba krajnja pola. S druge strane, u Srbiji se vrlo teško mogu prepoznati ideološke pozicije kako vladajuće stranke, tako i političkih stranaka koje su u oporbi. U čemu su razlozi, kako ste i Vi to nazvali, nastanka »svjesno kreiranog ideološkog kaosa« u Srbiji. Tko ga je kreirao i zašto?

Svjesno kreiranje ideološkog kaosa je sustav i praksa vladavine. Ideološki kaos je moćna medijsko-politička taktika koja politički proces usmjerava prema potrebama onih koji vladaju ili se žele nametnuti kao potencijalni vladari. To je jedan od legata neuspješne tranzicije koja se odvija od pada Miloševića 5. listopada 2000. do danas. Sjetimo se ideološki heterogenog i »krvnički« unutarnje sukobljenog DOS-a, olako zanemarene lustracije Miloševićevog režima i gotovo beskonačnih koalicionih varijacija koje su određivale konstelaciju političke moći u Srbiji sve do Vučićeve »catch-  all« političke platforme koja je definitivno dovela u pitanje svako ideološko i vrijednosno diferenciranje političkih stranaka. Konkretno, ogoljeni politikantski interes u fatalnoj kombinaciji  s razobručenim makijavelizmom svih iole značajnijih aktera politike u posljednjih dvadesetak godina doveo nas je kao društvo u kaotičnu ideološku scenu koja nema perspektivu da se lako i brzo mijenja, posebno ne na bolje.  

Što mislite o načinu kako je formirana aktualna Vlada? Zašto je trebalo toliko dugo vremena za njeno formiranje?

Dužina formiranja Vlade je uvjetovana konkretnom situacijom i političkom taktikom. Koronakriza uvjetovala je karakter Vlade, a politička taktika je definirala dužinu njenog trajanja. Također, Vučić se htio osloboditi politički nepopularnih ministara iz svojih redova, oslabiti socijaliste i pronaći formulu da uključi Šapićev SPAS i tako mu »posiječe« oporbena »krila«. Na kraju, kao vješt politički taktičar,  u najvećoj mjeri je uspio. Uz to, spojio je izbore na tri nivoa vlasti (predsjednički, republički i beogradski) čime je smanjio rizik gubitka vlasti na bilo kom nivou državne vlasti i izazvao oporbu da uđe ponovo u političku arenu.

Što mislite koji su razlozi za njeno »oročavanje« i najavu novih izbora za godinu i pol?

Potreba Vučića da spajanjem izbora na tri nivoa pojača svoje šanse da ponovo osvoji vlast i time učvrsti poziciju centralnog političkog aktera na duži period. Jednako tako, nepovoljni izvještaji europskih institucija indirektno vlast obvezuju da radi na poboljšanju izbornih uvjeta koji bi omogućili uključivanje jednog malog, politički nejakog, a opet ne nebitnog dijela oporbene scene. Konvergencija dva ova uvjeta utječe na oročavanje mandata ove vlade. Ovome dodajmo okolnost da je vlada koncentracijska i da u Skupštini Srbije nema oporbe, osim nekoliko zastupnika manjinskih stranaka i jednog nezavisnog zastupnika.

Rekli ste kako beskonačni medijski ratovi urušavaju institucije. Kako smo došli u takvo stanje da se vode medijski ratovi, da se ljudi (a često i pojedini narodi) blate po novinama, da se često krši presumpcija nevinosti u medijima? Tko je u najvećoj mjeri pridonio takvom stanju u medijima?

Medijski ratovi urušavaju institucije, i to nepobitno. Unaprijed se servira verzija nekog spornog događaja i tako se vezuju ruke državnim tijelima da postupe u skladu sa zakonom. Kad vas neki tzv. istraživački portal »markira«, uzalud je svako iznošenje činjenica unaprijed »optuženog i osuđenog«, kao što je izlišan bilo kakav rad jedino mjerodavnih i nadležnih državnih institucija. Ovu vrstu kvaziistraživačkog postupka provode razni portali poput BIRN-a, CINS-a, KRIK-a i drugih. S druge strane, provladini mediji, prije svih tabloidi, etiketiraju oporbene političare tako što ih direktno i kontinuirano kriminaliziraju. Stalna negativna kampanja ruši ugled oporbe, ali i onespokojava institucije da utvrde da li se netko, poput Dragana Đilasa, nezakonito bogatio tijekom boravka na vlasti. U vihoru opsesivnih i agresivnih kampanja uništava se i malo nade da će ideja vladavine prava ikad postati djelotvorna.

U medijima se veliki prostor posvećuje situaciji u regiji, odnosno našim susjedima (Hrvatskoj, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji...), zatim međunarodnim akterima i velikim silama (Amerika, Rusija, Kina, EU). Svakodnevno se o tome govori u jutarnjim i drugim programima. Da li se njihov značaj i utjecaj percipira i interpretira realno po Vama ili se, pak, preuveličava?

 U medijima ima previše politike. Kada je previše politike, teško se ona može razumno sagledavati. Nažalost, to je kod nas slučaj. O regiji se, ne bez povoda, govori u kontekstu negativnih predrasuda iz devedesetih godina. Medijske sage o velikim silama su uglavnom diletantske i politički neodgovorne i teško da bi mogle imati iole zadovoljavajuću ocjenu u nekom uređenijem medijskom i političkom prostoru. Previše praznovjerica, lažnih nada, pretjeranih strahova, teorija zavjere, senzacionalizma, infantilnog navijanja za jednu ili drugu globalnu silu je presjek stanja u medijima i odraz duboke nezrelosti i neprosvećenosti, pretjeranog političkog utjecaja svih vrsta i najzad osobne odgovornosti autora i sudionika tih programa. 

SNS i predsjednik Aleksandar Vučić imaju veliku podršku u javnosti. Kako tumačite podršku velikog postotka glasača – često se ona interpretira strahom od gubitka posla, utjecajem medija koji nisu slobodni već djeluju propagandno u korist vlasti…?

Vučić je uvjerljivo najpopularniji političar u Srbiji trenutno. Tu nema nikakvog spora. Više je faktora njegove neuobičajeno duge visoke popularnosti. Prvo, Vučić se izgradio kao ličnost koja nesumnjivo ima karizmatski potencijal za svoje biračko tijelo koje je očigledno i stabilno i brojno. Drugo, ne samo što ima medijsku moć već i medije bolje koristi od svojih političkih rivala. Umije kreirati teme i interpretativne obrasce superiornije od svojih protivnika. Treće, ima brojnu i organiziranu stranku u kojoj vlada željezna disciplina tijekom izborne trke. Četvrto, nema ozbiljnog i kredibilnog liderskog protukandidata. Dodajmo tome da, bar za sada, još uvijek nije potpuno negativno predstavljen u političkim krugovima na Zapadu, što znači da, iako možda nekad smeta, još uvijek ga nisu spremni otvoreno rušiti. I najzad, najbitnije, Vučić ima vidljive i provjerive rezultate, posebno u ekonomiji (viši BDP, kontinuirani rast zaposlenosti i primanja u državnom i javnom sektoru i šire, više nego solidna stopa rasta, visok priljev stranih investicija…). Što se tiče pritisaka i ucjena, vjerojatno, štoviše i izvjesno postoje pritisci u manjim sredinama, ali ti pritisci su izolirani slučajevi i teško mogu biti osnova za tvrđenje da se u Srbiji iz straha optira za Vučića. Vučićev stil vladanja nije baziran na »politici straha« nego na političkoj propagandi.

S druge strane se govori o diktaturi, autoritarnom režimu, hibridnom režimu. Kako biste Vi okarakterizirali postojeću vlast i politički poredak?

Postojeća vlast je vlast jakog lidera koji ima demokratsko utemeljenje, zakonita je i ima sve češće oblike populizma što u domeni konkretnih odluka, što u domeni medijske prezentacije. Uz to, valja dodati: Vučić je vješt tehnolog vlasti i vrlo ubojit medijski akter s ciljanom porukom svom biračkom tijelu. Nema govora o diktaturi, jer diktatura podrazumijeva organizirani teror države nad političkim neistomišljenicima. Ako ostavimo po strani strasne polemike u javnosti koje su ispod nivoa konvencionalne pristojnosti, u Srbiji nema političkih zatvorenika, nema zabranjenih stranaka, novina, knjiga. Postoje oporbeni mediji, kritički intelektualci, antivladini novinari i njihove udruge. Problem je njihov mali utjecaj koji nije jedino, a još manje nužno proizvod Vučićeve vlasti. Što se tiče tvrdnje o »hibridnom sustavu« djeluje kao pseudoznanstveni pojam koji treba stvoriti repulziju liberalno-demokratski opredijeljenih građana prema aktualnoj vlasti u Srbiji. Uopće, upotreba bombastičnih i nepreciznih pseudoznanstvenih pojmova, poput »hibridni režim« ili »stabilokratija« je naglašeno propagandna, nema tu ničeg saznajno relevantnog i objektivno etički opravdanog i politički prihvatljivog.

Što mislite o formiranju Ministarstva za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog? Je li ono potrebno ili nije?

Dobro je što postoji to ministarstvo, ionako još uvijek nije poznata politička agenda koju će provoditi. Srbiji treba napredak u području ljudskih prava i njihovoj efikasnoj i nedvosmislenoj zaštiti.

U javnosti se raspravljalo uglavnom o trećem dijelu ministarstva – dijalogu, a zanemaren je segment koji se tiče manjinskih prava. Kao da javnost u Srbiji pitanje nacionalnih manjina ne zanima. Kako Vi vidite položaj i situaciju nacionalnih manjina u Srbiji?

Položaj nacionalnih manjina je zadovoljavajući. Nema diskriminacije, premda ponekad postoje problemi. Oni više liče na sporadične incidente nego na svjesno kreiranu politiku. Sve nacionalne manjine su načelno uvažene, a od brojnosti ovisi nivo njihove političke zastupljenosti u institucijama sustava. S Albancima s juga centralne Srbije ima problema koji su inducirani neriješenim kosovskim problemom, dok se ponekad u Raškoj oblasti pojavi po neki incident ili niz jakih politički provokativnih izjava koje vremenom splasnu. U Vojvodini nema upečatljivih tenzija. Položaj nacionalnih manjina je čak bolji od stanja demokracije u Srbiji.

Kako vidite odnose sa susjedima, prije svega s Hrvatskom?

Odnosi Srbije i Hrvatske moraju biti bolji. Treba staviti veći fokus na teme koje nas mogu približiti, bez jugonostalgije i patetike o »bratstvu i jedinstvu«. Oko nekih stvari nikada neće biti suglasja, i to je izvjesno. A s druge strane, na polju ekonomije, prometa, znanosti, prosvjete, ekologije, borbe protiv terorizma i organiziranog kriminala može se i mora surađivati. Na polju zabave i sporta uzajamna suradnja i bliskost »muzičkih ukusa« već postoji. Za politiku je dovoljno da se ekstremni pogledi na bližu i dalju prošlost stave po strani, onda će se i suradnja svakako moći lakše odvijati. Nisam optimist, ali treba ići korak po korak.

Kako vidite rješenje problema Kosova? Ima li izgleda da se ono riješi u dogledno vrijeme?

Nema dobrog rješenja za Kosovo ako govorimo o Srbiji. Nema srpske vlasti na Kosovu od ‘99. godine. Nakon NATO agresije značajno se smanjio broj Srba na Kosovu, s tendencijom da se dalje smanjuje. Dakle, vlast i narod koji živi na teritoriju Kosova dominantno nisu srpski i teško ih je takvim zamisliti u predvidivoj budućnosti koja se može mjeriti periodom od dva-tri desetljeća. Preostali Srbi su manje-više taoci beskrajnih i jalovih pregovora Srbije, Kosova i EU koji nemaju nikakav praktični epilog. Po nagovještajima zvaničnika EU, najavama albanskih političara i strahovima srpskih političara očekujem da će EU vrlo brzo doći s konačnom verzijom sporazuma Srbije i Kosova. To će po svemu sudeći biti međudržavni sporazum nalik Ahtisarijevom ili Ishingerovom dokumentu. Tada će srpska elita i narod morati odlučiti. Odluka neće biti ni laka ni dobra. Štoviše, ne znam ni je li moguće zamisliti manje zlo povodom Kosova. Dočekat ćemo kao društvo europski prijedlog nespremni, ali bez iluzije o članstvu u EU. Također, nestat će iz horizonta racionalno opravdanog i iluzija o »reintegraciji Kosova u Srbiji«. Iskreno, ne vidim i ne znam rješenje. Nijedno od ponuđenih rješenja ne valja, a ne naziru se nova. Zapad namjerno ne želi biti politički inventivan po pitanju Kosova, jer je to stvar šireg geopolitičkog nadmetanja s Rusijom i Kinom. Ostat će status quo, neka vrsta mučnog zamrznutog konflikta s visokim stupnjem sigurnosnog rizika i prešutnom političkom izolacijom Srbije od EU i Zapada.

Intervju vodila: Jasminka Dulić / Foto: Medija centar