Kao krovna institucija hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, Hrvatsko nacionalno vijeće je u potpunosti posvećeno zaštiti interesa hrvatskoga naroda, očuvanju njegovoga identiteta i zaštiti i unaprjeđenju njegovih prava. Vijeće je, shvaćajući ozbiljnost problema i izazova s kojima se pripadnici hrvatske manjine u Srbiji nalaze i suočavaju, formiralo posebno radno tijelo koje se bavi praćenjem povreda manjinskih prava Hrvata u Srbiji – Povjerenstvo za praćenje povreda manjinskih prava, kao jedno od savjetodavnih tijela koja su formirana unutar njegove organizacijske strukture. Uloga Povjerenstva je bavljenje specifičnim pitanjima koja ne spadaju u četiri tradicionalna područja manjinskih prava. Povjerenstvo je u cijelosti posvećeno praćenju ostvarivanja i povreda ljudskih i manjinskih prava Hrvata u Srbiji.

Povjerenstvo za praćenje povreda manjinskih prava

Povjerenstvo čini sedam članova koji prilikom konstituiranja međusobno biraju predsjednika i dopredsjednika. Nakon konstituiranja Povjerenstvo se počelo baviti svim važnim pitanjima koja se tiču ostvarivanja ili kršenja prava Hrvata u Srbiji. Povjerenstvo postoji u kontinuitetu i ono što se mora znati jeste da ukoliko dođe do njegovoga kadrovskoga preustrojavanja, otvoreni slučajevi se nasljeđuju i na njima se nastavlja raditi sve do njihovoga zatvaranja. O prihvaćanju slučajeva i započinjanju rada na njima odlučuje se glasovanjem unutar Povjerenstva na sjednicama koje se mogu održavati uživo ili telefonskim putem, što ovisi od težine slučaja i potrebnosti djelovanja.

Povjerenstvo igra iznimno važnu ulogu u zaštiti pripadnika hrvatske zajednice u Srbiji iz razloga što predstavlja trenutačno jedino autentično tijelo koje u cijelosti zastupa interese hrvatske zajednice i koje je u svome djelovanju autonomno, ali slijedi politiku i platformu HNV-a. U situaciji kakva je danas u Srbiji kada procesi demokratizacije nisu privedeni kraju i kada manjka svih demokratskih resursa uključujući i institucionalne kapacitete, manjinska vijeća ostaju jedini relevantni čimbenik koji adekvatno može artikulirati interese jedne zajednice i zauzeti se i djelovati i u najtežim izazovima kao što je diskriminacija manjinskih skupina. Institucionalna potkapacitiranost i kontrola od države čak i neovisnih institucija zaduženih za zaštitu ljudskih i manjinskih prava te njihov neproaktivan odnos i pasivnost praktički su ostavili manjinska vijeća kao jedine relevantne čimbenike koji aktivno djeluju na zaštiti prava manjinskih skupina. Ovo dakako podrazumijeva da su i sama vijeća u svome djelovanju autonomna i da nisu pod kontrolom različitih državnih struktura i pod utjecajem većinskih partija ili parapolitičkih organizacija bliskih vladajućim strukturama (bez obzira na njihovu ideološku odrednicu).

Institucije za zaštitu ljudskih prava

Istodobno, same institucije zadužene za zaštitu ljudskih i manjinskih prava uz svoj neproaktivni odnos u svojim strukturama nemaju dovoljno ljudskih kapaciteta koji na adekvatan, sveobuhvatan i korjenit način pristupaju manjinskoj problematici, kako konkretnih manjinskih politika tako i određenih problema segmentarno posloženih uključujući i pitanje diskriminacije.

Neovisne institucije kao što su povjerenik ili pučki pravobranitelj u većini slučajeva slijede državnu politiku unificiranih pogleda i pristupa manjinskoj problematici koja se kreće od ublažavanja problema do njihove potpune negacije, a njihov unificirani pristup se očituje i u činjenici da se manjinske zajednice promatraju u uopćenom kontekstu kao jedna cjelina bez da se svakoj pristupa posebno.

Dakako, odgovornost za takvo stanje nije samo na neovisnim institucijama već prije svega u pristupu same države i nositelja vlasti. Ovo možda najbolje ilustrira i činjenica da se sve antidiskriminacijske mjere donose općenito za sve manjine, strategijski dokumenti su ujednačeni za sve manjinske zajednice s izuzećem Roma za koje se prave posebni programi.

No, istaknimo još i činjenicu da se i neovisne institucije, slijedeći državnu politiku spram manjinske problematike, najčešće ravnaju isključivo spram srbijanskoga zakonodavstva, često odbijajući ili zanemarujući međunarodne, regionalne i bilateralne standarde zaštite ljudskih i manjinskih prava. U takvome kontekstu više je nego jasno da ni same institucije zadužene za zaštitu ljudskih i manjinskih prava ne posjeduju dovoljno kapaciteta niti mogućnosti da se adekvatnije posvete nagomilanim problemima hrvatske zajednice u Srbiji, ukoliko se inicijativa za tako što ne pokrene isključivo od HNV-a ili drugih relevantnih i legitimnih predstavnika hrvatske manjine u Srbiji.

Darko Baštovanović, međunarodni tajnik i predsjednik Povjerenstva za praćenje povreda manjinskih prava HNV-a