Sport i zabava Sport i zabava

Osvajanje Ararata

Subotičanin Nikola Lacko nedavno je uspješno predstavio svoj rodni grad sudjelovanjem u međunarodnoj ekspediciji osvajanja planine Ararat. Usponom na najvišu točku gorja na kojem je prema biblijskim zapisima Noa iskrcao svoju arku, u svoju planinarsku bilježnicu upisao je još jednu značajnu visinu (5.137 m) i ostvario još jedan avanturistički san. Svoje, još uvijek svježe dojmove pristao je podijeliti s našim čitateljima i dočarati nam barem djelić ovog doista prekrasnog putešestvija.

Itinerer

Međunarodnu ekspediciju Ararat činilo je ukupno dvanaest ljubitelja prirode i osvajanja njenih vrhova, sedam planinara iz Srbije (Nikola je bio jedini iz Vojvodine), troje iz Hrvatske i dvoje Rumunja. Organizator cjelokupne putne akcije bio je Zoran Pavlović iz kluba Predejane, doajen planinarenja i osvajač brojnih svjetskih vrhova, a i naš junak u ovoj zanimljivoj storiji se može pohvaliti iskustvom osvajanja vrha Damavanda (Iran, 5.676 m). Na put prema Turskoj je poletio iz Beograda prema Istanbulu (950 km), potom je iz druge tzv. azijske zračne luke uslijedio let prema Vanu (1.800 km), te još oko 170 km automobilima do Dogubeyazita. Cijela avantura penjanja trajala je četiri dana (nedjelja – srijeda).

Uspon na vrh

»Avantura uspona na vrh Ararata započinje od mjesta Dogubeyazit, koje je tijekom prošlih vremena pripadalo raznim narodima i civilizacijama (Urartu, Asirija, Medija, Persija, Rima, Vizantija, a nakon Osmanlijskih osvajanja Turskoj), iz kojeg se automobilima ide na prvu značajniju visinsku točku od 2.200 m. Ovdje se sve potrebite stvari za uspon stavljaju na mule i konje, a to je u ovom slučaju dozvoljenih 20 kg osobne opreme«, pojašnjava nam naš sugovornik.

»Moja osobna prtljaga sadržavala je slojevitu garderobu, donje rublje, pribor za higijenu, štapove, cipele, rukavice i naočale (normalne za sunce i ski). Odmah moram naglasiti kako se nose zbilja samo neophodne stvari, nastoji se minimalizirati teret koji se nosi. Uza sve nabrojeno, jamačno najvažniji artikal za svaki visinski uspon je voda bez koje cijela operacija ne bi bila izvediva. No, nju su nam nosili šerpasi, lokalni Kurdi koji su imaju potrebite dozvole za penjanje na Ararat.

Iz prvog baznog logora, sljedećeg dana smo se zaputili prema sljedećem i to je bila dionica u trajanju od nekih pet sati uspona po zbilja lijepom i ugodnom vremenu. Tu smo već bili na visini višoj od 3.200 m i tu je već potrebna adekvatnija priprema za daljnji uspon (konzumiranje vode, čaja, juhe, jer je unos tekućina izrazito važan – kolika je visina, toliko litara tekućine). Nakon prespavane noći, ujutro smo se zaputili prema sljedećem baznom logoru na 4.200 m (tri sata uspona i sat boravka na toj visini radi neophodne aklimatizacija i privikavanja organizma) i ponovno se na počinak vratili u pređašnji bazni logor. Trećeg dana uspona, ponovno smo se zaputili prema logoru na već spomenutih 4.200 m i tamo smo noćili, pripremajući se za veliko finale naše ekspedicije i konačni uspon na vrh Ararata. Iskreno govoreći nismo se baš nešto mogli niti odmoriti, što zbog uzbuđenja, što zbog blizine zračne luke Jerevan (oko 30 km udaljenosti zračnom linijom) i brojnih zrakoplova koji kontinuirano slijeću i uzlijeću. Bilo kako bilo, ustajanje je bilo dogovoreno u pola noći i nakon minimalne okrjepe u jedan sat smo se zaputili prema vrhu Ararata. Mnogi će se začuditi zbog čega se upravo u ovim satima kreće na finalni uspon, ali to je zbog najstabilnijih vremenskih uvjeta (najslabiji vjetar) i samog optičkog momenta. Na već ozbiljnijoj visini iznad 5.000 m vladaju klasični zimski uvjeti, snijeg i temperatura duboko u minusu (-10º C) plus neugodni udari vjetra (sam vrh) i za penjanje su neophodne dereze (specijalizirani dodatak na obuću). Na najvišoj točki biblijske planine, do koje nam je trebalo nekih četiri sata penjanja, zadržali smo se svega petnaestak minuta, neophodnih za memorijske snimke i malu zajedničku proslavu uspješnog realiziranja cilja naše ekspedicije, te se odmah zaputili natrag. Osvajanje vrha ove mitske planine je dosta zahtjevno jer je ukupna razlika u visini tzv. trekkinga više od 4.000 m, a primjerice posljednjeg dana smo u spuštanju prevalili čak 3.000 m što je zbilja prava rijetkost. Iako umoran od ovog zahtjevnog avanturističkog pothvata, sve vrijeme sam se osjećao punog srca i duše. Još jedan san i pustolovna zamisao su bili ispunjeni, a susret sa samim sobom na vrhu jedne impresivne planine kakav je Ararat osjećaj je koji ću zauvijek nositi u sebi«, zaključuje Nikola Lacko ovu prekrasnu planinarsku storiju.

D. P.

Antrifle 1

Četvrti Subotičanin na Araratu

Prije Nikole, na vrh mitske planine iz najvećeg grada na sjeveru posve ravne Bačke popeli su se: Iso Planić, Feliks Krivošija i Stevan Vidaković.

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay