Kultura

Ri(je)č iz pera svećenika i književnika

Manifestacija Rič pod đermom, kojom se organizator – HKPD Đurđin, među ostalim, prisjeća ovdašnjih velikana prošlosti te predstavlja velikane sadašnjosti, održana je u nedjelju, 20. rujna, u dvorištu đurđinske župe sv. Josipa Radnika. U povodu 25. obljetnice smrti, večer je posvećena svećeniku, pjesniku i bivšem đurđinskom župniku vlč. Marku Vukovu, a posjetiteljima su predstavljeni i rad i djelo živućeg kulturnog djelatnika i književnika Milovana Mikovića.

»Kome je život pisma, taj ne piše pisme«

Velečasni Marko Vukov (1938. – 1995.) za svećenika je zaređen 1965. godine, a u župu svetog Josipa Radnika u Đurđinu dolazi 1978. gdje svoju dužnost obavlja nepunih šest godina. Bio je i istaknuti kulturni djelatnik i pjesnik. Sudjelovao je u svim značajnim crkvenim jubilejima Hrvata u Subotičkoj biskupiji, a osobito se angažirao u proslavama i obilježavanju jubileja velikana hrvatske zajednice u Vojvodini. Poeziju je počeo pisati u ranim danima mladosti, a književnim stvaralaštvom bavio se i u doba svoje dušobrižničke zrelosti. Svoje pjesme je oporučno ostavio prijatelju, svećeniku Lazaru Novakoviću, budućem đurđinskom župniku, koji je uz pomoć prijatelja 1996. godine objavio knjigu Markovih pjesama pod naslovom Ja, buntovnik s razlogom.

Sada već bivši đurđinski župnik vlč. Novaković ovom je prigodom, među ostalim, ispričao po čemu se sjeća vlč. Vukova.

»On mi je davne 1969. godine, kao malom ministrantu poklonio Bibliju mladih. Onda nisam ni slutio kako ćemo jednom zajedno raditi na ‘njivi Gospodnjoj’. Naše prijateljstvo počelo je u trenutku kad je Marko došao za upravitelja župe u Đurđin. S njim se moglo razgovarati o mnoštvu tema – povijesti, književnosti, katehezi, vjeri, duhovnosti, vinogradarstvu. Često je govorio o vrijednostima, krijepostima, kvaliteti. Držao je do javne riječi, te poticao okupljanje i zajedničko djelovanje svećenika hrvatskog govornog područja. Iz tih okupljanja rodilo se, među ostalim, hodočašće u Mariju Bistricu. Poučavao je kako se misa ne plaća nego dariva, te kako se u njoj sudjeluje osobnim duhovnim darom – molitvom. Kada sam saznao da je oporukom svoje pjesme ostavio meni, bio sam iznenađen i radostan. Jedna od njegovih misli bila je – pjesme se pišu da se napiše jedna prava. Nadahnuće u pjesmama bili su mu običan čovjek, naši ratari, zemljoradnici, Biblija, narod... Na njegovom svodu sam obećao da ćemo skupiti sve njegove pjesme i da nećemo dati bilo što da propadne. Na žalost, nisam uspio to ispuniti, ovdje imam preko 80 pjesama, a knjiga koja nosi naslov po navodno njegovoj posljednjoj pjesmi Ja, buntovnik s razlogom, objavljena je u izdanju Matice hrvatske, tj. njihovog odjela u Slavonskom Brodu.«

Svoja sjećanja o Marku Vukovu s nazočnima je podijelila i jedna od aktivnih župljanki iz njegova vremena Suzana Marjanović.

»Jednom kada sam razgovarala s njim o njegovim pismama, ostala mi je u sjećanju jedna njegova rečenica koju je rekao možda malo podbadajući, a možda i iskreno, a to je – onaj kome je život pisma, taj ne piše pisme. Poslije sam često to uzimala kao neko mjerilo razmišljanja. On je stvarno zato pisao pisme da bi ono što doživljava u svojoj svakidašnjici kao lom, kao težnju, kao neostvarene želje ili kao ideju, izrazio kroz svoje pisme. Zato su one toliko misaone, duboke, jer su jedan od načina da izađe iz sebe i da izrekne ono što je nosio u sebi. Ono što je davao kao pastoralni radnik, to je nešto puno šire i više. Prvo što mi pada na pamet to je ta otvorenost koju je imao – otvorenost prema ljudima, prema idejama, prema onom što susreće, a s druge strane i otvaranje župe i doživljavanje Crkve kao zajednice vjernika u doslovnom smislu. Drugo, on je često spominjao institucije i njihovu važnost, važnost pravila, procedure, da stvari ne ovise samo o raspoloženju i nečijoj dobroj volji da se nešto napravi. Voljela bih kad bi priča o Marku Vukovu išla s manje brzine, da mi koji ga se dobro sjećamo možeo prenijeti svoja iskustva. Ima tu puno pametnih stvari koje i sad odzvanjaju kao potreba da gradimo institucije, da čuvamo Božju riječ i da budemo otvoreni prema onom što nas okružuje.«

Pjesmu Marka Vukova Majci Mariji pročitala je Josipa Dulić.

»Ikavica je za mene spomenik«

Milovan Miković (1947.), hrvatski književnik iz Vojvodine, piše pjesme, pripovijetke, romanesknu prozu, kritike, romane, eseje, studije, rasprave te publicističke tekstove. Prvu knjigu, pjesničku zbirku Ispitivanje izdaje objavio je 1989. godine, i od tada do danas, sveukupno s ponovljenim izdanjima, objavio je 22 knjige. Kao nakladnik i urednik objavio je preko 150 književnih djela, mahom u NIP Subotičke novine, NIU Hrvatska riječ, Katoličkom institutu za kulturu, povijest i duhovnost i dr.

Tijekom svog obraćanja, Miković je, među ostalim, govorio o tome zašto mu je važna ikavica.

»Svjedoci smo da ikavica i ikavski govor, nažalost, nestaje. Nestaje djelomice i zato što naše bake radije 'ekaviče', plašeći se prekida komunikacije s unucima. Tako mi je barem jedna od njih rekla, istina malo drukčijim riječima. Profesor Bartolović, koji je 50-ih godina radio u subotičkoj Gimnaziji i u ovdašnjem Hrvatskom kazalištu, na svakom koraku je isticao važnost pamćenja ikavice, ali i nužnost da se nauči standardni književni hrvatski jezik i da se njime služimo.«

Miković je istaknuo kako ikavica ima budućnost samo onda ako budemo imali sustavni odnos prema njezinim vrijednostima, svjesni koliko s njom možemo postići, u identifikacijskom pogledu, i pojedinačnom i kolektivnom, i pred nama samima, ali i pred drugima.

»Postavljam pitanje i sebi i drugima – što smo uradili da djelo Ivana Pančića nekako nestane ispred naših očiju? A tvrdim da je on po pitanju očuvanja ikavice uradio sve što je mogao. Ono što je napisao ima svoju i umjetničku i svaku drugu vrijednost i značaj. Isto se može reći i za knjigu Vojislava Sekelja Rič fali. Tu je i Tomislav Žigmanov, ne znam kako on uspijeva zadovoljiti interesiranje čitatelja, ali sam siguran da ni njegovih knjiga nema dovoljno. Tako je i s mojim knjigama, posljednju sam kupio preko interneta. Obećao sam je nekome, a nije je bilo u knjižarama.«

Također je dodao kako bi se trebale ispitati i sve znanstvene značajke za opstanak ikavice u kontekstu velikih događanja – od naših seoba u ove krajeve do naše instalacije u ovom prostoru gdje su i drugi živjeli.

»Naučili smo se živjeti i razmišljati ravničarski, a došli smo s mentalitetom 'montanjara', ljudi koji razmišljaju drukčije. To je vidljivo u našem ponašanju, u našem načinu govorenja, razmišljanja. Sve to valja zabilježiti, pamtiti nije dovoljno. Ikavica je za mene osobno spomenik mojim djedovima i bakama s kojima sam proveo najljepše godine djetinjstva na Trošarini i u Karadžićevoj 12, nedaleko od Kazališta i zahvaljujući tome i zavolio kazalište. Taj spomenik želim sačuvati, da ga, što je moguće više obogatim ričima i onim što iza riči stoji«, rekao je Miković.

Na pitanje koji su to velikani prošlosti koje bi izdvojio i za koje smatra da bi im ova manifestacija u nekim budućim vremenima trebala biti posvećena, Milovan Miković je odgovorio:

»Smatram da je Ambrozije Boza Šarčević (bački hrvatski javni djelatnik, književnik, publicist, hrvatski preporoditelj) zaslužio da ima bolji tretman u našem znanju o njemu, o onome što nam je ostavio i što i danas ima značaja za naš narod. Potom iz svijeta književnosti, to je Ivan Pančić. Zašto nemamo više o njemu? Pitam i sebe, ja sam pisao dosta o njemu, ali mislim da su trebali i drugi osvijetliti njegovu osobnost, njegovu poeziju koja je vrhunska. Također mi nedostaje Josip Buljovčić (bački hrvatski filolog, jezikoslovac, kazališni kritičar, prevoditelj), čovjek koji je cijeli svoj život posvetio puku, koji je znao puno, a danas ga se više nitko ne sjeća. Mogao bih nabrajati i ljude iz teatra, koji se više ne spominju, nema ih, jer nema teatra. Nema mjesta na kojem bi se oživjela misao o tome da postoji kontinuitet u nastanku i razvoju teatra do naših dana, kada odjednom taj kontinuitet netko ruši, a mi nismo u stanju suprotstaviti se tome i promijeniti stvarnost prema svojim, a ne prema potrebama i interesima drugih.«

O Milovanu Mikoviću govorile su i profesorice književnosti Nevena Mlinko i Klara Dulić Ševčić, a njegov rad predstavio je Književno-teatarski kružok HKC-a Bunjevačko kolo, pod vodstvom Nevene Mlinko, čiji su članovi pretpremijerno izveli dio njegove poeme Avaške godine te pročitali njegovu pjesmu Saranio bi je ko caricu.
Manifestacija Rič pod đermom obogaćena je izložbom S Božjom pomoći koja je ove godine posvećena euharistijskim kongresima u Bačkoj. Izložbu je priredilo Katoličko društvo Ivan Antunović i Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca, a otvorio ju je predsjednik Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća Lazar Cvijin. Na početku manifestacije nazočne je, u ime organizatora, pozdravila predsjednica HKPD-a Đurđin Marica Stantić, a program je vodila Ana Dulić.

I. Petrekanić Sič / Foto: Jelena Dulić Bako