Širom Vojvodine
Od plemića do arendaša
Porodica Perčić u Bačkoj spada u treću skupinu hrvatskog plemstva u ovom dijelu Vojvodine, a plemstvo je dobila tijekom 1700-tih, podaci su to koje navodi Wikipedia. Međutim, kao što je poznato, informacije koje pruža ova slobodna enciklopedija nisu uvijek točne ili potpune. U predstojećoj priči, njihovu nepotpunost nadopunjava naš sugovornik Ivan Perčić, čiji su preci došli u ove krajeve iz Turopolja, u drugoj polovici XV., a plemstvo im potječe još od XI. stoljeća, od hrvatskih narodnih vladara. U redcima koji slijede, imena, godine i podatke iz prošlosti njegovih predaka, priče koje su se prenosile s koljena na koljeno, te kako su od plemića završili kao arendaši, prenosimo zahvaljujući dobrom pamćenju, britkom umu i za uho ugodnoj i zanimljivoj besjedi 73-godišnjeg Ivana Perčića, potomka plemića Perčića, upravitelja tzv. Kraljičine zemlje u Subotici.
Dolazak Perčića u Suboticu
Ugarski kralj Matija Korvin je 1462. godine svojoj majci, grofici Elizabeti Szilágyi, dao u posjed Suboticu s okolicom, te pretka našeg sugovornika, inače svog dvorskog meštra, i dvojicu njegove braće poslao u ove krajeve da budu upravitelji kraljičinih dobara. U zamjenu za njihovo imanje u Turopolju (u blizini Zagreba) dobili su po 500 lanaca na Pavlovcu (predak Ivana Perčića), na Hrvatskom Majuru (predak dr. Vinka Perčića) i na Malom Paliću, a bili su smješteni na tzv. Kraljičinom salašu koji se nalazio između Đurđina i Bajmaka (njegovi ostaci i danas su tamo, uz tzv. ljetni bajmački put, između Merkovićevog salaša i Stantićevog šora). To je bila glavna ekonomija i sjedište upravitelja, a njihov posao je bio da nadgledaju kraljičine kmetove koji su radili u stočarstvu, zemljoradnji, polažu račune kraljici majci i nose joj prihode.
Ona je pred kraj svog života to svoje imanje darovala svom sestriću, grofu Valentinu Töröku, koji je bio vlastelin Subotice do Mohačke bitke, tj. do propasti Ugarskog kraljevstva, a Ivanovi preci su nastavili biti upravitelji pod njegovom vlašću. Ispričao nam je ovo Ivan Perčić, dodavši što je bilo s njegovim precima poslije spomenute bitke:
»Poslije Mohačke bitke, u kojoj su sudjelovali na strani Ugarskog kraljevstva, povukli su se s bojišta u Erdelj s vojvodom i knezom Ivanom Zapoljom i dok god je trajalo tursko ropstvo (oko 150 godina), bili su u Rumunjskoj. Prvo su bili kod vojvode Zapolje, a poslije u službi čuvenog grofa Vlada Tepeša, poznatog kao grof Drakula i s njim se borili protiv Turaka. Kad je vojvoda Eugen Savojski protjerao Turke (čuvena Bitka kod Sente), u kojoj je sudjelovao i jedan naš predak s Lukom Sučićem, koji je bio graničarski kapetan Grada Subotice, taj subotički konjički puk je odlučio tu bitku. Naime, Turci su tri puta protjerali austrijsku vojsku preko Tise, a kada su četvrti put krenuli u napad, onda su Luka Sučić i naš predak Jakov Perčić konjičkim pukom udarili Turcima s boka. Za tu zaslugu hrvatsko-ugarski kralj Leopold je potvrdio plemstvo Perčića, koje je postojalo od ugarskog kralja Béle IV. od oko 1240. godine, poslije Mongolske najezde, kao i njihova imanja koja su imali od kralja Matije.«
Priče iz porodične prošlosti
Ivan Perčić je, kako kaže, prema podacima iz Ugarskog arhiva u Budimpešti i po nekoj svojoj računici, 32.-33. generacija Perčića koja od dolaska iz Turopolja živi na ovim prostorima. Priče i zanimljivi detalji iz prošlosti njegove porodice prenosili su se s generacije na generaciju, a on ih je najviše slušao od svog dide. Tako je i nama prenio neke od njih.
»Moj šukun-šukundjed koji je sudjelovao u Bitci kod Sente, bio je fizički jak čovjek i imao je dugačku kosu, kao i kapetan grada Luka Sučić. Turci, kada su ih vidjeli kako napadaju, vikali su – bježite, idu šejtani (sotona ili đavao u islamu). Jahali su bijele konje i pričaju da je taj moj predak išao u napad s uzdom od konja u zubima, s kuburom u lijevoj i sabljom u desnoj ruci. Njegova se grobnica inače nalazi u Franjevačkoj crkvi u Subotici, i to u zidu u hodniku kada se ulazi od svetog Antuna prema kapeli Crne Gospe. Franjevačka crkva je u to vrijeme bila subotička tvrđava koju je podigao Valentin Török kada je od svoje tete, kraljice majke dobio nasljedstvo.«
Ispričao nam je i kako je njegova grana ekonomski propala i kako su od plemića postali arendaši.
»Naša grana, Perčići s Pavlovca, su koncem XIX. stoljeća ekonomski propali. Moj tzv. navrdida Jakov Perčić koji je po imovinskom statusu bio gradski senator (svatko tko je imao više od 200 lanaca zemlje bio je član Gradskog senata), obratio se tadašnjem gradonačelniku Subotice Lazi Mamužiću, koji je u to vrijeme gradio gradski korzo i palače, da se izdvoje novci i za putove kod salaša kako bi seljani sa svojim kolima i konjima lakše mogli doći do grada. A Lazin stric Ago Mamužić, pravnik, na to je rekao kako neće pijani Jakov Perčić odrediti što će oni raditi. Na mjestu gdje su sada Plava fontana i spomenik Presvetom Trojstvu bila je žitna peca (tržnica), a stara Gradska kuća je bila na mjestu Muzičke škole. Nakon sjednice Lazo i Ago su sjeli u kočiju (onu koja se danas nalazi kod stubišta svečanog ulaza u Gradsku kuću), a Jakov je sa svojim kolima s tri konja naletio na njih. Došlo je do sukoba, a nakon njega uslijedili su jedan sud, drugi sud, treći sud, sve do Vrhovnog suda u Pešti, i na kraju mu je od 300 lanaca zemlje na Pavlovcu ostalo 15. Onda je prodao i taj salaš s tih 15 lanaca zemlje i otišao pod Pačir na ‘Oblakov salaš’ da se pogodi za subašu (čuvar polja). I tako, sve do generacije mog oca i moje, nismo dospjeli do svojeg, uvijek smo bili pod tuđim, arendaši.«
O Perčićima u Povijesnom arhivu Subotica
U Povijesnom arhivu Subotica raspolažu brojnim podacima glede osoba koje su nosile prezime Perčić, a ima ih podosta iz ovih krajeva, pa je tako za potrebe ovog teksta, ravnatelj spomenute institucije Stevan Mačković došao do podataka iz knjiga Bački Hrvati Ante Sekulića i Bács-Bodrog vármegye nemes családjai (Plemićke obitelji Bač-bodroške županije) Mártona Szluhe i do informacija o djedu navrdide Ivana Perčića, Jakovu Perčiću. Među ostalim se navodi da je »Jakovu Perčiću i ženi mu Magdaleni Pištolar te djeci Janji, Ani, Stani, Matiji, Martinu, Luki i Šimunu dana plemićka povelja i ugarska grbovnica u Beču 18. srpnja 1757. Subotičkom građaninu Jakovu Perčiću plemstvo je bilo proglašeno u Bačkoj županiji godine 1758.«. Tu je i podatak da se »prihvaća molba Jakova Percica (Iacobus Perchich) radi izdavanja potvrde o njegovom turskom zarobljeništvu«.
Naš sugovornik Ivan Perčić potvrdio je ove podatke, dodavši kako je ovim činom zapravo samo potvrđeno plemstvo Perčića od Habsburške monarhije nakon što je preuzela vlast od Ugarskog kraljevstva. Što se tiče Jakovljevog turskog zarobljeništva, Ivan Perčić pojašnjava da je njegov predak, kao komandir konjičkog eskadrona upao u zasjedu sa svojom jedinicom i bio zarobljen kod Loznice 1738. godine, a Grad Subotica ih je oslobodio otkupivši zarobljenike.
Učeni zemljoradnik, ljubitelj starine
Ivan Perčić je u osnovnoj školi bio vukovac i išao je na natjecanja iz povijesti, geografije, matematike i srpskog jezika. Bio je i paulinac klasične biskupske gimnazije, koju je nakon dvije godine napustio jer mu se otac razbolio pa je morao preuzeti teže kućne poslove.
Bavi se zemljoradnjom, a za sebe kaže da je povjesničar i arheolog, amater, te kako voli starine. Svojedobno je s poznatim subotičkim arheologom Lászlóm Szekeresom, honorarno, ali prije svega iz ljubavi, odlazio na arheološka nalazišta i otkopavao iskopine. Tako je među ostalim u Bačkoj Topoli, pod brijegom prema Krivaji, otkopao sarmatsko groblje iz IV. stoljeća, gdje su našli preko 130 grobova. U Donjem Tavakutu su otkopavali slavensko i avarsko groblje, a u Gornjem Tavankutu crkvu Svete Ane na starom groblju.
Sad živi na Zelićevom salašu između Žednika i Đurđina, a za Kraljičin salaš do kojeg smo otišli kako bismo vidjeli je li što ostalo od njega, kaže da je u doba komunizma konfisciran i da je to bila državna ekonomija. Potom ga je u arendu, s Novom brazdom dobio jedan čovjek iz Moravice, koji je tamo živio do svoje smrti, a na kraju je zbog dugova prema banci oduzet i nedavno je započeto njegovo rušenje.
Koračajući oko jedva vidljivih tragova tzv. Kraljičinog salaša, osim pitanja zbog čega je morao biti srušen jedan tako vrijedan »spomenik« – neprocjenjiv trag prošlosti i povijesti ovih prostora, nametnulo se i ono što li sve zemlja pod mojim i nogama mog sugovornika čuva i skriva od ljubitelja arheologije i povijesti. Ostaje nam samo da se nadamo da će se na popisu velikog broja arheoloških nalazišta na sjeveru Bačke jednog dana naći i ovaj dio naše plodne ravnice i biti otkrivena dugo i dobro čuvana tajna zemlje crnice.
I. Petrekanić Sič
