Tema

Očekivanja velika i mala

U novoj Vladi Srbije jedno od tri novouspostavljena, je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog. Za ministricu je izabrana Gordana Čomić, koja je bila dugogodišnja članica i dužnosnica Demokratske stranke na različitim visokim pozicijama. Uoči proteklih izbora, usprkos bojkotu skupštinskog rada DS-a, u parlamentu je predložila Zakon o izboru narodnih zastupnika prema kojem žene čine najmanje 40%, koji je i usvojen. Nakon toga je uslijedilo isključenje iz DS-a i izlazak na izbore u novoosnovanoj koaliciji Ujedinjena demokratska Srbija, koju je činio i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini. UDS nije ušao u parlament, jer je osvojio svega 0,32 posto glasova, a Gordana Čomić je na prijedlog Predsjedništva Srpske napredne stranke izabrana za ministricu u novoj Vladi koja ima oročeni mandat do travnja 2022. godine.

Prema Zakonu o ministarstvima, kojeg je Narodna skupština usvojila 26. listopada, ovo će ministarstvo obavljati poslove državne uprave koji se odnose na položaj i ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina, položaj i ostvarivanje ovlaštenja nacionalnih vijeća. Vodit će registar i izbore nacionalnih vijeća kao i poseban birački popis, te će se baviti ostvarivanjem veza nacionalnih manjina s matičnim državama. U nadležnosti su mu i poslovi koji se odnose na ravnopravnost spolova, antidiskriminacijsku politiku te rodnu ravnopravnost. Osim toga, pripremat će propise i strategijske dokumente te inicirati dijalog s civilnim društvom, a s ciljem daljeg razvoja suradnje javnog, privatnog i civilnog sektora. Obavljat će i dio poslova koji se odnose na programiranje i upravljanje pretpristupnim i drugim fondovima Europske unije za potporu civilnom društvu.

Umjesto integracije – dijalog

Već sama najava formiranja ovog ministarstva izazvala je brojne polemike u medijima, s fokusom na »dijalog«, dok je sektor ljudskih i manjinskih prava ostao u drugom planu, premda su pojedine civilne organizacije kao i nacionalnomanjinska vijeća već kod formiranja prošle Vlade 2016. godine tražili da se ono osnuje. Naime, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava je ukinuto 2011. godine i umjesto njega je uspostavljen Ured za ljudska i manjinska prava.

Jedan od inicijatora 2016. godine je bio Forum za etničke odnose, čiji predsjednik Dušan Janjić kaže kako su se on osobno i njegova nevladina organizacija godinama zalagali »da se konačno odredi koja je to institucija koja se bavi manjinskim i ljudskim pravima«.

»U Srbiji je to mijenjalo status – ured, ministarstvo, direkcija. Mi smo tada napravili i prijedlog koji je izgleda sada usvojen, s tim da kod nas nije bio dijalog već integracija«, kaže Janjić.

Na pitanje zašto su se svi novinari i komentatori koncentrirali na dijalog i je li javnost u Srbiji senzibilizirana u dovoljnoj mjeri za manjinska pitanja, Janjićev je odgovor sljedeći:

»Javnost je apsolutno fleksibilna. U jednom momentu 2000. godine kada je DOS krenuo putem manjinskih samouprava visokog standarda liberalne demokratske politike javnost je prihvatila taj zakon, nije bilo nekih većih problema. Ali je onda došao taj prevrat na čijem valu je pobijedio i SNS, došlo je do prodora i obnavljanja ekstremnog nacionalizma, desnice i oni su imali drugi pogled na svijet. Oni su vratili ovu politiku reciprociteta, što bi rekli ‘manjine su nužnost', i to je u Srbiji vrlo pogubna politika. U Srbiji su manjine teritorijalizirane i zapravo većinska nacionalistička politika potiče manjine na teritorijalno samoorganiziranje i okretanje k matičnim državama. I s tog stanovišta taj pojam integracije treba dati nešto što manjine vezuje između sebe, na primjer da nastupaju zajedno. A one u stvari ne nastupaju zajedno, česti su konflikti tko je veći, tko je jači. Mađari su sada, budući da vlada apsolutna ljubav između populista u Budimpešti i Beogradu, država za sebe i nije ih briga za druge manjine. I većinom drugim manjinama nitko se ne bavi, osim naravno ako nije riječ o nametanju. S tog stanovišta je javnost trenutno okrenuta, i tako i glasa, k populizmu. Vrlo je netolerantna prema manjinama, osobito što ne razumije nove manjine, one koje su nastale raspadom Jugoslavije i koje su prije imale status naroda. Tako da, nažalost, nije ambijent za dijalog, ako govorimo o tom dijelu naziva«.

Poglavlja 23 i 24

Predsjednik Centra za regionalizam iz Novog Sada Aleksandar Popov kaže kako, što se tiče fokusiranosti javnosti na treći segment ministarstva, dijalog i zanemarivanje manjinskog dijela »govori da je intrigantan bio ovaj drugi dio i zapitanost što bi to moglo značiti«, jer se pretpostavilo da bi to »mogla biti samo još jedna simulacija dobre volje da se nešto uradi«.

Na pitanje zašto niti stranke koje sebe smatraju demokratskim, i tako se i nazivaju, ne posvećuju previše pažnje pravima nacionalnih manjina i formiranju ovakvog ministarstva, Popov kaže:

»To me previše ne čudi, jer ima samo jedan manji broj stranaka ili pokreta koji su na građanskoj osnovi koji imaju senzibilitet za taj dio društvene problematike, tako da nisam tu previše ni očekivao. Jedino su organizacije civilnog društva, koje se tradicionalne bave tim pitanjima, niz godina vršile pritisak i potpisivale zahtjeve da se formira to Ministarstvo i za njih se podrazumijevalo da ono mora postojati.«

Kada je riječ o »dijalogu« i ministarstvu, Popov kaže:

»Onaj drugi dio njegovog naziva baš i ne razumijem potpuno, mada mogu pretpostaviti na što se odnosi ako imamo u vidu da je bio neki pokušaj dijaloga uoči izbora. Ali kada je riječ o Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, ono je apsolutno potrebno jer mislim da je nelogično bilo da se taj sektor pokriva u okviru Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu kao što je do sada bio slučaj. To je jedno veoma značajno područje, prije svega kad imamo u vidu dvije stvari – prvo: imamo jednu situaciju da su mnoga ljudska i manjinska prava ugrožena ili se o njima ne vodi dovoljno računa i drugo: ako uzmemo proces europskih integracija gdje su poglavlja 23 i 24 prva koja se otvaraju i posljednja koja se zatvaraju, a mislim da smo tu dobili najlošiju ocjenu u izvještaju o napretku Srbije za prošlu godinu, onda je to Ministarstvo više nego nužno.«

Popov dodaje kako je u ranijim periodima ono igralo značajnu ulogu u unaprjeđivanju ljudskih i manjinskih prava, ali i da to »može biti jedno formalno zadovoljavanje potreba i zahtjeva organizacija civilnog društva i EU, ili ako su u ministarstvu i na njegovom čelu ljudi koji su posvećeni toj materiji ono može značajno pridonijeti«.

»Međutim, imajući u vidu rigidnost ovog režima i nespremnost na dijalog i uopće kritike bilo kakve, iskreno mogu izraziti sumnju u mogućnost efikasnosti jednog takvog ministarstva«, kaže Popov.

Dušan Janjić također smatra kako je dobro da postoji jedno ministarstvo sa širim ovlaštenjima nego što su samo ljudska prava i manjine, ne samo nacionalne, i koje bi se bavilo ne samo mjerama pojedinačne i posebne zaštite prava pojedinih grupa ljudi ili grupe prava, nego i njihovom integracijom u društvo, »jer je Srbija kao društvo raspadnuto, fragmentirano, socijalno, ekonomski, regionalno, i zapravo sve manje funkcionira kao jedna cjelina«.

»To je taj glavni političko-strategijski razlog zašto mislim da je to dobro. Drugo, imamo poglavlje 23 i djelomično 24 koja u prethodnoj podjeli vlasti nisu imala korespodentno ministarstvo. I onda se time bavilo Minsitarstvo za lokalnu upravu, a znate: u Srbiji čim povežete neku manjinu s teritorijem i lokalnom samoupravom, odmah dobijate strahove od secesije i odmah kreće opstrukcija prava. I zbog toga je to dobro«, kaže Janjić.

I na kraju, smatra on, nije samo pitanje tko je ministar već i kakva će biti unutarnja struktura, »oslanja li se to ministarstvo još uvijek na onu postavku iz Ustava i manjinskog zakona, što će se vidjeti po institucijama koje napravi po dubini«.

»Hoće li uvažavati lokalnu inicijativu umjesto oslanjanja na administrativni aparat u općinama, hoće li se oslanjati na nacionalnomanjinska vijeća i međunacionalne savjete, to ćemo vidjeti. Ili će, toga se pribojavam, ono ići dovršiti onu politiku koja je od 2018. na djelu, a to je ta politika reciprociteta. To je vrlo opasno ali nije isključeno, jer je to u prirodi naprednjačkih i populističkih politika. To je Mađarska uvela. Što znači – ako je Srbija u nekom momentu dobra s vlastima u Zagrebu, onda u redu. Sve ćemo tolerirati i hrvatsku nacionalnu manjinu, dat ćemo joj nešto. Ako nije dobra, onda ćemo naplaćivati naše nesporazume sa Zagrebom preko manjine. To je, nažalost, bila praksa od 2018. potpuno, a od 2016. do 2018. djelimično. I mi smo upravo, kad smo predlagali to ministarstvo, željeli presjeći tu praksu«, kaže Janjić.

Ministarstvo iz kuta nacionalnomanjinskih vijeća

Po prirodi stvari, i Zakonu, ovo će novo Ministarstvo imati velikog značaja za nacionalnomanjinska vijeća.

Predsjednik Mađarskog nacionalnog vijeća Jenő Hajnal kaže kako su iz iskustava koje su stekli od 2008. do 2011. godine smatrali potrebnim formiranje Ministarstva za ljudska i manjinska prava:

»Postojanje posebnog ministarstva ne samo da jasno pokazuje koji značaj se daje ovom pitanju u Vladi već znamo da je period postojanja posebnog ministarstva bio praćen najznačajnijom zakonodavnom aktivnošću vlade – tokom tog perioda je 2009. godine usvojen Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina. Budući da je pred nama dalji period usuglašavanja našeg zakonodavstva iz područja osnovnih prava (tzv. Poglavlje 23) s tekovinama Europske unije, postojanje ovog ministarstva je svakako dobro došlo.«

Novo Ministarstvo neće samo zamijeniti Ured za ljudska i manjinska prava već će i preuzeti određene nadležnosti Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave, kaže Hajnal te ocjenjuje kako će »ovo objedinjeno rukovanje ovim važnim područjem svakako pridonijeti efikasnijoj komunikaciji s najvažnijim akterima«, jer usprkos izuzetnoj suradnji u proteklom periodu i s ministarstvom i s uredom, po pojedinim pitanjima je upravo nedostajalo ovo ujednačeno rukovanje pitanja na nivou najvišeg državnog tijela.

»Vjerujemo da će prednost koju će nam ovo ujednačeno postupanje dati nadomijestiti eventualne mane, koje za sada vidimo u izdvajanju manjinskog pitanja iz resornih ministarstava – Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave, Ministarstva kulture i informiranja i Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, ili njihovih sljedbenika, te udaljavanje ovog pitanja iz mjesta neposrednog odlučivanja o sustavnim pitanjima iz nama važnih područja«, kaže Hajnal.

Na pitanje što očekuju od novog Ministarstva, on kaže:

»Očekujemo od Ministarstva za ljudska i manjinska prava da pitanje manjinskih prava održava stalno na ‘dnevnom redu' Vlade Srbije, što će moći efikasnije od dosadašnjeg Ureda za ljudska i manjinska prava, čija ravnateljica nije bila ujedno i članica Vlade, a istovremeno i efikasnije od ministra državne uprave i lokalne samouprave, koji je osim manjinskog pitanja bio zadužen za dva veoma obimna pitanja – državnu upravu i lokalnu samoupravu. Ipak, usprkos svom položaju, Ured je u proteklom periodu uvijek bio za suradnju u interesu ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava, a vjerujemo da je svoj zadatak obavljao uspješno. Nadamo se da će suradnja s budućim ministarstvom biti u istoj meri uspješna.«

Predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća Jasna Vojnić naglasila je multikulturalnost srbijanskoga društva:

»Srbija je država u kojoj etničke, religijske, jezične i kulturne razlike predstavljaju jedan od najznačajnijih sveukupnih društvenih procesa. Unaprjeđivanje prava manjinskih skupina ne podrazumijeva samo puko normiranje i donošenje zakonskih obveza, multikulturalnošću treba i upravljati, a upravljanje podrazumijeva odgovarajući institucionalni okvir. Ministarstvo za ljudska i manjinska prava jest nešto što je dugo nedostajalo u institucionalnom ustroju izvršne vlasti, i njegovo ponovno ustrojavanje je više nego ohrabrujuće.«

Jasna Vojnić smatra kako će Ministarstvo, kao dio izvršne vlasti, biti jedno od mjesta gdje se ne samo donose odluke već i planiraju konkretne strategije i aktivnosti koje imaju i obvezujuću težinu.

»Ured za ljudska i manjinska prava ne može se uspoređivati s Ministarstvom, jer Ured je samo koordinacijsko tijelo koje je bilo zaduženo praktički samo za prikupljanje podataka (posebno onih vezanih za Akcijski plan za nacionalne manjine) koje je poslije prosljeđivalo Savjetu za nacionalne manjine Vlade Srbije i koji nije mogao donositi obvezujuće odluke, biti predlagačem zakonskih ili strategijskih rješenja. Netko bi mogao pomisliti kako je prethodno naznačeno da Srbija posjeduje razgranat institucionalni okvir za zaštitu nacionalnih manjina, ali dosadašnja praksa je pokazivala da to nije točno. Potrebna je institucija koja je u cijelosti opredijeljena za rad na unaprjeđenju položaja nacionalnih manjina i koja ima zakonsko utemeljenje za donošenje svojih odluka i čije će odluke biti obvezujuće, a to je upravo Ministarstvo«, ocijenila je Vojnić.

Što se tiče očekivanja od Ministarstva, Vojnić kaže kako je još rano o tome govoriti:

»O tome je još rano govoriti, moramo sačekati s njegovim ustrojem. Ministarstva unutar sebe jesu cjeline koje posjeduju veliki broj operativnih jedinica, odnosno sektora, i važno je vidjeti kako će se posložiti. Sasvim sigurno je to da će sva otvorena pitanja, koja još uvijek opterećuju i usložnjavaju položaj hrvatskoga naroda u Srbiji biti delegirana i Ministarstvu i da ćemo nastojati da se razvije aktivna i konstruktivna komunikacija, kao što smo, recimo, imali s Ministarstvom obrazovanja ili Ministarstvom državne uprave i lokalne samouprave. Podsjetila bih da su se ključne stvari za hrvatsku zajednicu rješavale upravo kada je postojalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, jer je upravo tada sada već pomalo davne 2002. osnovano Hrvatsko nacionalno vijeće. Naravno, mi smo određena pitanja rješavali i s drugim ministarstvima, kako sam već prethodno istaknula, jer svako od njih posjeduje sektor koji je posvećen i ostvarivanju prava nacionalnih manjina. Sada je važno da se Ministarstvo posveti i dodatnome unaprjeđenju sustava zaštite nacionalnih manjina, a tu podrazumijevam i donošenje novoga zakona kojim bi se uredio položaj nacionalnih manjina i odredila njihova uloga u sveopćem razvoju srbijanskoga društva, više pažnje posvetiti pripadnicima novih nacionalnih manjina, zalaganju za zakonsko uvođenje garantiranoga mandata. Dakle, od Ministarstva mnogo toga očekujemo, jer Ured nije apsolutno niti jedan problem našega naroda riješio. Ured za ljudska prava i manjine će ostat upamćen kao institucija koja je jedino organizirala javna predstavljanja kvartalnih izvješća za Akcijski plan i s čijim smo uposlenicima kontaktirali putem e-maila, dakle institucija bez praktički ikakvoga značaja, čak ni simboličkog.«

Na koncu, na pitanje bi li prihvatili neku od dužnosti u ovom ministarstvu, Vojnić je odgovorila:

»Kako sam već rekla, važno je sačekati s ustrojem Ministarstva i njegovih sektora. Nama je od imena koja bismo delegirali značajnija stručnost. Nije važno da se samo uposli pripadnik hrvatske manjine na neku poziciju kako bi se ispunile etničke kvote. Važno je da unutar Ministarstva i na operativnim pozicijama budu osobe koje razumijevaju manjinsko pitanje, poznaju zakonodavni okvir, standarde i mehanizme zaštite nacionalnih manjina.«

J. D.