Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Domaćinski i stručno

Subotica je u bivšoj Jugoslaviji, tijekom više desetljeća bila među najjačim gospodarskim gradovima, a sa svojim okolnim naseljima prednjačila i kada je poljoprivreda u pitanju. Razdoblje osamdesetih godina bilo je idealno za razvoj poljoprivrednog biznisa i poduzetništva, što je iskoristila nekolicina ovdašnjih zemljoradnika i poduzetnika te 1991. osnovala Zemljoradničku zadrugu Salaš. Uz brojne promjene i izazove uspješno je poslovala sve do 2013., kada se zbog nepovoljnog Zakona o zadrugama gasi i prelazi u privatno poduzeće Salaš 024 d.o.o., koje je i danas na usluzi prije svega subotičkim, ali i vojvođanskim poljoprivrednicima.

Izvanredno vrijeme za zadruge

Unatoč tranformacijama države, ratu, bombardiranju, čestoj promjeni ministara poljoprivrede, Zemljoradnička zadruga Salaš je nesmetano pružala svoje usluge do 2013. godine, zahvaljujući, prije svega, njezinom direktoru Josipu Anišiću.

Uz isticanje kako uvijek voli reći da je to bilo neko drugo vrijeme, Anišić podsjeća kako je ono između '80-ih i '90-ih bilo idealno za poljoprivredu.

»U to su vrijeme mladi odlazili sa sela, a stari, koji su ostali i više nisu mogli raditi, počeli su izdavati zemlju. Tada se prvi put od rata dogodilo da netko radi na 150 do 200 jutara. Nakon gotovo desetogodišnjeg razdoblja inflacije, koncem '80-ih Ante Marković uvodi konvertibilni dinar i radi na tranziciji privrede i poljoprivrede. Stvorili su se uvjeti da se može kupiti skuplji stroj, podići kredit. Godine 1990. reformska vlada donijela je novi Zakon o zadrugama i mi smo u tom razdoblju bili startno puno bolji od mnogih naših susjednih socijalističkih zemalja.«

Josip Anišić, koji je u to vrijeme radio u Poljoopskrbi, podržao je prijedlog svojih poznanika za osnivanjem zadruge, koja je pod nazivom ZZ Salaš, sa svoja 24 osnivača, počela raditi '91. na salašu Jakova Bedića na Gornjem Verušiću. Ne planirajući ostaviti dobro plaćeno radno mjesto, sudjelovao je u njenom radu »na daljinu«, međutim kako je bilo sve više posla i otvaranjem novih mogućnosti, Anišić je nakon godinu dana prihvatio prijedlog svojih kolega i postao direktor Salaša. To je, kako ističe, bilo jedno izvanredno vrijeme za rad Zadruge.

»Preselili smo sjedište u Aleksandrovo, otvorili prodavaonicu, zaposlili 3-4 ljudi i počeli ozbiljnije raditi. Početkom '90-ih počeo se raspadati društveni sektor i Zadruga je tu našla svoje mjesto. U zahuktalom razvoju poljoprivrede, mladima s puno zemlje trebala je jedna dobra organizacija. Bila je inflacija, cijene je određivala država, koja se dovijala tako što je tiskala primarnu emisiju i kombinatima, pod povoljnim uvjetima, u dinarskom iznosu, davala kredite da bi oni opstali. Mi smo prva Zadruga koja je omogućila te kredite zemljoradnicima, kako bi, primjerice, mogli kupiti šleper gnojiva za 20 tisuća, a vratiti 3 tisuće maraka. Na početku su preko nas dobijali kredite, a kada je došla takva kriza da mladi nisu mogli uzimati zemlju u zakup, Zadruga je uzela 2.000 hektara i radila je u zakupu. Do 1994. godine imali smo 25 zaposlenih, pet prodavaonica, radili smo uslužni tov svinja, prodavali gume, mehanizaciju i prehrambene namirnice. Razvijao se dobar posao, angažirali smo stručnjake, ljudima smo mnogo pomogli i oni su osjetili benefite Zadruge«, navodi Anišić.

Kraj dobrih vremena

Bio je to početni zamah, imalo je sve smisla, ZZ Salaš je poslovao uspješno, ali onda dolazi kriza.

»Godine 1994., kada 'deda Avram' umjetno zatvara isto tako umjetno stvorenu ludu inflaciju, dolaze teža vremena i mi kao Zadruga nismo više trebali raditi tu zemlju. Također, te '94. banka nije htjela čuti niti za bilo kakvu zadrugu niti za zemljoradnike da im daje kredite. Onda je opet trebala neka organizacija, a budući da smo već imali nekog iskustva, dobivali smo robne kredite pa smo zemljoradnicima davali potrebnu robu na odgođeno plaćanje, na kredit, tako da smo opet našli neko svoje mjesto. Međutim, od '96. do '98. nastupa suša i sve staje. Potom 2000., uz promjene, tu je opet katastrofalna suša, kada smo se konto nje prvi put izborili da poljoprivrednici dobiju 300 milijuna eura. Zadruga ostaje dužna, nama reprogramiraju, mi reprogramiramo zemljoradnicima.«

Kao aktivni sudionik u promjenama, kada je poljoprivreda u pitanju, mnogo je očekivao od njih, a od 20 ministara koji su se izmijenjali u ovim godinama, imao je prilike sjedeti na okruglim stolovima s njih 16-ero. Međutim, kako kaže, ništa nije vrijedilo.

»Dok sam ja bio direktor, nismo ulagali, nismo imali silose, a onda se najviše davalo za investicije, a mi ih nismo imali pa nismo ništa ni dobili. Došlo je do izdavanja državne zemlje, favorizirana su individualna poljoprivredna gospodarstva, što nije loše, a Zadruga ništa nije mogla. Tada su kooperanti, pa tako i osnivači zadruga, bili prinuđeni samostalno ići naprijed okrećući se više privatnicima i bankama«, pojašnjava Anišić zadrugarski krah.

Nastupanjem nepovoljnih vremena, uvjeta i Zakona o zadrugama, nestaje zajednički interes zadrugara za njima i ZZ Salaš se gasi. No, ne i njegova misija. Na temeljima ove poznate subotičke zadruge, 2013. niče privatno poduzeće Salaš 024 d.o.o., ovog puta s novim direktorom, Josipovim sinom, Davidom Anišićem.

Staro po novom

Zbog činjenice da Zakon o zadrugama ne prati najnovije europske trendove i popularnost kooperativa i svakog vida udruživanja zemljoradnika u razvijenim zemljama EU David Anišić, inače master ekonomist, se u konzultaciji s ocem odlučio za preregistraciju Zadruge u d.o.o.

Ipak, osim uvođenja nekih suvremenih metoda u poslovanju, nije se puno toga promijenilo. Većina zaposlenih je ostala raditi, pristup poslu je ostao gotovo isti, na istoj su lokaciji i bave se istim djelatnostima.

»Budući da smo se malo pomladili, uveli smo neke suvremene metode u poslovanju, što se pokazalo kao jako dobro. Putem kompjutorskih programa u svakom trenutku možemo pratiti što se događa na raznim lokacijama (npr. zalihe), elektronički i putem društvenih mreža ostvarujemo kontakt s našim kupcima diljem Vojvodine, imamo dosta pratitelja i na Facebooku (Salaš 024) i na našem sajtu (www.salas.rs). Pojačali smo se u stručnoj službi, pridružio nam se moj brat Petar Anišić, kao diplomirani inženjer za zaštitu bilja pa ih tako sada imamo troje. Novina je i što smo prošle godine uzeli otkupno mjesto na Bikovu«, kaže David Anišić.

Uz isticanje da im je osnova ratarstvo i kooperacija u ratarstvu, on ipak podsjeća što je sve čime se Salaš 024 bavi:

»Prodajemo ili dajemo na kredit našim kooperantima umjetno gnojivo, zaštitna sredstva, sjemena, a poslije od njih otkupljujemo rod. Na nekih deset otkupnih mjesta otkupljujemo ječam, pšenicu, uljanu repicu, suncokret, kukuruz i pivarski ječam, što potom plasiramo dalje, uglavnom tvornicama za preradu ili nekome za izvoz. Maloprodaju imamo tu gdje je sjedište firme, u Ulici Starine Novaka, na Bikovu, gdje je i otkupno mjesto, kao i u Hajdukovu gdje je prodavaonica specijalizirana za voćarstvo, a osim svega što je potrebno za ratarstvo i voćarstvo (sjeme, gnojivo raznih vrsta, sredstva za zaštitu bilja i dr.), u ovim radnjama prodajemo i akumulatore i ulja za njih.«

Kako kaže, kupci su uglavnom s područja subotičke općine (Subotica, Tavankut, Đurđin, Čantavir, Mala Bosna, Bikovo, Žednik, Hajdukovo, Palić), a sjemena i kemiju isporučuju i diljem Vojvodine.

Slaba zaštita države

Iako Srbija ima kakvu-takvu strategiju kada je poljoprivreda u pitanju pa bespovratnim sredstvima potpomaže mlade zemljoradnike, žene u poljoprivredi, one koji se počinju baviti zemljoradnjom itd., David Anišić kao ključni problem navodi niske subvencije.

»Ono što je po meni ključno jesu subvencije koje su kod nas jako niske – oko 4.000 dinara po hektaru, dok u zemljama u okruženju one iznose od 100 do 300 eura, a u razvijenim europskim zemljama i od 500 do 700 eura po hektaru. U tijeku je globalna utakmica u kojoj mi jako puno gubimo, jer se na tržištu susrećemo sa svima njima. I Hrvatska i Mađarska plasira svoje proizvode u Europu, kao i mi, samo što oni po hektaru dobiju 300, a mi 35 eura. Tu se vidi da ćemo imati sve više problema, jer imamo iste kupce, a nemamo iste prihode po hektaru. Ozbiljan problem kod nas, kada je poljoprivreda u pitanju, jeste što kad nakon godinu dana proizvodnje podvučeš crtu, vidiš da si na nuli ili u minusu. S druge strane, ne može se ništa uraditi jer su manje-više određene cijene inputa, kao i proizvoda, i to ne samo u državi već na svjetskoj razini. Naši zemljoradnici se moraju uklopiti u te cijene, a često to ne mogu. Primjerice, u drugim zemljama, kada se zemljoradnik ne uklopi u to koliki su mu troškovi i prihodi, država mu daje 300 eura po hektaru, s čime može servisirati svoje kredite i koliko-toliko ići naprijed. Znači, moramo sudjelovati u tržišnoj utakmici, a nemamo odgovarajuću zaštitu i pomoć od države. To je bitka u kojoj najslabiji stradaju, a mi smo definitvno među najslabijima«, ističe David.

Ujedno izražava nadu da će se ulaskom Srbije u EU te subvencije povećati, »međutim tek će nam onda biti teško jer ćemo morati biti jednaki s drugima, a imamo veoma nisku startnu osnovu. Znači, do otvaranja tog tržišta trebali bismo što više ojačati naše zemljoradnike.«

Stručna podrška

Davidov mlađi brat Petar Anišić, koji je završio Poljoprivredni fakultet – smjer zaštita bilja u Novom Sadu, odlučio se pridružiti svojoj obitelji u poslu i dati svoj doprinos u stručnom smislu, kao master zaštitar bilja.

Kada je ovo područje u pitanju u Salašu 024, osim širokog asortimana sredstava za zaštitu bilja, poljoprivrednicima tijekom cijele sezone pružaju potporu u vidu davanja savjeta.

»Kod odabira sjemena i gnojiva ne može se puno pogriješiti, što nije slučaj kod odabira kemije. Naime, pogrešan izbor preparata značajno može smanjiti prinos, a može i potpuno uništiti usjev, što se, nažalost, događa svake godine. Pokazalo se da je ljudima tu najpotrebnija podrška, u smislu koji preparat da se uzme, kada da se koristi ili kada bi trebalo izbjeći neki tretman«, kaže Petar, dodajući kako polovinu svog radnog vremena provodi na terenu.

Izlazak za njihove kooperante se ne naplaćuje, u razgovoru s poljoprivrednicima pokušavaju doći do najboljeg rješenja, te im u najkraćem mogućem roku dostaviti potrebnu robu.

I. Petrekanić Sič

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay