Zažmirite i zamislite ovako: Omiljeni ste lik u karikaturama, a onda karikaturistu kome ste neiscrpna inspiracija kao visoki državni dužnosnik ponudite da postane državljanin Vaše države. Moguće je i tako što, ali ne kod nas, već tamo gdje se kritiziranje vlasti doživljava kao normalan, sastavni dio političkog života. Tamo gdje kritičari vlasti ne postaju državni neprijatelji koje treba diskreditirati i ostaviti bez posla.
Zažmirite i zamislite ovako: Političarka koja na jednoj od društvenih mreža napiše da su Hrvati bolestan narod postane osoba koja skrbi o obrazovanju u jednom od većih gradova (u kome školu pohađaju i hrvatska djeca).
I ako ste možda razmišljali gdje su to karikaturista, kome je u opisu posla i kritika vlasti i njenih dužnosnika, dočekali raširenih ruku, vjerujem da niste imali dileme gdje su škole o kojima treba brinuti spomenuta političarka. Možda niste baš pogodili grad, ali vjerujem da jeste državu u kojoj je tako što moguće. I normalno.
Na našu žalost mi nemamo nikakve veze s onom prvom pričom (osim što je njezin akter s ovih prostora), ali je, opet na žalost, ova druga priča itekako naša, svakidašnja. Toliko naša i svakidašnja da se zbog toga nitko posebno ne uznemirava, nitko nema potrebu da bilo što kaže, objasni, opravda se. I život neće stati. A već sutra nešto drugo bacit će u zapećak akterku ove druge priče.
Recimo pritisak na Savjet za borbu protiv korupcije čija se predsjednica drznula ukazati na moguću korupciju i zlouporabu. U državi iz one prve priče državni organi bi, ne trepnuviši, istražili iznijete tvrdnje. U državi iz druge priče krivci su oni koji su o tome javno progovorili i oni koji su se ohrabrili reći ovima što javno govore, ono što im se svaki dan dešava pred očima. I jedno i drugo je normalno, podrazumijevajuće. Ovisi od toga živite li u prvoj ili drugoj priči.
Zažmirite i zamislite: Gdje bi ste voljeli biti kada otvorite oči?
Z. V.
