Tema

Nacionalne manjine i međudržavni odnosi

»Pripadnici manjina žele imati što višu razinu prava i što bolje ostvarivanje prava dok oni koji upravljaju državom imaju puno šire interese i moraju voditi računa i o drugim važnim pitanjima opstanka i razvoja političke zajednice. Tu je važna komunikacija i stvaranje sinergije gdje pripadnici manjina trebaju dati svoj doprinos političkoj zajednici u kojoj žive. U Hrvatskoj se to danas događa u punom smislu te riječi jer su zastupnici manjina dio vladajuće većine, a na drugoj strani oni koji upravljaju državom moraju voditi računa i da se pripadnici nacionalnih manjina osjećaju slobodno i sigurno i da u punoj mjeri mogu ostvarivati svoja prava i očuvati i razvijati svoj identitet«, rekao je prof. dr. sc. Siniša Tatalović na online konferenciji »Utjecaj položaja nacionalnih manjina na međudržavne odnose Srbije, Crne Gore i Hrvatske«.

Konferenciju je organizirao Centar za regionalizam iz Novog Sada uz podršku Hanns Seidel Stiftunga 18. rujna. Regionalni direktor Fondacije za jugoistočnu Europu dr. Klaus Fiesinger je kazao da su u Hrvatskoj ohrabrujući znaci jer je predstavnik srpske manjine potpredsjednik u Vladi Andreja Plenkovića, ali i da s druge strane vidi opasnu situaciju u Crnoj Gori koja može utjecati kako na manjine tako i na susjedne zemlje.

Centar za regionalizam se temom manjina i međudržavnih odnosa bavi već dulji niz godina, a njegov direktor Aleksandar Popov je istaknuo na početku konferencije razliku između »starih« (tradicionalnih) i »novih« manjina. Istaknuo je da položaj »starih« manjina ponekada može izazvati turbulencije između pojedinih zemalja ali su češće varnice, dok, kada je riječ o »novim« manjinama i njihovom utjecaju na međudržavne odnose, tu se »na žalost još nije iskoračilo iz koordinatnog sustava raspada bivše zajedničke države 90-ih godina«.

»Dramatični način na koji su postali manjina uvjetovao je njihov kasniji položaj i odrazio se i na odnose zemalja u kojima žive i zemlje matičnog naroda. Očigledan primjer su tri države: Srbija, Hrvatska i Crna Gora. Kada je riječ o srpskoj manjini u Hrvatskoj i hrvatskoj u Srbiji njihov je položaj reguliran bilateralnim sporazumom o zaštiti prava manjina koji je 2004. potpisan i danas je na snazi. Noviji dokument je Deklaracija o unaprjeđenju međusobnih odnosa koju su potpisali Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović 2016. u Subotici. Jedno od pet otvorenih pitanja je i pitanje zaštite prava srpske zajednice u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji«, rekao je Popov.

On je ocijenio da su u drugoj polovici ovog desetljeća skoro zaleđeni odnosi između ove dvije države, što nije dobro. Kao jedan od pozitivnih pomaka naveo je i nedavno obećanje Vučića predstavnicima hrvatske zajednice da će se rješavati pitanje političke reprezentacije Hrvata u Srbiji.

Vladimirov: Izvući se iz folklornog geta

Savjetnica predsjednika Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj Aneta Vladimirov ocijenila je da visoka politika kasni za onim što su odnosi ljudi na terenu, pa čak i na područjima u Hrvatskoj koja su od ‘91. do ‘95. imala teške periode bilo da su žrtve bile na hrvatskoj ili srpskoj strani. »Visoka politika je s jedne strane omeđena naučenom političkom korektnošću, a s druge strane uvjetovana odnosom dviju zemalja unutar kojih su manjine češće objekti nego li subjekti političkog djelovanja. SNV se donekle razlikuje od vijeća drugih manjina u Hrvatskoj po tome što je nama pitanje jesmo li subjekti političkog djelovanja izuzetno važno i ono je postavljeno unutar shvaćanja manjinskog dobra kao općeg«, rekla je Vladimirov.

Kao najbolji primjer takvog shvaćanja je navela tjednik Novosti kojemu je nakladnik SNV i koji se bavi stvarima koje se jednako tiču pripadnika srpskog naroda kao i bilo kog drugog: »Istovremeno, manjinske teme koje su tradicionalno smještene u, uvjetno rečeno, folklorni narativ nastojimo donekle izvući iz tog narativa i folklornog geta«, istakla je Vladimirov.

Kao ključne izazove Srba u Hrvatskoj izdvojila je: osiromašenje i težak položaj Srba u ruralnim područjima, zatim snažne asimilacijske tendencije u gradovima, treći izazov je mogućnost rekonstruiranja stradanja Srba 90-ih i tijekom II. svjetskog rata, koji uključuje ne samo rekonstrukciju smrti nego i života Srba u Hrvatskoj do rata 91.-95. ili II. svjetskog rata i na koncu je izazov koji se tiče obrazovanja koji uključuje pitanje što se uči o manjinama općenito u obrazovanju kao i problematiku obrazovanja na srpskom jeziku, a koje uključuje i pitanje kolektivne krivnje i odgovornosti.

Žigmanov: Uključenost u donošenje odluka je ključ

Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i direktor Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov je rekao da su izazovi s kojima se suočavaju Hrvati u Srbiji visoko zatomljeni kada su u pitanju ukupni hrvatsko-srpski odnosi:

»Kada je u pitanju zakonodavni okvir u Srbiji, nemamo tu vrstu institucionalnog rješenja kao u Hrvatskoj. Ne postoji Ustavni zakon koji bi riješio pitanje položaja nacionalnomanjinskih zajednica, a postojeća rješenja nisu najsretnija. Ne postoji institut komunikacije s vlastima kada su u pitanju manjinska samoupravna tijela utemeljena po zakonu već postoji izvanzakonsko tijelo Koordinacija manjinskih vijeća koja u nekim vrlo čudnim aranžmanima, mjestima i vremenima komunicira s predstavnicima vlasti«.

Za hrvatsku zajednicu u Srbiji, smatra Žigmanov, najveći je izazov isključenost iz procesa donošenja odluka.

»Način političke reprezentacije u Srbiji nije pravedan i nije dobar za sve manjinske zajednice. Odgovara samo velikim i teritorijalno koncentriranim zajednicama dok sve ostale manjinske zajednice nisu mogle ostvariti svoje predstavništvo u najvišem zakonodavnom tijelu, niti u pokrajinskoj skupštini niti u lokalnim samoupravama. Uključenost u procese donošenja odluka je ključ, jer ukoliko toga nema, vi s ulice, izvan institucija, pokušavate rješavati probleme. Mi smo bili u paradoksalnoj situaciji da zbog isključenosti iz institucionalnog okvira mogućnosti sudjelovanja u političkom sustavu s predsjednikom Srbije razgovaramo o potrebi upošljavanja prosvjetnog savjetnika za obrazovanje na hrvatskom jeziku, jer unatoč tome što 18 godina postoji obrazovni proces to nije riješeno«, kazao je Žigmanov.

Istaknuo je kako postoji nerazvijen model kada je u pitanju financiranje kulturnih i medijskih sadržaja, kao i da u Srbiji nije napravljena procjena što manjinsko samoupravno tijelo treba raditi, na koji način treba biti kadrovski ekipirano i koliko je financijskih sredstava potrebno da može funkcionirati.

»Po sadašnjem modelu HNV može uposliti tri profesionalne osobe da ostvaruju manjinsku samoupravu. To na svijetu ne postoji. U ozbiljnim demokratskim državama postoji plan, program, vrlo jasni proračuni što su obveze, što su kadrovske pretpostavke i financijske potrebe«, rekao je Žigmanov.

Na koncu, istaknuo je da postoji nespremnost da se prizna činjenica da je zločina nad Hrvatima u Vojvodini bilo – etnički motiviranog nasilja, ubojstava, protjerivanja, prijetnji i u što su bile uključene i institucije sile, prije svega vojske i policije.

»Na valu onoga što se događa u Hrvatskoj osnaženi su i naši napori da se oda i pijetet prema hrvatskim žrtvama u Srbiji. Bez toga politike suočavanja neće biti dovršene«, rekao je Žigmanov.

Bašić: Formalni sastanci, neformalni načini

Direktor Instituta za društvene nauke u Beogradu dr. sc. Goran Bašić je, govoreći o bilateralnim sporazumima koji se odnose na zaštitu manjina, rekao kako je Srbija preuzela četiri ugovora o bilateralnoj zaštiti manjina od SRJ – s Rumunjskom, Sjevernom Makedonijom, Hrvatskom i Mađarskom ali i da, kad se pogleda djelotvornost tih ugovora, nije siguran da su pridonijeli bitno položaju nacionalnih manjina.

»Postoje tri otvorena pitanja položaja manjina u Srbiji koja poprilično opterećuju položaj pripadnika tih nacionalnih manjina, onda međudržavne odnose i treće: regiju. S Rumunjskom je neriješeno pitanje Rumunja i Vlaha i pitanje vjeroispovijesti na rumunjskom jeziku u Srbiji. U ugovoru s Hrvatskom je sporan čuveni članak 9. oko zastupstva hrvatske nacionalne manjine u vlasti, a s Mađarskom, iako naizgled nema otvorenih pitanja, sasvim sigurno postoji pitanje personalne autonomije Mađara u osam općina na sjeveru Srbije, odnosno Vojvodine«, rekao je Bašić.

Treba imati u vidu da svaka od država ima svoj interes nezavisno od nacionalnih manjina i da Srbija te ugovore promatra strateški, u sklopu europskih integracija, koje u ovom trenutku Mađarska snažno podržava, a važno je i da Hrvatska i Rumunjska ne otvore sporna pitanja.

»Manjine moraju biti vrlo oprezne, osobito njihovi pregovarači, jer su oni realni zastupnici, pogotovo manjinske stranke, u procesu u kojem zastupaju interese nacionalnih manjina. Mora se imati u vidu da je na sastancima između predsjednika država, premijera, bilo govora i o rješavanju pitanja oko položaja nacionalnih manjina iako postoji vrlo jasan mehanizam da se ta pitanja rješavaju. Međutim, pitanje stabilokracije, pitanje različitih kompromisa i dogovora, koji postoje između država i koji su nevidljivi, rješavaju se na formalnim sastancima na neformalni način i onda, naravno, ne možemo biti sigurni hoće li se obećanje bilo kojih aktera na tim političkim događajima i ispuniti. I to je vrlo težak i neizvjestan položaj predstavnika nacionalnih manjina koji sudjeluju u tim procesima. I to bih rekao da nije fer odnos države prema pripadnicima nacionalnih manjina«, rekao je Bašić.

Tatalović: Unutarnji razlozi i vanjski utjecaji

Profesor dr. sc. Siniša Tatalović je potvrdio da se puno više stvari dogovara i rješava neformalno, ali i da se u tim neformalnim razgovorima često pripremaju one odluke i rješenja koja se onda formaliziraju u tijelima državne vlasti. On je istaknuo i da svaka vlast vodi računa o svom biračkom tijelu, a da prava nacionalnih manjina nisu uvijek ona pitanja koja donose određene političke poene.

»Ovo su teme o kojima razgovaramo već 30 godina. I često se vraćamo jedan korak nazad, pa dva koraka naprijed. Sve ovisi o konkretnoj političkoj situaciji, ne samo unutar jedne zemlje nego unutar šireg prostora jugoistočne Europe«, ocijenio je Tatalović.

Prema Tataloviću, manjinska prava se mogu promatrati kao interno i eksterno pitanje.

»Od 90-ih godina u Europi nitko ne može govoriti da je apsolutno suveren, posebno ne po pitanju ljudskih prava i prava nacionalnih manjina. Tu imamo koordinaciju interesa svake države da ta pitanja uređuje na način kako ona smatra da treba, ali isto tako imamo i vanjske utjecaje koji su permanentno u nekim zemljama snažniji, a prema nekima manje izraženi. Države kao što su Srbija, Hrvatska i Crna Gora su u proteklih 30 godina imale značajne vanjske utjecaje na reguliranje većinsko-manjinskih odnosa i položaja nacionalnih manjina«, kazao je Tatalović.

Kada je riječ o Hrvatskoj, ona, osim što ima veliki broj nacionalnih manjina, ima i veliki broj Hrvata koji žive izvan Hrvatske i mora voditi računa o te dvije kategorije, iznio je Tatalović: »Prema nekim procjenama, koliko Hrvata živi u Hrvatskoj toliko ih živi i u drugim zemljama svijeta. Hrvatska je tu uspostavila jedan dobar balans, vodeći računa o svom interesu da Hrvati koji žive izvan Hrvatske očuvaju svoj nacionalni identitet, isto tako je motivirana da hrvatski državljani koji ne pripadaju većinskom narodu čuvaju svoj identitet. U tom smislu je hrvatska potpisala bilateralne sporazume u zemljama u kojima Hrvati žive kao nacionalna manjina i na taj način pokazuje da želi sudjelovati u zaštiti njihovih prava s državama u kojima oni žive, ali isto tako je motivirana da pripadnici nacionalnih manjina koji žive u Hrvatskoj što je više moguće ostvaruju svoja prava«.

J. D.