Širom Vojvodine

Tri i pol desetljeća leti let slobode

Na prostoru nekadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca '20-ih godina prošloga stoljeća formirano je više aero klubova (Novi Sad, Sombor, Zrenjanin, Srijemska Mitrovica, Kikinda, Pančevo, Vršac itd.), a subotički Aero klub Ivan Sarić osnovan je 1923. Tijekom II. svjetskog rata došlo je do zastoja letačkih aktivnosti, dok je modelarska sekcija i tada bila aktivna i imala zapažene rezultate, a od 1945. ovaj klub nastavlja s redovitim radom i razvojem. Njegove sekcije realiziraju se na Aerodromu Subotica na Čantavirskom putu, a priču o radu kluba (sjedište u Ulici Matije Gupca 7 u Subotici) te svom gotovo 40-ogodišnjem članstvu u njemu prenosi nam jedriličar i nastavnik zrakoplovnog jedriličarstva Goran Vuković.

Od modelara do pilota

Goran Vuković je član Aero kluba Ivan Sarić od 1982., odnosno od svoje 12. godine. Priča je počela tako što je kao dječak, kao i velika većina njegovih vršnjaka, kupovao plastične maketice i slagao ih u svoju vitrinu. Činio je to do trenutka kada u nju već više nije mogao stati nijedan modelčić, pa se izgubio i smisao daljnje kupovine. No, postojala je želja da se priča nastavi, ali na drukčiji način.

»Moj otac, koji se kao dijete bavio modelarstvom, odveo me je u modelarsku sekciju Aero kluba. To mi se svidjelo, iako se u prvoj godini baš nisam proslavio. Napravio sam jedrilicu, a da bi bila što ljepša i sjajnija, što sam vidio na slobodnoletećim jedrilicama mojih starijih kolega koji su im lakirali krila, uradio sam isto to. Međutim, nisam znao da ta tehnologija iziskuje malo više znanja. Neujednačeno sam prelakirao krila svoje jedrilice, koja je tako na jednu stranu postala teža i na mom prvom natjecanju pri prvom povlačenju ja slomim moju jedrilicu i tu završim sa svojim sudjelovanjem«, prisjeća se Vuković.

Nakon tog neuspjeha nastavnik modelarstva Sándor Koszorú mu je predložio da pravi kružnokomandirane modele aviona i u tom pravcu modelarstva Goran je ostvario veoma lijepe rezultate. Za vrijeme SFRJ dva puta je bio državni prvak, potom dva puta prvak Vojvodine, a kao dijete u klasi pionira sportaša Grada Subotice bio je treći. Sve to trajalo je do neke '85. kada je Aero klub raspisao natječaj za padobrance i pilote jedrilica i Goran se odlučio prijaviti na ovaj drugi.

»To je bilo veoma ozbiljno, teorijska nastava je trajala oko četiri i pol mjeseca i nisi smio imati više od tri izostanka, jer si u protivnom gubio pravo na dalje pohađanje. Bilo je devet predmeta i svi su se polagali. Ubrzo nakon toga počela je i 14-odnevna praktična obuka nas 19-ero polaznika (ja sam bio najmlađi), tijekom koje smo naučili samostalno polijetanje i slijetanje te obavljanje komunikacije radio vezom sa zemljom. Tu je i jedrenje, gdje se nauči otići s jedrilicom i zadržati se u toplom zraku. U obuci sam dobijao zadatke koje trebam ispuniti, npr. od momenta kada se s jedrilicom otkačim od aviona da ostvarim visinu od tisuću metara, to je bila jedna značka, potom da ostanem gore sat vremena, to je druga značka, treća je da ostanem tri sata, pa potom pet sati da ostanem u zraku sam. Kada sam to uspio, ostvario sam pravo da sjednem u jednosjed (do tada sam bio u jedrilici dvosjedu koja služi za obuku)«, objašnjava Goran kako je tekla njegova obuka za jedriličara.

Nakon nje, dobio je jedrilicu Vuk T i kada je leteći u njoj nakupio više sati, '88. godine su ga nastavnik Ivan Hegediš i Marija Letić spremili da napravi svoj prvi prelet, što je, kako ističe, kruna jedriličarstva i nešto najljepše u njegovom letenju jedrilicom.

»Dobio sam zadatak da preletim od Subotice, da me povuče avion, da se otkačim, nađem topao zračni stup (termički stup čiji je rezultat bijeli oblak u obliku pjene i do kojeg se treba popeti i nastaviti tom visinom jedriti), da popnem maksimalnu visinu, krenem za Novi Sad i sletim na novosadski aerodrom. Od tada počinje ona lijepa strana jedriličarstva kada sam počeo ići na natjecanja i dobio jedrilicu s boljim performansama. Bio sam peti na državnom prvenstvu SRJ 1997. godine, što je bio moj najbolji rezultat u jedriličarstvu, ušao u reprezentaciju SRJ i bili smo ekipno drugi te godine, Milan Rapajić i ja.«

U međuvremenu, Goran Vuković se u okviru Aero kluba Ivan Sarić školovao za nastavnika zrakoplovnog jedriličarstva. Od toga se, kaže, nažalost na ovim našim prostorima ne može živjeti, ali on voli ovaj posao, koji, dodaje, nije nimalo lak, jer ponekad sjedi osam sati (po četiri sata prije i poslije podne) u zadnjoj kabini, i to ne na udobnom sjedalu već na spužvi. Do sada je obučio između 60 i 70 učenika, tj. pilota jedrilice, od kojih su neki s uspjehom došli do dozvole, a neki su poslije toga odustali budući da za jedriličarstvo, napominje, treba dosta vremena, a u posljednje vrijeme i novca.

Projekt Fenix

Budući da neki Goranovi poznanici nisu znali da se bavi letenjem, neki čak ni to da Subotica ima aerodrom, kao i zbog želje da radi kao profesionalni nastavnik jedriličarstva, odlučio je osmisliti priču za širu narodnu masu o aerodromu, letjelicama i letenju. Ona je, u vidu projekta, nazvana Fenix.

»Putem Fenixa krenuo sam u ostvarivanje kontakta, prvo s osnovnim školama, a potom s predškolskim ustanovama, srednjim te visokim školama. Taj projekt uključuje više programa. Jedan se odnosi na natječaje, gdje sam dva puta godišnje (u zimu i proljeće) raspisivao likovni, te tehnički natječaj. Tu su, u okviru manifestacije Sarićev vikend, djeca iz modelarskog kluba subotom dolazila na Aerodrom i natjecala se u tehničkim disciplinama. Sljedeći dan je održana izložba letačkih sredstava kao i likovnih radova odabranih od stručnih osoba. To se održavalo u lipnju, nakon završetka školske godine, a potom sam najbolje sudionike natječaja za nagradu vodio u Muzej zrakoplovstva u Zračnoj luci Nikola Tesla. Kasnije smo uveli da za nagradu djeca lete avionom. Drugi program suradnje s osnovnim školama je izlet na subotički Aerodrom, gdje učenici provedu 4-5 sati, kada mogu ući u avion, jedrilicu, te saznati kako se njima upravlja. Trenutno smo zbog epidemiološke situacije stali s ovim aktivnostima«, kaže Vuković.

Ponude za ljubitelje visina

Aero klub Ivan Sarić, osim za svoje članove, tu je i za sve ostale ljubitelje letenja i visina, koji ih barem na kratko mogu doživjeti putem ponuda koje im ovaj klub nudi.

»Nudimo informativni let koji traje 6-7 minuta i staje 10 eura. Za to imamo vitlo (snažan kamionski motor koji na sebi ima dva bubnja čelične sajle duge 1.200 m), koje se parkira na jedan kraj aerodroma, a jedrilica s dvosjedom se izvuče na drugi kraj. Potom automobil zakači sajlu, izvuče je do jedrilice, zakači se za jedrilicu, operater na vitlu da gas, bubanj počinje namotavati sajlu i privlači jedrilicu prema sebi. Kako jedrilica ima brzinu, pilot upravlja njom i odlazi gore na visinu od 250-300 metara. Tu otkači sajlu koja s padobrančićem padne na pistu, gdje opet dođe auto, izvuče do mjesta gdje će jedrilica sletjeti, a jedrilica leti let slobode iznad aerodroma. Potom tu je tzv. panoramski let avionom (60 eura za tri osobe u trajanju od oko 20 min), gdje se polijeće s aerodroma, ode na Palić, napravi jedan krug nad njim, potom nad gradom i nazad do aerodroma. U ponudi je još i tandem skok (200 eura), gdje se skače s iskusnim tandem padobrancem koji je obučen specijalno za to. Ide se na visinu od tri tisuće metara iznad aerodroma s koje se već može vidjeti zakrivljenje Zemljine kugle. Dvoje su zakačeni za jedan padobran, iza vas je padobranac. Za ovo je potrebna mala priprema u smislu kako se treba ponašati u nekim pozicijama. Bez obzira na visoku cijenu, za ovo ima puno interesenata (dolaze iz Beograda, Novog Sada...) i ima kada padobranac cijeli dan skače samo tandem skok«, navodi Goran Vuković.

I. Petrekanić Sič

Antrfile

* Najveća visina na kojoj je Goran bio s jedrilicom je 2,5 tisuće metara, a maksimum koji je postignut u ovim našim uvjetima je 3 tisuće metara.

* U jedriličarstvu se padobran nosi čisto preventivno i za ovih 35 godina Goranu je služio samo kao naslon.

* Padobranstvo je među mladima najatraktivniji zrakoplovni sport, sljedeće je motorno letenje, tj. letenje avionom, a za zrakoplovnim jedriličarstvom, iako se naziva kraljicom zrakoplovnih sportova, nema puno zanimanja. Danas je, prema njegovim riječima, primjerice u Lutfhansi jedno od pisanih pravila da ne prima zainteresirane u sastav prometnih pilota ako nemaju jedriličarsku dozvolu. »U jedriličarstvu se nauči letjeti s nečim što nema motor, u smisli da pilot održava letjelicu u zraku balansirajući prirodnim silama. Tako kada nastane izvanredna situacija s velikim ili malim avionom, nema onog pitanja kada stane motor – a što sad?, već se automatski iskoristi iskustvo stečeno letenjem jedrilicom. To je, primjerice, čuveno slijetanje putničkog aviona na newyoršku rijeku Hudson 2009. godine nakon ozbiljnog kvara na oba motora, kada su, zahvaljujući pilotu, inače bivšem jedriličaru, svi putnici i članovi posade prošli neozlijeđeno«, kaže Vuković.

* Na samim počecima rada Aero kluba Ivan Sarić aktivne su bile sekcije padobranstva, zrakoplovnog jedriličarstva i motornog letenja, tj. pilota aviona, te sekcija modelara i to sve do kraja '80-ih godina kada počinje s radom i sekcija pilota motornih zmajeva. Jedno vrijeme djeluje tih pet sekcija da bi '90-ih modelarska sekcija izašla iz sastava ovog Aero kluba i nastavila djelovati samostalno. Klub nastavlja funkcionirati sa svoje četiri zrakoplovne aktivnosti, a oko 2014. počinje s radom peta u okviru sekcije paraglajdinga.

* U Vojvodini danas, osim u Subotici, jedriličarsku školu ima još samo Aero klub u Srijemskoj Mitrovici, a što se tiče ostatka Srbije, u Smederevskoj Palanki, Trsteniku i Kruševcu.