Širom Vojvodine Širom Vojvodine

»Ugostili« biskupa

Nakon otkrivanja spomenika biskupu Antunoviću, prilikom dodjele zahvalnica, među prozvanima bili su i Marija i Ivan Kujundžić. Skromni, jednostavni ljudi velikog srca. Tako bi ih ukratko mogli opisati, ali naša priča počinje tek kada su nas, poput mnogih, primili u svoj dom.

Garaža kao »atelje«

Još prije nekoliko godina, kada su se osigurala sredstva i kada se planirao raditi spomenik Antunoviću, Marija i Ivan su otvorili svoj dom umjetniku iz Zagreba, kiparu Bernardu Pešordi. Tako je njihov dom postao »atelje« u kom je nastajalo ovo umjetničko djelo.

»Kada je vlč. Ivica Ivanković Radak bio u posjetu našoj obitelji, kroz razgovor se obratio Ivanu i kazao mu da je u nevolji, da ne zna gdje bi se mogao raditi spomenik biskupu Antunoviću. Nismo znali što je njima potrebno, mora li to biti posebna prostorija. Ponudili smo naš dom, a s njim i garažu koja još nije niti dovršena. Ali ona im je ovom prilikom odgovarala baš takva. Ponudili smo i smještaj kiparu, ali to su već riješili na drugi način«, kaže brižna domaćica Marija.

»Nismo znali ni kako će to biti, niti kako se radi spomenik ili što zahtijeva. Jednostavno smo se upustili u to, pa kako Bog da, a na kraju je bilo sve dobro«, kaže Ivan Kujundžić i dodaje da kada je Bernard Pešorda stigao iz Zagreba, prvo je došao vidjeti garažu.

»Bilo nam je čudno da naša nedovršena garaža odgovara, ali eto bilo je to mjesto nastanka spomenika biskupu Antunoviću. U pomoć kiparu priskočila su i braća Mario i Marko, te najviše Matiša Bonić. Marko i Mario su donosili materijal, a Matiša je bio šegrt. Pomagao sam i ja kad god sam mogao.«

Od blata do bronce

Kompletan spomenik se radio u nekoliko navrata, a po riječima naših sugovornika, iz Kanjiže je doneseno oko 900 kilograma gline. Prvo je od dasaka napravljen kostur i postolje uz pomoć kojeg se spomenik mogao okretati. U prvoj fazi je rađen od blata, pa tek onda od gline i na kraju je urađen odljev u bronci.

»Veliki je to posao i dugačak proces. Ako se dobro sjećam, Pešorda je u naš dom prvi puta došao u rujnu 2017. godine. Na početku je to sve bila velika gomila blata. Rado sam mu pomagao, ali sam mu kazao da tako nešto nikad nisam radio, niti sudjelovao u tome, pa neka kaže što i kako trebam raditi, pa ću tako i napraviti. Iskreno, nikad do sada nisam vidio kako nastaje jedan spomenik. Moj zadatak je bio da polijevam i špricam spomenik, koji se trebao iznutra sušiti, a izvana, kako ne bi napuknuo je morao biti vlažan. Ono što je bilo potrebno jest zrak i propuh kako bi se glina mogla sušiti. Također bitno je bilo da prostor u kom se radi ima svjetlosti, zraka i visinu, a da nije na suncu«, pojašnjava domaćin Ivan.

Njima je, kako su rekli, dolazak ovoga umjetnika postala radost.

»Naša djeca su se razišla i nama ovo nije bilo opterećenje nego radost. Svaki dan kad bi došli sa salaša ili večernje mise, mi bismo pravili društvo Bernardu. Gledali kako on radi, razgovarali i družili se. Puno smo razgovarali i jedni drugima pričali o svome životu, teškoćama, radostima. Dolazili su i susjedi, rodbina, župljani, vidjeti kako se radi i tko radi spomenik biskupu. Bilo je raznih komentara i pitanja, ali najupečatljiviji komentar bio je od jedne starije žene iz crkve. Kada ju je kipar Pešorda pitao kako joj izgleda spomenik biskupu, je li dobro?, ona je kazala: 'A, ko je biskupa poznavo da bi znao jel dobro?' Svi smo se tome nasmijali i to smo dugo prepričavali. Istina je da nitko od nas nije poznavao biskupa Antunovića i da njegovih sačuvanih fotografija ima svega dvije«, priča nam kroz smijeh Marija.

Nakon što je spomenik završen do faze izlijevanja, odnesen je u livnicu Antal gdje je i izliven, no, po riječima naših sugovornika, i tada je Pešorda još imao posla na njemu.

Otkrivanje spomenika Marija i Ivan su čekali s velikim veseljem i ushićenjem.

»To je ko kad vam kogod odnese štogod vaše iz kuće. Danas nam je drago da smo imali tu mogućnost i mogli primiti u naš dom Bernarda i da smo mogli 'ugostiti' biskupa«, kaže s ponosom Marija i pojašnjava kako su se međusobno povezali, produbili zajedništvo, te da su u protekle tri godine ovoga umjetnika doživljavali kao dio svoje obitelji.

Kako bi zahvalili na suradnji i zajedništvu Marija i Ivan su u nedjelju nakon otkrivanja spomenika priredili i zajedničku užnu (ručak) i to nazvali svojom dužijancom. Imali su i dodatnog povoda, te su uz ovu zahvalu proslavili i imendan najstarijem unuku Luki, te počastili najbliže, jer su četvrti puta postali majka i dida.

Plodovi odgoja i zajedništva

Marija i Ivan aktivni su članovi svoje župne zajednice, te je Ivan pročelnik pastoralnog vijeća, a Marija redovito pomaže u spremanju i uređivanju crkve. Uz to, kad god mogu, a to je uglavnom svaki dan, idu i redovito na mise, ali kako je Marija kroz razgovor rekla, imaju za koga moliti.

U braku su punih 44 godine, te imaju sina Marina i kći Đurđicu. Marin sa suprugom Ivanom ima tri sina: Luku, Dominika i Dražena, a kći Đurđica sa suprugom Larsenom ima nedavno rođenu Paulinu.

»Hvala Bogu, imamo dobru dicu i unučad. Vidimo da su složni, da su u vjeri, da dica iđu na vjeronauk. Nama je to sve bitno, jer smo ih u tome duhu odgajali, a sad vidimo da ima i ploda. Mi sada već možemo kazati da smo lipo živili. Uvik smo se slagali i s dicom smo imali dobar odnos. Jasno je da se triba volit, poštivat i molit,« kaže Marija o njihovom braku.

»Uvik i u svakom braku i u svemu u životu ima poteškoća, bez žrtve nema nikakvog rezultata. I kod nas je bilo odricanja i dok smo kuću gradili i dok smo radili u tvrtkama, i teškog je bilo, ali i lipog. Ali je ponekad tribalo i znat i ćutit. Ne možeš uvik kazat baš sve što misliš, triba kat-kad birat riči,« kaže kroz smijeh Ivan.

Tako su nam Marija i Ivan dali i savjet za uspješan brak, a ono što smo mogli zaključiti jeste da je pred njima sada vrijeme uživanja u svojim plodovima rada i zajedništva.

»Sad smo došli do toga da naša dica imaju svoju dicu. Kći i zet žive u Americi u mjestu Nashville u državi Tennessee i dugo nisu mogli imati bebu, a prije tri tjedna nam se rodila unučica. Mi smo u šali kazali da nam je Ivan (kako smo mi zvali spomenik biskupu) donio unuku. Jasno da nije on, ali je to sve Božji blagoslov. To su sada naše radosti kad momci dođu kod majke i dide ili kad kći pošalje fotografije unučice. Dovoljno nam je da vidimo da su svi zdravi i sritni, nema većeg blaga od tog«, kaže sa sjetom u očima ponosna majka Marija.

Ž. V.

 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika