Širom Vojvodine

Zanat se više »krade« no što se nauči

Iako mu je želja bila da bude slastičar, Željko Panjik iz Šida se poslije osmogodišnjeg školovanja odlučio za frizerski zanat. Potječe iz obrtničke obitelji. Djed mu je bio obućar, jedan od očevih stričeva je nekada bio najpoznatiji krojač u Šidu, drugi mesar, a treći frizer. Ovim poslom se bavi već 25 godina, i to veoma uspješno. Kako kaže za naš tjednik, za svoj uspjeh u poslu zahvalan je svom majstoru Ratku Šljokiću, kod koga je 1989. godine izučio zanat. Danas s ponosom u svom frizerskom salonu drži njegovu fotografiju i ističe da je pored dobro izučenog zanata, višegodišnjeg iskustva u ovom poslu, itekako važna i dobra komunikacija s mušterijama, ljubaznost i osmijeh na licu.

»Majstor kod koga sam izučio zanat mi je mnogo pomogao i veći dio naučenog primjenjujem danas u svom poslu. Mora sa ukrasti svaki zanat, a posebno frizerski. On se ne uči. Moraš gledati što majstori rade, jer oni nerado otkrivaju svoje tajne. Što više ‘ukradeš’ i naučiš od svog pretpostavljenog, uspješniji si i bolji. Da je lako – nije. Ali, kada se zanat nauči, sve dalje ide svojim tokom. Za početnika u svakom poslu je važno da sluša što majstor priča. To su temelji kao kad se kuća gradi. Kada temeljito uradite kuću, sagradit ćete i dvorac. Ako majstor nema dobar pristup prema učeniku ili učenik prema majstoru, od uspješnog posla nema ništa«, kaže Željko.

Rad i odricanje

U frizerskom poslu je punih 25 godina. Kaže da je put do uspjeha bio težak i trnovit i da se morao odreći puno stvari.

»Radio sam po cijeli dan od 8 ujutru do 8 navečer. Sada kada sam izgradio svoje ime, kada su mi roditelji stariji i moram i njima pomagati i poslužiti ih, radim od 9 do 17 sati, subotom do 16 i nedjeljom do 12 sati. Ponedjeljkom sam slobodan. Subotom obilazim moje starije mušterije koje su zbog bolesti vezane za krevet. Danas u šidskoj općini nitko ne želi obilaziti stare ljude. Oni su nekada dolazili kod mene u frizerski salon, a sada kada više ne mogu ustati iz kreveta zbog svoje bolesti, ja odlazim kod njih. Prekrasan je osjećaj kad znaš da i na taj način možeš pomoći ljudima. Nekada mi je naporno, jer teško mogu uskladiti sve obveze. Ali kada vidim da su oni sretni kad dođem kod njih, sve mi je puno lakše. Drago mi je kada vidim zahvalnost u njihovim očima i osmijeh na njihovim licima. Pored toga što im ponudim svoje usluge, ispričam se s njima i srce mi bude ispunjeno«, navodi frizer iz Šida.

A pored stručnosti u poslu, ističe da je iznimno važna i dobra komunikacija s ljudima, te moć procjenjivanja čovjeka i odabir teme za razgovor. No, kako kaže, moraš ići u korak s vremenom i stalno se usavršavati i u ovom poslu.

»Nekada se šišalo samo škarama, a samo ponekad uz pomoć stroja za šišanje. Sada se uglavnom šiša samo strojem za šišanje. Frizure su sada modernije i mladi ljudi su zahtjevniji u njihovom odabiru. Od prvog dana kada sam počeo raditi pa sve do danas, radim onako kako je zahtijevao moj majstor koji me je podučavao. Ali moram pratiti modu i stalno biti u trendu. Do sada mi je to polazilo za rukom, a i sada kada sam nešto stariji i dalje se moram usavršavati kako bih opstao u ovom poslu«, ističe on.

Bez pomoći

A da je lako, kaže da nekad i nije. Kao i u svakom drugom gradu, tako i u Šidu postoji veliki broj frizerskih salona, više od 20. No, kako kaže, ne boji se za opstanak u svom poslu jer je tijekom višegodišnjeg rada privukao veliki broj stalnih mušterija kojima je na usluzi tijekom cijelog dana. Njegova obitelj često trpi zbog njegovog odsustva od kuće.

»Teško je nekada uskladiti sve obveze. Kada dođem na posao, svoje obiteljske obveze ostavim ispred radnje. Kada u večernjim satima dođem kući, do jedan sat poslije ponoći obavljam svoje obiteljske poslove. Tako sam navikao. Plaćam zakup lokala, mjesečne obveze i od novca koji zaradim izdržavam cijelu obitelj. U sadašnjim uvjetima sam na tankim nožicama. Da je više posla, bilo bi drugačije. Nekada je teško platiti sve obveze, živjeti od svoje zarade i priuštiti djetetu sve što je potrebno za školu. Ali borim se i nadam se boljim vremenima«, navodi Panjik, dodajući da do sada nije koristio subvencije države i da je sve što je stekao, stekao svojim radom.

»Na prvom mjestu, želio bih modernizirati frizerski salon. Trenutno nisam u mogućnosti to uraditi iako bi mi mnogo značilo. Također, želja mi je da kupim novi pribor za rad. Ako budem u mogućnosti, učinit ću to vremenom, a ako ne budem mogao pomirit ću se s tim i sačekati neka bolja vremena«, ističe.

Udruživanje kao način boljeg poslovanja

Usprkos svim poteškoćama u radu, kaže da od frizerskog zanata neće odustati.

»Koliko si posvećen svom poslu, koliko ga voliš, toliko te ljudi više cijene i poštuju. Da bi u svom obrtu uspio, moraš ga voljeti, baš kao i ljude. Kad ste obrtnik, tad ste sami sebi šef i normalno je da se trudiš da ti mušterije budu zadovoljne«, kaže Željko, dodajući da mu je žao što se mladi danas sve manje odlučuju baviti zanatom.

S ponosom ističe da je u svom dosadašnjem radu obučio 25 učenika.

»Bilo bi dobro kada bi u Šidu postojalo udruženje zanatlija kao što je bilo nekada. Svi se mi znamo između sebe i poštujemo, ali kada treba doći do nekog dogovora, od toga ne bude ništa. Nekada je u Šidu bilo mnogo više obrtnika. Tada su se oni između sebe više družili, sastajali i dogovarali oko cijena svojih usluga i tako su bolje funkcionirali. Sada toga više nema«, zaključuje na kraju razgovora sugovornik, poručujući mladima da rade posao koji vole, a da od zanatlijskog posla ne bježe. Želja mu je, kako je rekao, da barem jedno od njegovo dvoje djece krene njegovim stopama i nastavi tradiciju ovog lijepog i kreativnog zanata.

S. D.