Obiteljski posao »šivan« s ljubavlju

01.10.2020

Kada ljubav iz djetinjstva i hobi prerastu u posao onda to izgleda kao u priči koja slijedi. Naša ovotjedna priča o gospodarstvenicima počinje u jednom subotičkom modnom salonu kojeg upotpunjuje obiteljsko zajedništvo, mladost i iskustvo, a prije svega ljubav prema poslu.

Zavirili smo u Salon Miss exclusive, kod mlade vlasnice Andree Lacko i njene mame Milice Pećerić. Većina Subotičana, prvenstveno Subotičanki sigurno zna o kome se radi, ali valja priču početi od početka.

Od hobija do obiteljskog biznisa

Još kao djevojčica Milica je počela iskazivati ljubav prema šivanju, ali stjecajem okolnosti završila je Ekonomsku srednju školu i 15 godina radila u tadašnjoj Ljubljanskoj banci. Završila je tečaj šivanja u Bagatu te je na početku ispunjavala svoje želje, a kasnije je počela šivati i drugima. »Mušterije su bile zadovoljne, a ja sam se sve više davala u taj posao. Kada sam 2002. ostala bez posla, okrenula sam se onome što sam oduvijek željela. Opremila sam radionicu u obiteljskom domu i tako radila do 2006., kada sam otvorila svoj salon Miss exclusive«, kaže Milica. Od 2015. ovaj modni salon i krojačka radnja preselili su se na novu lokaciju, gdje su i danas.

Uz mamu Milicu, kako to obično biva, uvijek se »motala« i kćerka Andrea, koja je upijala sve što mama radi i tako je već sa sedam godina sašila svoju prvu suknju. Već tada je znala što će raditi. Danas je situacija obrnuta. Naime, od 2018. godine vlasnica salona je kćer Andrea, a mama Milica je zbog bolesti morala u mirovinu, no sada hrabrija nego ikada je stručna suradnica u salonu. Posao su podijelile na ravne časti i po mogućnostima, tako je Milica na sebe preuzela praktični dio, krojenje, šivanje i upravljanje poslom, dok je Andrea zadužena za marketing, promociju preko društvenih mreža, prodaju materijala putem interneta, komunikaciju s mušterijama, modne kreacije, osobito za mlađu populaciju, a kako je sama rekla polako i sama počinje krojiti i šivati, no još joj fali ono »nešto« pod prstima, na što se mama nadovezala komentirajući – to »nešto« se stvara iskustvom. Andrea je završila srednju Kemijsko-tehnološku školu u Subotici, smjer modelar odjeće, a kasnije i visoku strukovnu školu za tekstil u Beogradu, te je po zvanju dipl. tekstilni inženjer. »Bila sam dobra učenica i mogla sam upisati što sam htjela, a jedino što me zanimalo je upravo ovo što danas radim. Uživala sam u školovanju i temeljima koje sam tamo dobila, a imala sam i praktičan rad uz mamu. Kada sam bila četvrta godina sudjelovala sam na natjecanju gdje sam osvojila prvo mjesto u školi i time se plasirala na državno natjecanje u Novi Pazar, gdje sam osvojila drugo mjesto. Samim time što sam odrastala u salonu pored mame, nije niti bilo razmišljanja da se nečim drugim bavim u životu. Sjećam se kako sam bila tek osam godina ali sam noćima razmišljala zašto se hlače ne mogu iskrojiti tako da prednja i zadnja strana budu identične. No, već s devet sam shvatila treću dimenziju u šivanju, te su nastajale brojne kreacije barbikama i lutkama«, prisjeća se Andrea, a mama Milica uz smijeh dodaje: »Andrea je znala odakle može uzimati materijal za svoje lutke ili ako želi nešto praviti. Tako se za rođendan pojavila s ešarpom oko struka na hlačama, koju je sama iskrojila i obradila. Nisam mogla niti reći da to nije dobro urađeno, jer je ona to sjajno uklopila. Tada je imala devet godina. Ne samo da je šivala barbikama, nego je i bratovljev super junak, Action man, morao imati štofano odijelo, kako bi mogao na vjenčanje s barbikom«, prepričala je Milica uz smijeh i nadodala kako je sin, Robika kao i svi dječaci bio »oduševljen« takvim idejama.

Kada se posao radi s ljubavlju

»Ovaj posao zahtijeva strpljenje i vrijeme, ali kad se radi s ljubavlju onda se i obična crna suknja šiva s užitkom. Mislim da sada imamo dobru kombinaciju, moje iskustvo i Andrein mladalački polet i energiju. U smislu poslovanja sam tu da je usmjerim na pravi put. Mislim da su to prednosti obiteljskog posla, a postoje tu i mane, no trudim se ne kočiti je u njenim idejama. Andrea ima ideje koje vidim da su dobre, a iskustvo će doći radom«, kaže Milica.

Kada skupa rade mama i kćer ima puno toga lijepoga, ali se znaju dogoditi i po koji konflikt. »Naš prvi konflikt bio je vezan za Andreinu maturalnu haljinu. Na kraju sam morala priznati da je potpuno bila u pravu i da je sve što je meni smetalo na toj haljini u izradi na kraju na njoj izgledalo fenomenalno«, kaže Milica, a ono što smatra svojom krunom u radu jeste Andreina vjenčanica koju je s osobitom ljubavlju šivala.

U njihovom salonu mušterijama su u ponudi tri segmenta: prodaja materijala, popravke i prepravke, i novo šivanje. »Sva tri segmenta su posebna i imaju svoju draž. Šivanje novog po mjeri, osobito ako je mušterija otvorena i zainteresirana je nešto što nas ispunjava. Kada je riječ o popravkama, uvijek ima i nekih interesantnih stvari. To je nešto što nas svakodnevno drži. Zaista se posvetimo svakom komadu odjeće i mislim da su mušterije to prepoznale, te ima onih koje su tu više od desestljeća«, pojašnjava Andrea.

»Imamo najljepši zanat u rukama«

Kada se potražnja materijala u Subotici svela na jednu specijaliziranu trgovinu, uvidjeli su potrebu za istim i tako se u njihovom salonu još od 2013. godine mogu kupiti i materijali raznih vrsta, boja, dezena... To je olakšavajuća situacija mušterijama koje su uvijek u stisci s vremenom. Bilo da se radi o šivanju novoga ili popravci staroga, materijali po riječima sugovornica uvijek dobro dođu. »Kada dođu novi materijali onda smo kao djeca kada dobiju čokoladicu. Odmah se sve otvara i pregleda. Već vidimo što se može kome i od čega šivati. To su isto momenti za uživanje. Mi smo jasno posljednje na popisu, ali donijele smo odluku kako ćemo se baviti nama. Dogovor je da jedna drugoj šivamo. Imamo najljepši zanat u rukama i trebamo biti najljepše odjevene. No, najčešće taj plan završi tako da svoju ideju i materijal prodam mušteriji«, komentira uz smijeh Andrea i nastavlja: »Kako idem starija sve više volim istraživati i dokazivati da se od svakog materijala može nešto napraviti – sašiti, ali nećemo svi taj model nositi jednako. Na nekom će to djelovati kao krpa, a netko će to nositi kao vrhunski komad garderobe«.

I u ovome poslu je dobro poznata izreka »Sto ljudi, sto ćudi«, ali odnos s mušterijama, po riječima naših sugovornica, ima i lijepu stranu. »Momenti kada je mušterija sretna i zadovoljna je ono što nas ispunjava, a samo šivanje je ono što mi još uvijek pruža zadovoljstvo. Nama je cilj da mušterija iz našeg salona izađe zadovoljna, te smo i mi sretni kada smo mogli nekom uljepšati neki važan dan ili događaj u životu«, kaže Milica.

Kroz sve ove godine rada nemoguće je znati gdje se sve nalazi odjeća koja je urađena u ovome salonu, a ima mušterija koje tu šiju od prvoga dana. Neke mušterije, iako su odselile iz ove države, kad god dođu na godišnji odmor svrate po neku novu kreaciju. »Imamo mušterije koje žive u Engleskoj, ali im mi redovito šivamo cijelu kolekciju, prije neki dan je poslana kolekcija jesen-zima. Najdalje što znam da su otišli odjevni premeti koji su izašli iz naše radnje su Tokio i Australija, a nedavno smo šili i ženi iz Afrike. Imamo redovite mušterije koje izuzetno vole i prate modu, koje skidaju modele i dolaze da im isto šivamo, a mi smo tu da ispoštujemo sve njihove želje«, priča Milica.

Korak po korak

Puno toga je za ovu godinu bilo u planu, ali je onda i na modnu scenu »ušetao« korona virus. »Planova je bilo puno, ali... Počeli smo s preuređenjem salona i na tome ostajemo i nadalje raditi, a druge ozbiljnije planove smo morali odgoditi za period koji je pred nama. Zanati su poniženi i zapostavljeni, ali šivanje je nešto što je interesantno i mislim da to neće nestati, već naprotiv, budi se. Uvijek je bilo ljudi, žena koje vole i žele šiti i mislim da će to za nekih deset-petnaest godina ponovno doći na velika vrata«, kaže Andrea, a mama Milica je nadopunjava: »Sam zanat je kompleksan i ne može se naučiti preko noći. Osim iskustva i rada, mora se uložiti i u kvalitetne strojeve, opremu, a prije svega steći iskustvo. Ljubav se mora pretvoriti i u neku dobit, jer ne može se živjeti samo od ljubavi, ali je više nego dobro kada ono što radite, radite s ljubavlju.«

Osim vlasnice Andree u salonu je uposleno još četiri radnice, te su tako troškovi i izdaci veliki. »Danas ne šivaju svi, ne zato što ne žele, nego što ljudi jednostavno ne mogu to sebi priuštiti, stoga su popravke ono što nas održava. Toga stalno ima i to nam je značajan udio u poslu. Veliki su izdaci, prvenstveno plaće, doprinosi, komunalije..., koje svakog mjeseca moramo osigurati«, pojašnjava Milica. Kao ozbiljnu stavku Milica je navela i odražavanje strojeva i opreme, a problem koji će tek nastati je nedostatak majstora.

Milica je postavila temelje, uhodala posao, a budućnost je sada na Andrei koja, kako je i sama rekla, ima neizmjernu podršku mame, ali ne želi praviti prevelike planove za budućnost, nego ići korak po korak. »Radim tri godine i svojim radom sam se izborila da se sada već i ja nešto pitam. Uz mamu sam vidjela i probala svašta, a sad zajedničkim snagama idemo dalje«, kaže Andrea ponosna na svoju mamu, koja ne samo da je majstorica u svome zanatu, nego i u životnim borbama. Jednu takvu bitku s bolešću je dobila, kao i onu životnu da može gledati svoju djecu kako izrastaju u odgovorne i savjesne ljude.

Razgovor s ove dvije žene bogate idejama i iskustvom protekao je uz iskrenu radost i smijeh. Toliko pozitivne energije na jednome mjestu se rijetko sreće, te su i novinarski posao učinile ljepšim.

Ž. V.