Intervju

2000 nestalih je veliki broj

Veran Matić, novinar, jedan od osnivača Radija B92, nekadašnji predsjednik ANEM-a, predsjednik Fondacije B92, predsjednik Komisije za istraživanje ubojstava novinara od prije dvije godine specijalni je izaslanik predsjednika Srbije za pitanja nestalih s Hrvatskom. U razgovoru za Hrvatsku riječ Matić komentira poteze Beograda i Zagreba koji se tiču srpske i hrvatske manjine, o tome hoće li biti u Vukovaru na Danu sjećanja, treba li Vučić obići nekadašnje logore za Hrvate.

Od oštrog kritičara režima 90-ih u kome je značajnu ulogu imao i Aleksandar Vučić postali ste njegov specijalni izaslanik. Zbog čega ste se na ovakav način uključili u rješavanje pitanja nestalih?

Svoje političke stavove i životne svjetonazore nisam mijenjao. U mnogo većoj mjeri mijenjao se predsjednik Vučić. Za mene jedno ne isključuje drugo. Moja osnovna želja je da pomognem da se što veći broj nestalih pronađe. Naglasak je potpuno na potpori obiteljima i udruženjima nestalih. Taj posao obavljam bez nadoknade i nisam dio kabineta predsjednika, dakle, nemam nikakve privilegije. Koristim svoje veze i ugled kako bih pomogao u ovom humanitarnom angažmanu, u uspostavljanju mostova. I nastojim predsjedniku Vučiću predstaviti što više mogućih rješenja za probleme koje uočavam baveći se ovim poslom.

Hrvatska zajednica u Srbiji dobila je, poslije višegodišnjih nastojanja, prostor u Beogradu. Uz potporu države otkupljen je dio rodne kuće bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu. Boris Milošević, potpredsjednik hrvatske Vlade nazočio je obilježavanju Oluje; premijer Plenković bio je u Varivodama, mjestu gdje su stradali Srbi. Je li ovo naznaka nekih novih odnosa prema Srbima u Hrvatskoj i Hrvatima u Srbiji?

Sudjelovao sam u organizaciji susreta predsjednika Vučića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u Dalju i Subotici. Tom prilikom napravljena je i Deklaracija kojom se predsjednik Srbije obvezao i čini mi se da je ispunio najveći dio tih obveza, tako da su neke osnove postavljene i ranije. Ali svakako se ne mogu unutarnja pitanja Hrvatske rješavati na relaciji Beograd – Zagreb. Od ključnog značaja je unaprjeđenje povjerenja između Srba i Hrvata u samoj Hrvatskoj. I doista ove godine svjedoci smo vrlo hrabrim odlukama koje vode k uspostavljanju povjerenja, stvaranju osnova za normalizaciju. Bio sam u Gruborima, Varivodama i Gošićima, razgovarao s predsjednikom Milanovićem, premijerom Plenkovićem, zamjenicima premijera Miloševićem i Medvedom i uvjerio se da postoji jedinstvena riješenost za uspostavljanje povjerenja neke »nove normalnosti«, da upotrijebim i taj novi termin. Mislim da je sada važno da Srbija i Hrvatska uspostave relacije koje su adekvatne uspostavljanju povjerenja i da na taj način osnaže procese u Hrvatskoj, ali i između dvije zemlje i cijele regije. Ja imam jedan prijateljski odnos u cijeloj regiji, u Hrvatskoj posebno; bio sam dopisnik Radija 101 od 1986. godine. Služio vojsku 1981. godine u vojarni Maršal Tito u Zagrebu, sudjelovao snažno u antiratnom pokretu 1991. godine i narednih godina, producirao film Vukovar, posljednji rez (kog su zajednički radili novinari iz Hrvatske i Srbije). Potrebno je težiti i raditi na nekom Sporazumu o prijateljstvu, kao što su to napravile Njemačka i Francuska 1963. godine. Dakle, važno je da se sve institucije uključe u taj proces od izgradnje infrastrukture, pruge Zagreb –Beograd kako bi se napravio najbrži put do luke Rijeka kao što je to sada autocesta; da se Sava, koja nas spaja, očisti tako da imamo što dužu plovnu cestu, ali i zajedničko zavještanje za budućnost koje će raditi na razmjeni mladih u obrazovnom sustavu, do razmjene u kulturi, kako bi se nove generacije koje su stasale s »povijesnim sjećanjem« samo na ratove i zločine devedesetih upoznale i shvatile kako su im nametnuta mržnja i negativni stereotipi, a kako oni sami imaju prostor za razmjenu svojih talenata, sposobnosti, znanja, zabave… Kroz zajednički projekt koji i danas postoji Francuska i Njemačka su razmijenile više od devet milijuna mladih. I vidimo gdje su danas odnosi ove dvije zemlje. Moramo raditi na duge staze, ali moramo početi raditi, široko, sveobuhvatno. Predsjednik Milanović je u Gruborima rekao da nema dva bliža naroda u Europi od Hrvata i Srba. I zbog toga mislim da je važno da sve učinimo da se Hrvati u Srbiji osjećaju ne samo ravnopravno već da imaju i neke dodatne mogućnosti za rad na onome što procijene da im je važno i da to Srbija sustavno podupre kao što to treba uraditi Hrvatska kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj.

Po Vašem sudu je li moguće i korisno za buduće odnose da predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj nazoči Danu sjećanja u Vukovaru u studenom?

Na prvom mjestu je važno da se vidi kako će biti organiziran Dan sjećanja, na koji način će Hrvatska postaviti ovu komemoraciju i kakvo mjesto će u tome imati srpska zajednica u Hrvatskoj. Taj dogovor je najvažniji. Srbija ne bi trebalo ništa učiniti što bi nanijelo štetu dostojanstvenom obilježavanju tih važnih datuma. Osobno mislim kako bi bilo važno da i Srbija ima svoje mjesto u ovoj komemoraciji. Prije dvije godine izrazio sam želju da kao specijalni izaslanik predsjednika Srbije za rješavanje pitanja nestalih sudjelujem u obilježavanju Dana sjećanja. Pitao sam kabinet predsjednice je li to prihvatljivo i dobio odgovor da se obratim gradonačelniku Penavi, što sam uradio putem izaslanika predsjednice Hrvatske i dobio odgovor da nisam poželjan. Ipak sam došao dan ranije i pridružio se delegaciji Srpskog narodnog vijeća, odajući počast svim žrtvama na svakom mjestu stradanja. Tog dana mi je prišlo više ljudi na ulicama Vukovara sa svojim tugama i nesrećama, s pričama o nestalim članovima obitelji... i Hrvati i Srbi. I poslije toga činio sam sve što sam mogao da prikupim neke od informacija i proslijedim im. Više puta sam išao u Vukovar s ciljem da pronađem svjedočenja o nestalima; posjetio sam sva mjesta stradanja o kojima imam informacije, o kojima smo kao Radio B92 izvještavali i onda kada su se zločini događali 1991. godine, jer su naši novinari bili fikseri i prevoditelji brojnih svjetskih novinara. Želim i ove godine biti dio komemoracije i u Vukovaru i u Škabrnji, isto kao što sam posjetio Varivode i Grubore. Kada je riječ o regiji Vukovara, mislim da je više od 500 nestalih, najviše Hrvata, ali i Srba. Kao što je također najveći broj nestalih Srba vezan za operaciju Oluja. Nije samo važno odavanje počasti žrtvama, neophodna je i aktivna potraga za nestalima. A to znači da moramo biti tu, i Hrvatska i Srbija, da zajedno prikupimo što je moguće više informacija i otkrijemo mjesta stradanja i pokopa i omogućimo obiteljima dostojan ukop njihovih najmilijih.

U nastavku se nameće i pitanje odlaska predsjednika Srbije u neko od mjesta u Srbiji gdje su bili logori za Hrvate ili neko od mjesta gdje je bilo protjerivanja Hrvata. Očekujete li da će se to i dogoditi?

Vjerujem da će se i predsjednik Vučić pridružiti ovim važnim gestama. Vjerujem da je važno o tome postići dogovore s predstavnicima hrvatske zajednice u Srbiji. Kada je riječ o logorima, kako ih zovu Hrvati, ili sabirnim centrima, kako se nazivaju u Srbiji, mislim da bi bilo veoma važno ovu temu dobro iskomunicirati između dvije zemlje, kako ne bi bilo samo na veteranima da pokušavaju dostojno obilježiti ova mjesta. Mi u B92 smo napravili dokumentarni film Glavu gore, ruke na leđa o Begejcima. Mislim da se premalo zna o ovome u Srbiji i mora se naći način da ta mjesta budu obilježena i pristupačna za sve koji ih žele obići kao mjesta sjećanja.

U Deklaraciji o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske, koju su 20. lipnja 2016. u Subotici potpisali Vučić, tada kao predsjednik Vlade, i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, istaknuto je da su obje države suglasne da je potraga za nestalima »prioritetno humanitarno pitanje« i da će »uložiti iskrene i maksimalne napore u traženju nestalih«. Prošle su od tada četiri godine, a čini se da pitanje nestalih i dalje stoji u mjestu. Hoće li ovi pomaci koje, čini se, prave i Beograd i Zagreb utjecati na to da se pitanje nestalih počne brže rješavati?

Ja se nadam da hoće. Potrebno je pronaći nove načine za rad na potrazi za nestalima, važno je imati zajedničke timove za potragu, uvide u arhive na obje strane. Skoro 2.000 nestalih je veliki broj. Vjerujem, kada bi se povećao broj identifikacija već ekshumiranih tijela koja se nalaze na Mirogoju u Zagrebu (govori se kako tamo ima više od 700 ostataka tijela), kada bi postojao veći ciljani fokus posebno na nestale u Vukovaru i okolici i 1991. godine (preko 500 nestalih) i posebno na Oluju (oko 700), moglo bi se uključiti i više specijaliziranih stručnjaka i verujem da bi se na taj način bitnije povećao broj pronađenih mjesta stradanja, ekshumacija i identifikacija. Također mislim da ima prostora za intenzivniju potragu za sudbinom nestale braće Albijanić iz Morovića.

Postoje li uopće pouzdani, usuglašeni podaci o broju nestalih?

Periodično se objavljuje Knjiga nestalih na prostorima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, koju pod pokroviteljstvom Međunarodnog komiteta Crvenog križa potpisuju nadležne komisije-uredi u svim ovim zemljama.

Kada ste prije dvije godine imenovani za specijalnog izaslanika za rješavanje pitanja nestalih s Hrvatskom, istaknuli ste kako potrage za nestalima i otvaranje arhiva moraju biti depolitizirani. Istaknuli ste tada i značaj suradnje s obiteljima i udrugama obitelji nestalih i nevladinim sektorom. Može li se potraga za nestalima završiti bez politizacije?

Na žalost, politizacija prevladava. Zbog toga je velika zadaća na vladama obje države da postignu dogovore kojima će se eliminirati politizacija i zlouporaba. Ovo je humanitarno pitanje, ali još uvijek nisu tako postavljeni prioriteti. Još uvijek pitanje ratnih zločina nadvladava humanitarno pitanje potrage za nestalima, a to su paralelni procesi i nestali se moraju tražiti i bez potrage za ratnim zločincima.

U suprotnosti s uvodnim pitanjima je slučaj Dine Vučinić, članice Gradskog vijeća Novog Sada, koja je Hrvate nazvala trajno oboljelom nacijom, te novi slučaj Hrtkovci, gdje je na kući u tom mjestu, koje je paradigma stradanja Hrvata u Srijemu, a koju je 2019. godine kupio Vojislav Šešelj, napisano – glavno četničko uporište. I jedno i drugo naišlo je tek na sporadičnu osudu. Zabrinjava li Vas to?

Jačanje ekstremnih grupa, govor mržnje, incidenti ekstremnih desničara, nedopustivi su. To što su to aktualni trendovi u svijetu ne smije biti opravdanje za nereagiranje institucija sustava, tužiteljstva i policije u prvom redu, ali i svih koji vode zemlju, Pokrajinu, grad… Ratovi devedesetih, posebno autoritarni režim Slobodana Miloševića, proizveli su previše zla i puno je nezacijeljenih rana. Upravo zbog toga svaka pojava koja predstavlja relikt tih vremena dodatno povrjeđuje i destabilizira, a kada se na njih ne reagira shvaća se to kao određeni oblik potpore i svakako donosi novu snagu tim pojedincima i grupama. U vrijeme Oluje B92 je imao veliku humanitarnu akciju, ali u isto vrijeme znajući kako su moguće ekstremističke osvetničke akcije, napravili smo kampanju s porukama »čuvamo svoje komšije«. Na ovim prostorima toliko smo izmiješani, pa vlada mehanizam spojenih sudova, i ako ne osuđujemo i sprječavamo ekstremizme prema drugima, na drugim mjestima će se događati i prema pripadnicima našeg naroda. Ali u osnovi, bez obzira na sustav spojenih sudova, mi moramo graditi društva koja su ravnopravna za sve svoje građane bez izuzetaka. Volio bih kada bi više predstavnika hrvatske zajednice bilo u ministarstvima koja se na različite načine tiču položaja Hrvata i manjina općenito. Vjerujem kako bi se onda znalo više o položaju zajednice i donosile odluke koje bi efikasnije rješavale važna pitanja.

Ne može se u razgovoru s Vama ne spomenuti ANEM, devedeset dvojka, stvaranje neovisnih medija u lokalnim sredinama. Kako Vam danas s distance od 20 i više godina sve to izgleda?

Devedesetih je napravljena najjača medijska scena u Europi, iako pod velikom represijom. Poslije promjena 5. listopada nova vlast ništa nije uradila kako bi potaknula sustavni razvoj javnih servisa i medija koji su imali kapacitet kada je riječ o novinarima. Međutim, to nije omogućeno kroz zakonodavnu strukturu već je potaknuta trendovima devedesetih, nova vlast nastavila vladati u medijima. Tako se postupno gubila supstanca koju smo napravili, kapacitet i scena je veoma brzo izgubila izgrađenu snagu. To su vremena i podvizi koji me čine ponosnim.

Kako biste danas ocijenili medijsku sliku Srbije?

Najviše me uznemirava činjenica da se svakim danom nepovratno gubi kapacitet profesionalnog novinarstva, novinara, medija… I neka vrsta zadovoljstva svih koji se bave politikom, tim trendovima. Pred civilnim sektorom, aktivistima, novinarima je velika zadaća – pronaći nove načine i kada je riječ o novinarstvu i kada je riječ o biznis modelima medija, kako bi se stvorili uvjeti da uloga medija i novinara kao čuvara javnog interesa ponovo postane i svim građanima veoma važna. Čini se da je pandemija pokazala koliko je važno profesionalno, pravovremeno, kompetentno izvještavanje.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević / Foto: Nebojša Babić