Kolumne

Vermes i tuđi snovi

Svako mjesto koje drži do sebe, – a takvo je, osnovano ili neosnovano, gotovo svako mjesto na kugli zemaljskoj – osim što ga svakodnevno nastoji učiniti ljepšim i ugodnijim za život, diči se i svojom prošlošću: lokalni velikani imaju svoje spomenike, biste, spomen-ploče; oni od šireg značaja i svoje preuređene rodne kuće kao sastavni dio turističke ponude, njihova imena nose ulice, škole ili bolnice, dio njihova života trajno je pohranjen u muzeje, a kratki životopisi pune stranice turističkih bedekera. Objektivno gledajući, Subotica na tom planu i ne stoji tako loše: grad je pun spomenika, naziva ulica, škola ili podataka o Ivanu Sariću, Dezsőu Kosztolányiju, Blašku Rajiću, Sándoru Lifki, Matku Vukoviću, Danilu Kišu... Međutim, gledajući također objektivno, Subotica na tom planu ne stoji niti tako dobro ako se u obzir uzmu bar dva faktora: »potencijal resursa lokalnih velikana« kojima raspolaže i njihov raspored na mapi naprijed navedenih »kulturnih dobara«.

Kao najbolji povod za ovo uvodno lamentiranje može nam poslužiti nedavna projekcija dokumentarnog filma o Lajosu Vermesu (1860. – 1945.), koji je 24. rujna prikazan u Mađarskom kulturnom centru Népkör. Tijekom nepune 53 minute redatelj Ákos Zámborszki je – osim opće poznatih podataka o mladom (dvadesetgodišnjem) pokretaču Palićkih sportskih igara, preteče moderne Olimpijade 16 godina prije njihovog obnavljanja 1896. u Ateni, i »meceni subotičkog sporta« općenito – u svom dokumentarcu iznio i manje poznate, a divljenja vrijedne podatke o ovom lokalnom plemiću. Ne zadržavajući se odveć na zanimljivostima – poput onih da su, zahvaljujući njemu, Beograđani 1900. prvi puta vidjeli nogometnu loptu ili pak da je, zahvaljujući tome što je srpskog kralja Aleksandra Obrenovića (Srbija je, čisto podsjećanja radi, tada bila susjedna država Austro-Ugarskoj, kojoj je i Subotica pripadala) podučavao mačevanju i zbog toga od istoga na dar dobio sablju koja se danas nalazi u subotičkom Gradskom muzeju – vrijedno je istaknuti najbitniji podatak koji svojom jačinom nadilazi lokalne okvire, a etikom prelazi i u univerzalne. Riječ je, naime, o tome da je Lajos Vermes vlastitim sredstvima financirao izgradnju tramvajske pruge od Subotice do Palića! Podatak je to kog, vjerojatno, malo koji sugrađanin posjeduje u zbirci vlastitog znanja lokalne povijesti.

Ovaj pothvat, promatran s ondašnjeg stajališta ostavlja čovjeka bez daha i s naklonom do poda, a s današnjeg... u nevjerici. Financirati izgradnju 9,5 kilometara tračnica, koliko treba od Somborske kapije do željezničke stanice na Paliću, ne samo da je ogromna šteta za vlastiti džep nego i neizmjerna korist kojom su se sugrađani služili od 1897. (bio je to prvi tramvaj na prostoru bivše zajedničke države) do 1974. (kada je tramvaj u Subotici ukinut). Ovaj pothvat, ma koliko nevjerojatan bio, posebno je zanimljiv ako se promatra okom današnjice, okom koje je naviklo na to da se dio sredstava iz investicija za opće dobro obavezno sliva u džepove pojedin(a)ca. Drugim riječima, danas je – za razliku od davno prohujalih viteških vremena – na snazi pravilo da opće siromaštvo služi za pojedinačno bogaćenje namjesto Vermesovog primjera koji... Treba li to uopće objašnjavati?

I, da: vratimo se na priču o lokalnim velikanima, njihovim spomenicima, ulicama, nazivima škola... i povežimo ju s Lajosem Vermesom. Naizgled, kako smo i rekli u prvoj konstataciji o odnosu Subotice spram svojih velikana, sve je O. K.: Vermes ima primjeren spomenik na Paliću, i to upravo na mjestu gdje se pretpostavlja da su Palićke sportske igre i bile održane – kod Bagolyvára (Sovine utvrde, svojevremeno lokalnim i regionalnim kockarima poznatog kasina), kog je također sam Vermes izgradio. Slijedeći tu logiku, spomenik ima i prvi zrakoplovac s ovih prostora, ne(iz)liječeni biciklist i nogometaš Ivan Sarić, po kom i srednja Tehnička škola nosi ime. Sličnim »znamenjima« mogli bi se pohvaliti i mnogi drugi lokalni velikani: eno, recimo, ulice Balinta Vujkova negdje na kraju bivših Bajskih vinograda, za koju ni taksisti nisu čuli i koja se i na mapi grada i na gps-u teško pronalazi.

Ako naslućujete kamo ovaj tekst vodi, na dobrom ste putu: vodi u samo središte grada. Usporedimo li, naime, veličinu Lajosa Vermesa i cara bez carevine, osuđenog srednjovjekovnog razbojnika Jovana Nenada, čiji spomenik još od lokalne ere Radomana Božovića već tri desetljeća ostavlja zbunjene posjetitelje sa strane (»tko je sad ovaj, nikad čuo za njega«), onda to ne samo da je uvreda za samog Vermesa i sadašnje stanovnike Subotice nego se doima da je čak i bećaru poput Rózse Sándora prije mjesto na Trgu slobode. Pridodamo li tome i buduću sličnu gromadu koja će u vidu kralja Petra I. Karađorđevića biti posađena ispred zgrade nekadašnjeg kina Jadran, tek onda vidimo koliko su lokalni velikani u sjeni lokalnih mališana, koji – za razliku od Vermesa – svoje snove ostvaruju tuđim novcem.

Usporedimo li, pak, činjenicu da, i pored poziva rukovodstva Népköra, na projekciju dokumentarca o Lajosu Vermesu – koju je u okviru filmske tribine »Lokalno i šire« osmislio redatelj Zoltán Siflis – nije došao predsjednik Skupštine grada Bálint Pásztor, onda dolazimo do istog paradoksa: činjenice vrijede dok ne dođu u suprotnost s vladajućom ideologijom. Primjer Népköra, čije rukovodstvo više ne puši isti duhan kao i rukovodstvo Saveza vojvođanskih Mađara (koji je dio vlasti), zorno svjedoči i o odnosu Grada spram svojih velikana: u pročelju Lopov pogodni, u zakošu Gospodin nepodobni.

Z. R.