Posljednjih godina stari obrti postali su pravi hit. U proračunima se osiguravaju sredstva za njih, organiziraju se različiti sajmovi i manifestacije, a sve kako bi se potaknuo razvoj starih i već izumrlih obrta. Međutim, nedovoljno je to da stari obrti postanu profitabilni poslovi, pa oni koji se upuste u tu avanturu često suočeni s financijskim poteškoćama zatvaraju svoje obrte, ili im neka stara, zaboravljena majstorska vještina postane samo hobi. Drugi problem je što se u toj prevelikoj borbi za očuvanje starih obrta često u isti koš stavlja i ono što se ni uz najbolju volju ne može nazvati starim obrtom. U tom smislu pravi iskorak napravila je Udruge Brežanke koja je u Beregu priredila izložbu Sačuvati od zaborava na kojoj su prikazani proizvodi originalnih starih obrta i alati koji se koriste u radu, a posjetitelji izložbe mogli su od majstora čuti i nekoliko riječi više o tome kako se potkivaju konji, što je posao ćurčije, kako se nekada od debla ručno pravio čamac, kako se i danas po staroj tehnologiji u Somboru prave liciderska srca s ogledalcima.
Za čamac godinu dana posla
Đura Rang iz Monoštora bavi se izradom drvenih čamaca. No, njegov posao danas je mnogo brži i lakši nego što je bio prije stotinjak godina, kada su se umjesto strojeva za rad koristili samo alati kojima se drvo ručno dubilo i oblikovalo. »Tu su drvene stezaljke, uglomjeri, ručne hoble. Čamac se radio i godinu dana. Samo da se ručno očisti jedna daska potreban je dan, čak i dva, a strojem se to danas uradi za minutu. Ne koristim ovaj alat više, već ga čuvam kao podsjećanje na neka prijašnja vremena«, kaže Rang.
Strahinja Rašić iz Sombora bavi se potkivanjem konja i kaže na sreću sve je više mladih zaljubljenika u konje, pa i posla za potkivača ima. »Kupio sam konja i onda sam putem interneta učio kako se konji potkivaju. Poslije sam počeo raditi s Damirom Karanom i od njega sam naučio one prave tajne. Više od dvije godine samo sam gledao i pomagao i tek onda sam potkovao prvog konja. Nije to ništa neobično, jer obrti su se nekada učili dvije, tri godine. Jedan dio alata koji koristim u poslu stari je alat koji sam dobio od nekadašnjih potkivača, a dio alata koji koristim u svakodnevnom radu kupio sam u inozemstvu. Raditi s konjima nije lako. Potrebna je vještina, snaga, iskustvo«, pojašnjava Rašić koji je na izložbi bio obučen u potkivačku kecelju koja se izrađuje od dvoslojne kože, kako bi zaštitila potkivača od mogućih ozljeda.
Opaklija od 35 kilograma
Jedan od zapaženijih predmeta na izložbi bila je opaklija koju je izradila Marija Ivošev, jedini somborski ćurčija. »Za opakliju je utrošeno 28 ovčijih i jagnjećih koža. Teška je 38 kilograma. Farbala sam je, onako kako su to majstori nekada radili – dudovom gljivom, koja daje specifičnu boju duhana. Nekada se ni jedna seoska ili salašarska kuća nije mogla zamisliti bez opaklije. Prestale su da se nose 30-ih godina prošlog stoljeća. Tada su prestale i da se prave. Zanat je moj otac završio 1936. godine i nikada nije napravio ni jednu opakliju, jer ih nitko nije više ni nosio«, kaže Marija.
Krivac za ovu izložbu je upravo Marija Ivošev, koja je i predsjednica Udruge Brežanke. Potporu je dobila od Kulturnog centra Laza Kostić i Gradskog muzeja Sombor, te umjetnika Stipana Kovača i Milorada Rađenovića koji su na velikim platnima oslikali stare, zaboravljene obrte. »Ove godine izlagači su s teritorija Grada Sombora, a cilj mi je da naredne godine ovom izložbom bude obuhvaćen širi region. Da pokažemo ono malo što je još ostalo sačuvano«, kaže Marija Ivošev.
Z. V.
