Intervju

Tjednik za manjine i ljevičare

Analiza, tribina i razgovora o medijima na manjinskim jezicima u Srbiji ne manjka, a u ovo vrijeme pandemije čak je na ovu temu organiziran online događaj: »Predstavljanje analize i razgovor o medijima na jezicima nacionalnih manjina«. A o trenutnoj situaciji u medijima na manjinskim jezicima u Hrvatskoj razgovarali smo s novinarom zagrebačkih Novosti Nenadom Jovanovićem, koji je i član Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.

Kako ocjenjujete trenutnu situaciju u medijima na manjinskim jezicima koji funkcioniraju u Hrvatskoj, medijima ostalih manjina i srpske, kao najbrojnije? Ostvaruje li se u praksi informiranje na manjinskim jezicima na zadovoljavajući način?

U Hrvatskoj žive i djeluju 22 nacionalne manjine i skoro sve razvijaju neku informativnu djelatnost, čiji opseg zavisi od brojnosti manjine, ali i imaginativnosti kadrova koji unutar tih zajednica vode medijsku politiku i mogućnosti da osmisle projekte na osnovu kojih bi dobili sredstva iz nadležnih institucija, prije svega iz Savjeta za nacionalne manjine. Podržava se manjinsko izdavaštvo i informiranje, bar što se tiče štampe, o čemu govori podatak Savjeta za nacionalne manjine da je za ovogodišnje financiranje programa kulturne autonomije za područje informiranja predložen 61 program, a za izdavaštvo, knjige 64. Za to je interes manji nego za kulturni amaterizam, 420 prijedloga, ili manifestacije, 497 prijedloga, ali se pokazalo da su tiskani mediji manje-više nesmetano izlazili za vrijeme epidemije korone, dok su probe ansambala ili manifestacija otkazivane. Za sada samo talijanska manjina izdaje dnevne novine na svom jeziku, dok su Novosti, list srpske nacionalna manjine, tjednik. Postoji više listova koji izlaze svakih 15 dana, među kojima i Izvor čiji je izdavač Zajedničko veće opština, a znatan dio medija otpada na mjesečnike, među kojima je i Privrednik, mjesečnik Srpskog privrednog društva Privrednik, koji izlazi kao podlistak Novosti ili Bijela pčela, časopis za djecu koji izdaje riječki pododbor Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Dio medija izlazi dvomjesečno, a ima ih, pogotovo onih koji se bave kulturom i naukom, koji izlaze kvartalno ili polugodišnje. Dio manjinskih medija ima i svoje portale i profile na društvenim mrežama na kojima se može pročitati sadržaj lista, ali i druge informacije i vijesti koji se neće naći u tiskanom obliku. Portale posjećuju uglavnom, ali ne isključivo, mlađi čitatelji koji su navikli čitati s ekrana, a ne s hartije, ali su do izražaja pogotovo došli proljetos za vrijeme epidemije i blokade kretanja.

Postoji li Medijska strategija i prateći dokumenti u Hrvatskoj? Je li zakonska regulativa solidna, kao što su ključne odredbe Ustavnog zakona, ali i posebnih zakona, Zakon o medijima, Zakon o HRT-u, te Zakon o elektroničkim medijima?

U Hrvatskoj do danas nije donesena Medijska strategija, a iako se proljetos govorilo o mogućnosti usvajanja Zakona o elektroničkim medijima koji je u novinarskoj profesiji dočekan uz velike primjedbe, do toga nije došlo, malo zbog korone, malo zbog prijevremenih izbora. Zbog toga se u svom radu mediji nacionalnih manjina mogu pozivati na odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i s njim povezane zakone koji reguliraju tu domenu.

Kako ocjenjujete tretiranje manjina i manjinskih tema u javnim hrvatskim medijima? Postoji li sustavna marginalizacija manjina nacionalnih manjina u novinama ili u TV programima ili je situacija drugačija? Postoji li medijsko stvaranje negativnih stereotipa o manjinama i ima li sustavnih istraživanja problematike informiranja manjina na manjinskim jezicima kako bi se stekao uvid i u kvalitativne aspekte ovog važnog segmenta informiranja kada su u pitanju manjine?

Na ova pitanja mogu dati jedinstveni odgovor. Prvi dio, tretman manjina, mogu reći, kao i drugi poznavaoci problematike iz manjinskih redova, ali i brojni drugi, da nije zadovoljavajući. Manjine koje po popisu iz 2011. godine čine 7,42 posto stanovništva, a tu se govori samo o onima koji su se tako izjasnili, značajno su podzastupljene, o čemu govore i istraživanja koja posljednjih godina za potrebe Savjeta za nacionalne manjine radi Hrvatska radiotelevizija, a koja pokazuju da postotak u minutaži posvećen nacionalnim manjinama ne prelazi 1,06 posto u 2018. godini, dok je godinu dana ranije postotak bio 0,69 posto. Pri tome je veća podzastupljenost na televiziji, dok je na radiju nešto, ali ne mnogo bolje. Pri tome je u istraživanjima u minutažu emisija o manjinama, kako je svojevremeno rečeno, ulazilo i gostovanje nosilaca historijskog revizionizma događaja oko Drugog svjetskog rata i Jasenovca, napadi desničarske aktivistice Željke Markić prema Novostima, kao i priče o izbjeglicama iz Nigerije, otvaranju restorana sa specijalitetima iz Afrike ili podizanju zastave Zagreb Pridea. U ranijim istraživanjima o odnosu prema manjinama u proteklom desetljeću, u čemu su sudjelovali Hrvatsko novinarsko društvo i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, vidjelo se da se o manjinama, pogotovo o srpskoj ili romskoj, u javnim ili privatnim medijima pisalo samo u kontekstu »crne kronike«, pogotovo ako su oni bili počinioci, ili ako se radilo o nekoj egzotici i bizarnosti. U tekućem desetljeću mogu reći da je stanje bolje, iako bih se pozvao na svojevremenu izjavu predsjednika Savjeta za nacionalne manjine Aleksandra Tolnauera da se u kontekstu političkih zbivanja manjinama pridaje negativna konotacija, a da su neke manjinske teme i osobe zanimljive BBC-u ili N1 televiziji, ali ne i HRT-u. Naravno, ostaju brojne internetske platforme kojima se širi netrpeljivost i govor mržnje vezan ne samo za nacionalne manjine, već i za sve ostale manjinske grupacije u društvu.

Je li moguć opstanak medija na manjinskim jezicima putem projektnog financiranja ili je nužna direktna financijska potpora države? Savjet za nacionalne manjine u Hrvatskoj izdvaja sredstva za informiranje nacionalnih manjina na njihovim jezicima.

Teško. Treba znati da je više manjina, čak i ako su autohtone, malobrojne, što utječe na frekvenciju izlaženja i tiraž medija, a ako u svojim tiskanim medijima koriste svoje materinje jezike, bilo bi teško da ih šira javnost razumije, osim ako ne zna mađarski, talijanski, njemački, romski… Zbog toga financiranje manjinskih tiskanih medija ide preko Savjeta za nacionalne manjine, iako su Novosti, koje izlaze od kraja 1999. godine, još prije deset godina izišle na kioske, a na kioscima se može naći i La voce del popolo, iako ovaj potonji mogu čitati samo oni koji znaju talijanski.

S obzirom na to da sredstva dobivaju i preko Savjeta, Novosti su u obavezi besplatne distribucije po manjinskim vijećima, pododborima Prosvjete, pojedinim parohijama SPC-a i aktivistima na terenu, a imaju i određen broj pretplatnika koji, kao i prodaja lista, raste. S obzirom na to da su Novosti i na kioscima, teme kojima se bave nadilaze one koje se očekuju od klasičnih manjinskih medija, kao što su historija, tradicija, folklor, značajni pojedinci... već se bave širim društvenim problemima i ukazivanjem na negativnosti, jer ono što je loše u Hrvatskoj ne pogađa samo Srbe nego sve njene stanovnike. Projektno financiranje vezano je uz natječaje za sredstva iz odgovarajućih fondova, bilo onih koji se tiču medija, bilo onih u koje bi se to moglo udjenuti, kao npr. o prekograničnoj suradnji. Najnoviji primjer je Privrednikov informativni P-portal koji je kao jedan od 13 medija, društvene, a ne samo manjinske zajednice, dobio 1,38 miliona kuna na natječaju Europskog socijalnog fonda provedenog preko Ministarstva kulture i medija. A može se i onako kao što su to učinili Mađari, koji su odustali od pomaka u uređivačkoj politici HRT-a prema manjinama i otvorili vlastiti medijski centar u naselju Bilje, vrijedan 2,7 milijuna kuna, a osim TV emisije, rade i tjednik i mjesečnik.

Najznačajniji hrvatski medij Hrvatska televizija jednom tjedno emitira specijaliziranu emisiju, jednosatni multinacionalni magazin Prizma, koji se emitira od 1993. godine i trebao je biti svojevrsno prijelazno rješenje na putu razvoja sustavnijeg TV programa o nacionalnim manjinama, posebno kada se radi o programima, odnosno emisijama na manjinskim jezicima, ali je manje-više u istoj formi ostala do danas. Kakva je sada situacija? Je li to i dalje jedina emisija na HRT-u u kojoj su prilozi i na jezicima nacionalnih manjina?

Istraživanja pokazuju da 60 posto izvještavanja o nacionalnim manjinama na televiziji otpada na emisije Manjinski mozaik, 15 minuta, i Prizma, 40-ak minuta. S druge strane, kadrovski segment u programima namijenjenim nacionalnim manjinama slabi. Polovina minutaže Prizme kao kvalitetne emisije za čije urednice i manjinci i gledatelji imaju samo riječi hvale, ipak se svodi na razgovor s nekim gostom u studiju, jer nema novinara, a nemaju na raspolaganju ni kamere. Zbog nedostatka ljudstva i kamera često je nemoguće pravovremeno i kvalitetno pratiti i izvještavati s manjinskih događanja, što je ove godine zbog njihovog manjeg broja manje uočljivo. Inače, prije 15-ak godina dogovoreno je školovanje po jednog novinara iz sedam nacionalnih manjina koji bi radili u Prizmi, za što su izdvojena sredstva i školovanje je provedeno. Od tih sedmero novinara ostala je tek jedna novinarka, a i ona ne radi u Prizmi. Bilo je ideja i o širenju suradničke mreže, ali i to je ostalo bez odjeka i efekta.

Kakva je situacija na Hrvatskom radiju? Je li nešto povoljnija? Emitira li i dalje Hrvatski radio programe za nacionalne manjine u sklopu Prvoga programa Hrvatskog radija i regionalnih radio postaja, primjerice Rijeka, Pula i Osijek.

Može se reći da jeste, baš zbog minutaže koju proizvedu regionalne radio stanice, a tu je i 45-minutna emisija Multikultura koju također hvale, a koja se emitira petkom uz nekoliko repriza subotom, nedjeljom i ponedjeljkom.

Postoje li politički utjecaji većinskih i manjinskih elita na manjinsko informiranje na srpskom jeziku u Hrvatskoj?

Što se Novosti tiče, izdavač Srpsko narodno vijeće ne miješa se u uređivanje, iako u rukovodstvu SNV-a možda nisu uvijek najsretniji objavljenim. Sličnu autonomiju načelno imaju i ostali mediji na srpskom jeziku. Ni većinske elite nisu se direktno petljale u ono što i kako pišu Novosti, osim što se prije desetak godina dobrom dijelu desne javnosti, ali i tadašnjem predsjedniku Ivi Josipoviću nije svidjela naslovnica u broju koji govori o sudaru i padu dva hrvatska vojna aviona na vježbi kod Slunja; naslovnica je glasila »Oba su pala« što je bila jedna od poruka iz rata 90-ih. A da Novosti imaju dosta protivnika u desnom dijelu spektra podsjeća i često traženje desničarskih udruženja, branitelja, u Ime obitelji da se zabrani proračunsko financiranje Novosti ili žestoke reakcije zbog sadržaja broja od naslovnice do pretposljednje stranice, na posljednjoj su oglasi, obogaćene optužbama za četništvo, titoizam, boljševizam i jugonostalgiju, često u istoj izjavi. Bude tu i logorovanja marginalnih ekstremista pred prostorijama SNV-a i ritualno paljenje primjeraka Novosti. Napadima desničara ponekad se priključe i neki pojedinci iz srpske zajednice s drugačijim stavovima koji su također svedeni na političku marginu, pa svoje mjesto mogu naći samo na desničarskim portalima. Svemu tome dodajmo i povremeno vitlanje primjercima Novosti po Saboru, čega je više bilo tijekom prošlog desetljeća, i prigodno traženje da se Novosti zabrane ili ne financiraju. Jedan od načina pritisaka su i sudske tužbe. Prema podacima HND-a, s početka svibnja ove godine, od 905 sudskih tužbi protiv 18 medija u Hrvatskoj od 23 koja su odgovorila na anketu, njih 29 odnosi se na Novosti. Najveći dio procesa po tužbama se vodi, a ishodi onih završenih su različiti.

Koje su teme u fokusu uređivačke politike Novosti?

Novosti se prave za dva različita tipa čitatelja – za one unutar srpske zajednice, većinom starijih ljudi na terenu i čitatelje lijevo-građanske i antifašističke orijentacije, ali zapravo za sve koji bi na našim stranicama našli nešto što ih zanima. Zato na našim stranicama piše »Novosti – tjednik za racionalnu manjinu«. To znači i da se u Novostima mogu naći priče o pojedincima na terenu, razgovori s viđenijim Srbima i Srpkinjama koji su nositelji neke funkcije u manjinskim vijećima i srpskim organizacijama, izvještaji s manjinskih događanja ili teme koje se tiču srpske zajednice, kako djeluju općine sa srpskom većinom, humanitarne akcije kojih je ovog proljeća bilo mnogo, pitanje provođenja Ustavnog zakona o manjinama u područjima školstva, zapošljavanja i upotrebe službenog jezika i pisma. S druge strane, piše se o aktualnim društvenim problemima, jer svaki problem u zemlji kači i Srbe, o repovima rata i ratnom naslijeđu, podsjećajući na brojne neriješene zločine nad Srbima, kao i o antifašističkim tekovinama. Pišemo ne samo o nacionalnim, nego i o svim manjinama, uključujući i one spolne i rodne, a ove smo se godine intenzivno bavili koronom, posljedicama potresa u Zagrebu i izborima u Hrvatskoj. Osim toga, u svakom broju Novosti objavi se bar po jedan intervju s poznatim osobama iz svijeta politike, kulture i nauke, kao i društveno poznatim aktivistima. Izvještavamo o kulturi, kulturnim manifestacijama, u što spada i kulturna razmjena u regiji, prije svega u Srbiji. Daju se i recenzije knjiga, filmova i kazališnih predstava; piše se o političkoj situaciji, ali i temama vezanim uz dešavanja u svijetu, pri čemu podsjećam da su jedna od naših tema bili Hrvati u Srbiji i načini kako ojačati suradnju naše dvije zajednice. U Novostima piše nekoliko poznatih i dobro čitanih kolumnista, što se vidi po broju komentara i lajkova na portalu. Portal spominjem, jer on nije puka transmisija tiskanog izdanja u kojem se objavljuju tekstovi koji su izišli u najnovijem broju, već on ima i svoj samostalni život s obzirom na to da se objavljuje veliki broj vijesti, najava i drugih tekstova koji se ne uvrštavaju u Novosti ili su materijal za neku drugu novinsku formu. Osim toga, portal je riješen tako da otklanja probleme s kojima se sreće dio mlađih čitatelja kojima se sviđa odabir tema i način pisanja, ali u školi nisu učili ćirilicu. Naime, svaki se tekst na portalu s ćirilice može prebaciti na latinicu, važi i obratno, ali se manje primjenjuje. Naravno da u redovima srpske zajednice ima i onih koji se ne slažu sa svim temama i stavovima, ali kako se kaže »za svakoga ponešto«, pa takvi neke stranice preskoče, a druge pročitaju, pa ih čak i hvale.

Postoji li u manjinskim medijima u Hrvatskoj problem nedostatka kadrova, pogotovo mlađih generacija zbog »odljeva mozgova«?

To zavisi od manjine do manjine, s obzirom na to da je jedan od nužnih uvjeta za pisanje poznavanje dotičnog manjinskog jezika. Ali većina medija na raspolaganju ima i mlađe ljude, budući da je u posljednjih nekoliko godina broj novinara u privatnim medijima značajno smanjen, pa ljudi traže posao. Istina, istraživanja su pokazala, a to iskustveno znamo i bez njih, da mladi najviše vole internet i društvene mreže, pa tek onda TV i radio, po mogućnosti na internetu, ali još uvijek nisu lišeni volje i znanja da pišu za medije. Ako je riječ o portalima, utoliko bolje. Ali još uvijek ima mlađih ljudi čiji su tekstovi na stranicama tiskanih medija.

Intervju vodio: Zvonko Sarić