Intervju Intervju

Blagi okret, ali ne i suštinski zaokret u vanjskoj politici

Profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu dr. sc. Dragan Đukanović je od 2018. godine predsjednik Centra za spoljnu politiku u Beogradu. Akademsku karijeru je započeo u Institutu za međunarodnu politiku i privredu 2001. godine, a NVO angažman u Europskom pokretu u Srbiji, gdje je od 2015. godine i potpredsjednik Foruma za međunarodne odnose. Đukanović je bio dugogodišnji urednik časopisa Međunarodna politika (2008. – 2017.) i u svom istraživačkom radu se bavi odnosima Srbije i njenih susjeda, a ujedno je i veoma aktivan na javnom zagovaranju ubrzanja europskog puta svih zapadnobalkanskih država. S profesorom Đukanovićem smo razgovarali o implikacijama otvaranja rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu na odnose između Srbije i Hrvatske, položaju manjina i vanjskoj politici Srbije.

U Petrovaradinu je u petak bio jedan značajan događaj za hrvatsku manjinu u Srbiji na kojem je prisustvovao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, a koji je u medijima prikazan kao najava boljih odnosa između Srbije i Hrvatske. Koliko ovakvi događaji zaista pomjeraju stvari ili samo dođu i prođu bez značajnijeg utjecaja na poboljšanje bilateralnih odnosa?

Iskreno se nadam da je ovo jedna naznaka sasvim drugačijih odnosa u odnosima Srbije i Hrvatske nego što su do sada bili. U svakom slučaju je poticaj kao što je otvorenje rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu više od simbolike. I nešto što treba dati smjernice za buduće odnose, kako između Srbije i Hrvatske tako i vezano za status Hrvata u Vojvodini i Srbiji.

Kako vidite status Hrvata u Srbiji?

Mislim da je proteklih nekoliko godina uočljivo izvjesno poboljšanje tog statusa, budući da je startna pozicija bila prilično loša. Još dosta toga treba uraditi, ali čini mi se da je upravo ovo što se sada desilo naznaka da do tog poboljšanja treba doći. S druge strane, zaista bih volio da postoji jedna jasnija inkluzija hrvatske zajednice u srpsko društvo kroz možda participaciju u tijelima vlasti, da se u perspektivi osigura zastupljenost u parlamentu Srbije, a što podrazumijeva i sudjelovanje u izvršnoj vlasti. Ali, naravno, tu ima još dosta preduvjeta koji trebaju biti ostvareni. U svakom slučaju, mislim da u pogledu položaja hrvatske zajednice u Srbiji ima još dosta prostora za unaprjeđenje i upotpunjavanje.

Što se tiče participacije Hrvata u vlasti, postoji bilateralni sporazum između Srbije i Hrvatske o zaštiti manjina i članak 9. koji obvezuje dvije države da osiguraju participaciju srpske, odnosno hrvatske manjine na svim razinama vlasti. U Hrvatskoj postoje garantirani mandati i osigurana mjesta u izvršnoj vlasti na svim razinama, ali u Srbiji to još uvijek nije ostvareno. Kako je moguće da se ono što je potpisano u Sporazumu ne provede u djelo i da to tako traje godinama?

Meni se čini da je, kada je u pitanju lokalna struktura vlasti, gdje žive pripadnici hrvatske zajednice kao i u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini dosta toga urađeno. Kada je u pitanju reprezentativnost na republičkoj razini, tu postoji inicijativa hrvatskih političkih činioca u Vojvodini koji iniciraju osiguranje mjesta u parlamentu Srbije i mislim da je to tema koju svakako treba razmotriti u nekom širem kontekstu ustavnih izmjena. Dakle, ne inkorporirati samo hrvatsku zajednicu nego napraviti takav model koji bi osigurao manjinama, koje nisu brojčano premoćne ili nemaju veći postotak u ukupnoj populaciji Srbije, da ipak dobiju mogućnost za predstavljanje u Narodnoj skupštini Srbije. Kada je u pitanju izvršna vlast, naravno to ovisi od političkih partija koje formiraju samu vlast i njihove spremnosti za to. Ranije smo vidjeli da su hrvatski politički faktori u Vojvodini imali dobre odnose s vlašću Demokratske stranke, sada vidimo kako postoje naznake da će sudjelovati i u vlasti Srpske napredne stranke koja se treba formirati na neki način da postoji neka participacija. Mislim da je veoma značajno svako sudjelovanje u vlasti etničkih zajednica u Srbiji.

Da. Ali to ovisi o dobroj volji stranaka na vlasti, u ovom slučaju SNS-a, a nije riješeno sustavno kroz zakone.

U ovom trenutku to ovisi od vodećih političkih činilaca, smatraju li oni da im je takva vrsta participacije predstavnika onih partija manjina koje nisu reprezentirane u Narodnoj skupštini Srbije potrebna.

Stalno se, već više od dvadeset godina, govori o normalizaciji odnosa u regiji. Poslije toliko proteklog vremena od završetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije, što se u stvari podrazumijeva pod terminom normalizacije?

Ta normalizacija je otpočela 1996. godine između Hrvatske i tada Savezne Republike Jugoslavije. Bilo je uspona i padova u tim odnosima, mislim da je veoma značajno da se na tragu onoga što je prije nekoliko godina u Subotičkoj deklaraciji izraženo, gdje su pobrojani krucijalni problemi u odnosima između Beograda i Zagreba, krene u otpočinjanje njihovog rješavanja. Oni jesu predominantno vezani za postjugoslavensko ratno naslijeđe, ali mislim da je veoma značajno da se postupno krene s otvaranjem tih pitanja i na neki način dođe do njihovog rješavanja. Paralelno s tim, naravno, nije samo odnos vlada taj koji determinira, ili odnos predsjednika ili nekih drugih nositelja javne vlasti. Mislim da sada sama društva dubinski trebaju shvatiti potrebu poboljšanja odnosa ili pune normalizacije. Taj proces nije lak, vezan je za ožiljke rata iz devedesetih godina, ali mislim da postoji prostor da se i kroz jednu medijsku percepciju susjeda taj odnos javnosti postupno izmijeni i da ono što jest najprirodnije: ti odnosi budu što kvalitetniji.

Ipak, ili upravo nasuprot tome, na nekim vrlo gledanim televizijima i čitanim tiskovinama konstantno se blate upravo ti susjedi, među njima i Hrvatska i Hrvati, pa nije rijetkost da se na naslovnici Hrvati nazivaju ustašama itd. To se čak najčešće niti ne registrira kao problematično već se u javnosti prihvaća kao nešto sasvim »normalno«. Kome to ide u prilog da se stvara i održava takva loša slika o susjedima i sprječava neki dalji proces pomirenja?

Takvi medijski napisi, takav način senzacionalističkog i površnog izvještavanja na žalost ne doprinosi poboljšanju odnosa, kako odnosa Srbije i Hrvatske, tako ni poboljšanju statusa tzv. novih manjina koje su nastale raspadom Jugoslavije. Na žalost, nije to tendencija samo kad je u pitanju Hrvatska. Vidjeli smo izvještavanje i kad su u pitanju neki drugi susjedi, od Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine. Mislim da to nije nešto što doprinosi promjeni suštinske matrice odnosa. Nadam se da će nekako svakodnevica, život, međusobna upućenost naših društava, nužnost pune integracije manjinskih zajednica u društvo napokon obesmisliti takvu vrstu etiketiranja i označavanja susjeda i čitavih etničkih zajednica na takav način. Mislim da to nije nešto što doprinosi ne samo normalizaciji odnosa između Srbije i Hrvatske nego i jugoistoka Europe.

Smatrate li da je u Srbiji došlo do suočavanja s prošlošću, vlastitom odgovornošću za događanja u ratovima devedesetih? Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman je pozvao da se na dostojanstven način obilježe logori u Srbiji u kojima su tijekom posljednjeg rata mučeni Hrvati. Takav zahtjev je bio upućen još u vrijeme predsjednika Borisa Tadića, ali je tada rečeno »kako još nije vrijeme za to«. Je li sada vrijeme za to?

Ja mislim da je uvijek vrijeme za normalizaciju odnosa. Ne smije postojati nikakv izgovor da se odnosi pogoršavaju. Na žalost, te bolne točke iz ratova devedesetih ostavile su tragova i na državne odnose, odnose između naroda i mislim da je veoma značajan proces suočavanja s prošlošću. Na žalost, u postjugoslavenskom kontekstu, u svim društvima je ta priča otežana i to je ono što nas blokira da napravimo korak ili dva naprijed, da krenemo u neku drugačiju perspektivu naših međusobnih odnosa, u neku našu širu uklopljenost u europske strukture. Mislim da bez toga neće moći biti mogućnosti nikakvoga suštinskoga napretka i ono što upravo treba postojati su različite komisije, različita tijela, koja te neuralgične točke iz prošlosti mogu rasvijetliti.

Nedavno, na konferenciji Igmanske inicijative, bivši predsjednik Tadić je spomenuo naoružavanja kao potencijalni problem u međusobnim odnosima, pa čak i potencijal za neki novi konflikt. Je li to naoružavanje jedan normalan proces ili je to nešto što nas treba zabrinjavati?

Smatram da su zapadni Balkan i jugoistočna Europa duboko inkorporirani u euroatlantske strukture sigurnosti. I mislim da je to krucijalna činjenica s kojom se suočavamo. Svako iskakanje iz tog okvira regionalne sigurnosti nije dobro. Vidimo da postoji ta neka tendencija naoružavanja, ali vjerujem da ipak to nije nešto što može zabrinjavati, imajući u vidu upravo taj euroatlantski mozaik na zapadnom Balkanu i u ovom dijelu Europe.

Kako ocjenjujete vanjsku politiku Srbije danas?

Ne može se reći jednoznačno. Mislim da Srbija mora imati nekoliko veoma bitnih ciljeva, i organizacija koju ja vodim je prošle godine u veljači pokrenula Novu spoljnu inicijativu Srbije. U njoj je bilo jasno nagoviješteno da je nužno ubrzati europski put Srbije, jer bez njega nema modernizacije Srbije. Zatim, da se mora riješiti odnos Beograda i Prištine, jer je to i uvjet za demokratski razvitak Srbije, da se apsolutno trebaju, mimo svih opterećenja prošlosti, regulirati odnosi sa svim susjedima i da se taj problem bilateralnih odnosa svede na minimum. I naravno, ono što ne možemo preskočiti, a što je veoma značajno, je da Srbija mora imati produbljeno partnerstvo sa Sjevernoatlantskim savezom, odnosno s NATO-om, jer bez toga ona zapravo neće korespondirati s realnošću kojom je okružena.

Gdje se danas nalazi Srbija u odnosu na ta četiri cilja?

Vidimo sada da je cijeli svijet u nekoj prekretnici i da su neka zbivanja i u SAD-u i u Europi i u odnosima između Istoka i Zapada, i da se stalno mijenjaju. Nedavno je govoreno da je Srbija napravila suštinski zaokret prema Zapadu zahvaljujući Washingtonskom sporazumu o ekonomskoj normalizaciji između Beograda i Prištine. Međutim, ja imam neku vrstu rezerve i mislim da je to samo jedan blagi okret, ali ne i suštinski zaokret vanjske politike. U svakom slučaju, vrlo se lako može desiti da već nakon predstojećih američkih predsjedničkih izbora i nekih drugih promjena taj zaokret mora biti nešto više izražen nego što je to sad i mislim da će se od Beograda očekivati jedna značajnija usklađenost prije svega vanjske politike sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU. To je nešto na čemu će EU inzistirati, imajući u vidu da je u prvoj polovici ove godine taj postotak usuglašenosti iznosio svega 48 posto što nije ono što treba biti odlika jednog kandidata koji pregovara o članstvu u EU. Mislim da je nužno bolje usuglašavanje vanjske politike Srbije s EU i značajniji zaokret ka zapadnoj hemisferi političkog utjecaja.

Stalno se govori o europskim vrijednostima. Kako ih Vi definirate?

To su vrijednosti liberalne demokracije, nadograđene međuetničkom tolerancijom i širim vrijednosnim sustavom na kojima se zasniva suvremena europska civilizacija. Veoma je značajno dubinski u društvu, dakle ne samo pukim usvajanjem europskog zakonodavstva, probati reformirati društvo, već da se ove vrijednosti dubinski usade u samo društvo i postanu predominantne. To su vrijednosti demokracije, vladavine prava, pune inkluzije, socijalne kohezije i ravnomjernog ekonomskog razvoja.

Gdje su prepreke da se te vrijednosti i usvoje dubinski u društvu i reguliraju društveni odnosi na temelju tih vrijednosti?

Čini mi se da su dva ključna problema. Prvo je proces zakašnjele tranzicije koji kasni desetljeće ili desetljeće i pol u odnosu na države Srednje Europe i države našeg okruženja. A drugo su problemi vezani za ratno naslijeđe i sukobe na prostoru bivše Jugoslavije. To su dvije ključne prepreke za prihvaćanje europskih vrijednosti. Naravno, kako ti procesi budu odmicali i imali nekakav drugačiji epilog u odnosu na ovaj današnji možemo očekivati da te vrijednosti više zažive.

Najavljen je novi Ekonomski investicijski plan, vrijednosti 9 milijardi eura, za zemlje zapadnog Balkana. Vladavina zakona, eliminiranje korupcije, transparentni način izbora izvođača infrastrukturnih projekata su uvjeti za dobijanje ovih sredstava. Gdje je uzrok nemogućnosti da se postigne puna vladavina prava i umanji korupcija? Je li odgovornost na eliti ili je uzrok u prevladavajućoj političkoj kulturi?

Meni se čini da je odgovornost ravnomjerno raspoređena. Između političke kulture i dominantnih sfera javnosti koje diktiraju ono što rade političke elite. Jasno je pak da je Europska unija kroz ovakav investicijski okvir ukazala na pravac u kojem želi da se države u ovoj regiji kreću, da je vladavina prava i sve što sadrži poglavlje 23 i 24, borba protiv korupcije, organiziranog kriminala temelj na čemu će se zasnivati procjena napretka zemalja. To je nešto na čemu će EU istrajati i na neki način nastaviti onu davno započetu politiku uvjetovanja, a samim tim i odobravanja korištenja dijelova tog paketa koji je namijenjen za Srbiju i države zapadnog Balkana.

Kako će se raspoređivati sredstva?

Pomoć će ići u ključne infrastrukturne projekte koji će povezati zapadni Balkan sa Srednjom i Zapadnom Europom i s Mediteranom i koji će tu, uvjetno rečeno, crnu rupu povezati infrastrukturno s ostakom Europe.

Rekli ste da uzroci ratova u bivšoj SFRJ nisu bili ekonomski. U kojoj mjeri ekonomska pomoć može omogućiti da dođe do boljih odnosa između država?

Ona može samo u nekoj mjeri pridonijeti, ali ne i suštinski riješiti te probleme. Prije svega je ključna dobra volja političkih elita s jedne strane, a s druge spremnost društava da to prihvate. Ekonomski procesi mogu unaprijediti klimu u kojoj će se ti problemi rješavati ali ekonomija sama po sebi, na žalost nisam siguran da će riješiti te nagomilane probleme. Dakle, prije svega dobra volja političkih elita, a s druge strane mogućnost apsorpcije toga od strane ovdašnjih društava.

Da se vratimo na manjinska pitanja. Postoje određeni projekti, kao što je formiranje Hrvatskog školskog centra u Subotici, čija se realizacija stalno otežava i umjesto da se riješi postavljaju se uvijek nove administrativne ili političke prepreke. Zašto se to radi kada bi to u međusobnim odnosima bio jedan problem manje?

Reguliranje takvih pitanja bi svakako pridonijelo suštinskom kvalitetu položaja hrvatske zajednice u Srbiji i sve te adminsitrativne probleme treba što prije riješiti. Boljka je to čitavog društva i birokratske barijere su svugdje prisutne. S druge strane, ukoliko Srbija želi da status Srba u Hrvatskoj bude unaprijeđen, svaki dobar akt prema hrvatskoj zajednici u Srbiji će svakako biti korak i k tom cilju. Tu se treba vidjeti uzročna veza koja postoji.

U Srbiji se malo zna i govori o manjinskim pravima i njihovom (ne)ostvarivanju, kao da se unaprjeđenje njihovog statusa ne prepoznaje kao nešto što doprinosi cijelom društvu kao i poboljšanju odnosa s njihovim matičnim državama?

Vrlo malo se govori, čak i uvjetno rečeno građanski mediji jako rijetko izvještavaju o problemima manjina i općenito postoji neka vrsta nezainteresiranosti za manjinska pitanja. Obično se toga sjetimo kada iziđe izvještaj o napretku i kada vidimo koliko se to pitanje aktutalizira ili ne. To se vrti oko toga. S druge strane, neki prodor mora postojati i krenuti se naprijed jer puno stojimo u mjestu.

Tko treba raditi na pomirenju: oni koji su bili u antiratnim pokretima i koji su zagovarali mir ili možda oni koji su i sudjelovali u konfliktima i u to ratno vrijeme zagovarali sukob?

Civilno društvo je, kada je u pitanju proces pomirenja u našem dijelu Europu, mislim na Igmansku inicijativu, dalo mnoge značajne poticaje i smjernice u kom pravcu bi trebali ići naši državni odnosi. Međutim, mislim da to ipak mora ići dublje kroz sama društva i da i političke elite i sama društva u suštini pomirenje trebaju shvatiti kao način poboljšanja vlastitog položaja, odnosno rješavanja opterećenja tog naslijeđa. Mislim da to mora ići mnogo dublje nego što to u ovom trenutku ide.

Na kome je odgovornost da potakne te procese?

Političke elite prije svega, zatim sustav obrazovanja koji mora biti rasterećen elemenata koji upućuju na diskriminaciju i na te loše stereotipne slike o susjedstvu, zatim mediji koji imaju značajnu odgovornost da sa što manje senzacionalizma, a sa što više objektivnog pristupa ukazuju na ono što se događa. Kada pogledate medijsku sliku u ovom našem dijelu Europe, obično mediji prenose manje-više samo ono loše što se dešava u našem susjedstvu, a rijetko gdje se može, osim u medijima nedominantnih etničkih zajednica ili nekim regionalnim medijima, vidjeti da se i nešto pozitivno dešava s druge strane granice. Mislim da je to ono na čemu se suštinski treba raditi kako bi se percepcija susjedstva mijenjala, a tu su mediji jedan od ključnih faktora.

Intervju vodila: Jasminka Dulić

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika