Kolumne Kolumne

Komentar u perspektivi

Kada bi netko proveo anketu s pitanjem »može li se komentirati događaj koji se još nije odigrao«, najveći broj odgovora najvjerojatnije bio bi negativan. Međutim, kada se malo zaviri ispod ovog stupice-pitanja i dođe do njegove pragmatične suštine, dolazi se do iznenađujuće činjenice: da, pa to je gotovo svakodnevna praksa. Trebaju primjeri? Pa, evo: gotovo svaka najava koncerta Marka Perkovića Thompsona, i u Hrvatskoj i izvan nje, predmet je brojnih komentara. Ili, recimo, najava koncerta mađarske grupe Kárpátia prije devet godina u Kanjiži bio je povod za traženje zabrane istog zbog njihove »glazbeno-scenske orijentacije«, slične Thompsonovoj. Ili nešto blaže: najava vjenčanja uzorne djevojke s momkom koji nema nijednu manu, osim što voli lagati, predmet su svakodnevnih komentara, a da se događaj, naravno, još nije niti odigrao.

E, jedan takav događaj, koji se odigrava možda upravo u trenutku dok čitate ovaj tekst, predmet je današnjeg komentara. Naime, na Kelebiji, ali onoj u Mađarskoj, danas je na programu treći spomen-dan na Gézu Siflisa. Mjesni stadion i Osnovna škola Lászlóa Farkasa bit će poprište natjecanja četiri lokalna sportska društva, a nakon toga Gézi Siflisu bit će svečano otkrivena spomen-ploča, dok će tamošnji svećenik dr. László Pribitek blagosloviti i imenovanje sportske dvorane i uličice po njemu. O Gézi Siflisu istom će prilikom govoriti i ravnatelj Muzeja Sportskog društva Ferencváros Csaba Tobak, kao i subotički redatelj, dobitnik prestižne mađarske strukovne nagrade Béla Balázs Zoltán Siflis.

Tko je bio Géza Siflis i kakve sve to veze ima sa Suboticom?

Najposjećenija, ali i po istinitost informacije najrizičnija internetska stranica, Wikipedia na srpskom, donosi tek četiri-pet redaka o njemu. Piše da je rođen 1907. u Krsturu i da je umro 1948. u Baji. Za taj razmjerno kratki životni vijek uspio je u svoju biografiju upisati da se kao vratar 1927. nogometom počeo baviti u subotičkom SAND-u, da je iste godine postao reprezentativac Kraljevine SHS za koju je branio šest puta i da je bio sudionik Olimpijade u Amsterdamu 1928., da je karijeru od 1929. do 1931. nastavio u Ferencvárosu, a od 1931. do 1933. u ništa manje čuvenom Újpestu. O Gézi Siflisu podatci se mogu naći i na službenom sajtu Reprezentacija.rs, na lokalnim portalima; o njemu je pisao i Magyar Szó, a o njemu je, bar na srpskom, najdetaljnije pisao Vasa Stojković u knjizi Beli orlovi 1920 – 1941, koja je 1999. objavljena u Beogradu.

Ono što je, međutim, manje poznato o, sada već vidimo Subotičaninu, Gézi Siflisu otkrio je entuzijast s Kelebije, član uprave Kelebijskog omladinskog sportskog društva i član tamošnje lokalne samouprave Marcell Kovács. Otkrio je Kovács, recimo, da je Siflis, nakon što se iz Budimpešte preselio u Kelebiju – kako bi bio što bliži deset kilometara udaljenoj i granicom razdvojenoj Subotici – osnovao tamošnji nogometni klub. Otkrio je Kovács i da je povorka s lijesom Géze Siflisa 1948., dakle u vrijeme najžešćeg Informbiroa, skrenula i došla na 200-300 metara od granice kako bi se rodbina i prijatelji s jugoslavenske strane makar na taj način mogli oprostiti od njega.

Već i ova dva detalja, koja se ne mogu pronaći o njemu, otkrivaju koliko je bio vezan za Suboticu. Ali, ova dva detalja – mnogo više nego što je to slučaj s nedavno opisanim Lajosem Vermesom – otkrivaju i koliko je Subotica upoznata s njim i koliko joj je do njega stalo. Dok se na njegovo ime po ovdašnjim nogometnim albumima sedamdesetak godina slijegao sve deblji sloj prašine, njegov krajnji zavičaj skupljao je podatke o njemu, ne zaboravljajući doprinos koji je dao sportskom životu sela s oko dvije tisuće stanovnika, a prije dvije godine, zahvaljujući upravo Marcellu Kovácsu, počelo je održavanje spomen-dana Gézi Siflisu. Zahvaljujući njemu, na Kelebiji je uz ime Géze Siflisa ušao i pridjev Szabadkai (Subotički), što je njegov tamošnji i službeni naziv. Zahvaljujući njemu i tamošnjoj lokalnoj samoupravi ovdašnja lokalna samouprava redovito dobija pozive da prisustvuje spomen-danu, ali se nekako, zbog ranije preuzetih obveza, prethodna dva puta nitko od čelnika našeg grada nije pojavio na svečanosti. Kao dobri domaćini, čelnici kelebijske lokalne samouprave i ove su godine uputili poziv predsjedniku Skupštine grada Bálintu Pásztoru, a hoće li ga tamo i biti bit će poznato dok čitate ovaj tekst.

Što bi, na koncu, bila poanta nakon izrečenog? Da se Géza Siflis ubraja među najveća sportska imena grada? Ne, naravno. Pa bilo je tu mnoštvo reprezentativaca svih fela, nositelja najznačajnijih državnih, europskih, svjetskih i olimpijskih odličja, koji su manje ili više također zaboravljeni. Da je Géza Siflis zadužio Suboticu da ga se pompezno sjeća? Ne, naravno. Pa bilo je u ovom gradu velikana koji dijele sudbinu neznanih junaka, dok se veličaju lažni carevi i kraljevi koji ni kročili nisu u nju, primjerice.

Što, onda, ipak jest poanta?

Možda činjenica da se sredine poput Kelebije, koje upravo zbog toga što su male lako uočavaju veličinu među sobom, znaju dostojno odužiti imenima koja su nešto učinila za nju. Iz ovog primjera nešto bi mogla naučiti i naša lokalna samouprava. Kao prvo, da se makar odazovu ljubaznim pozivima. I kao drugo: da razmisle o podizanju neke vrste muzeja ili bar spomen-sobe zaslužnih subotičkih sportaša. Tek tada možda bi se u nekom kutu moglo naći mjesta i za fotografiju Géze Siflisa s potpisom njegova imena i primjerenim životopisom. Nešto slično poput muzeja Ferencvárosa.

Z. R.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay