Intervju Intervju

Novo zaduživanje od sedam milijardi eura

Fiskalni svjet Republike Srbije objavio je prije mjesec dana izvješće o efektima krize izazvane koronavirusom na fiskalna i gospodarska kretanja u 2020. godini s preporukama za 2021. godinu. Fiskalni savjet do sada se pokazao kao neovisna institucija, koja u javnost izlazi sa stručnim analizama i procjenama, koje su često suprotne onima koje iznose političari. U posljednjem izvješću Fisklani savjet upozorio je na pad proizvodnje u tekućoj godini, povećanje javnog duga, te na rekordan deficit u državnom proračunu. U narednoj godini stoga prioritet treba biti smanjenje deficita, povećanje državnih ulaganja u infrastrukturu, kontrola rasta plaća u javnom sektoru i mirovina. Prema ocjeni Fisklanog savjeta, korona kriza pokazala je sve greške ranije fisklane politike, među kojima je i nedovoljno ulaganje u zdravstvo. O tome koliki će biti deficit u državnom proračunu, na koliko će do kraja godine narasti javni dug zemlje, koliko će ljudi ostati bez posla... razgovarali smo s Vladimirom Vučkovićem, jednim od trojice članova Fiskalnog savjeta.

U cilju sprječavanja gospodarske krize uzrokovane koronavirusom Vlada Srbije usvojila je nekoliko gospodarskih mjera. Najsveobuhvatnija bila je pomoć svim punoljetnim građanima od 100 eura. Na taj način u džepove građana Srbije slilo se oko 620 milijuna eura. Bilo je različitih komentara na tu mjeru, pa i stavova da je takav rashod države bez pravog efekta. Je li taj vid pomoći građanima bio nužan i je li se odrazio na povećanje potrošnje?

Nakon izbijanja krize opravdana je bila pomoć poduzećima u privatnom sektoru, u cilju očuvanja njihovog kapaciteta i uposlenosti, ali ne i neselektivna pomoć od po 100 eura. Veliki broj građana je trajno zaštićen od krize, jer radi u javnom sektoru ili prima državne mirovine. Jedan broj građana, oslonjen na privatni sektor, u krizi je i bolje zarađivao nego ranije. Ima bogatih ljudi kojima ne treba socijalna pomoć. Dakle, nije bilo jasno koliko je ljudi pogođeno krizom i na koji način im pomoći. A ipak, 100 eura je dano svima. Gdje su te pare otišle – ne zna se; dijelom na uvoz, dijelom u štednju, dijelom u potrošnju. U svakom slučaju, pozitivni efekti su skromni, a oni negativni po proračun veliki. Deficit je mogao biti manji ove godine, ili su ta sredstva mogla biti potrošena na bolji način. Možda je trebalo sačekati pa vidjeti tko su ugroženi i povećati izdatke za socijalnu politiku. Na kraju krajeva, svi građani će kao porezni obveznici vratiti 100 eura, samo uvećanih za kamatu.

Hoćete reći da se država za isplatu tih 100 eura dodatno zadužila?

Isplata 100 eura povećala je deficit za više od 600 milijuna eura i za taj iznos smo se morali zadužiti. Praktično, za sve mjere morali smo se zaduživati, jer je proračun bez njih bio u ravnoteži, pa je svako povećanje rashoda značilo novi minus i posljedično zaduživanje.

U prvom paketu gospodarskih mjera bila je i pomoć od 30.000 dinara za zaposlene, a pravo su imali privatnici koji ne otpuštaju radnike. Koliko je i ta isplata opteretila proračun i s druge strane koliko je zaista pomogla poslodavcima da zadrže radnike? I koliko je realno da to zadržavanje radnike bude trajnije?

Taj dio pomoći je opravdan. Pomogao je mnogim poduzećima da održe uposlenost, a radnicima da i dalje dobijaju plaće. Kritika se može uputiti za to što je pomoć dana svima, pa i poduzećima koja su u krizi još bolje radila, kao što su proizvođači kemijskih proizvoda ili trgovinski lanci, ali, ako se uzme u obzir ograničena moć administracije da u kratkom razdoblju dođe do optimalnih rješenja, onda je i sve ovo bilo prihvatljivo. Hoće li biti i dovoljno, veliko je pitanje. Ukoliko se kriza ograniči na ovu godinu, moći ćemo reći da se u najvećoj mjeri uspjelo. Ako se zdravstvena kriza nastavi i u novoj godini, onda će zasigurno doći do izraženijeg porasta nezaposlenosti.

Novi paket ekonomskih mjera donijet je krajem srpnja. Odlukom Vlade privrednim subjektima u privatnom sektoru bit će isplaćeno dva puta po 60 posto od minimalne zarade, a uplata poreza i doprinosa na zarade odgođena je za jedan mjesec. Vrijednost ovog paketa pomoći je 66 milijardi dinara. Je li to što se isplaćuje 60 posto, a ne puni minimalac, pokazatelj da u proračunu nema novca za nove pakete pomoći gospodarstvu?

Da, dobro ste primijetili, to je pokazatelj da su proračunska sredstva iscrpljena. Proračun će, umjesto da bude u ravnoteži, u ovoj godini biti u deficitu od više od 3 milijarde eura, što je oko 7 posto bruto domaćeg proizvoda. To je prilično visok deficit, opravdan u kriznoj godini, ali i dalje je veoma velik. Zato je drugi paket pomoći trebao biti fokusiraniji na zaista ugrožena poduzeća, ali se umjesto toga ponovo išlo široko. Posljedica je da se dalo 60 posto minimalca, jer nije bilo novca za više. Kreatori gospodarske politike ne bi trebali pretjerano širiti optimizam, jer onda ljudi pomisle da novca u proračunu ima na pretek. Istina je da se zadužujemo i da nemamo pomoć kao recimo članice EU. Zato moramo biti i obazriviji i odgovorniji.

Koliko su mjere pomoći gospodarstvu utjecale na povećanje javnog duga?

Javni dug će s oko 50 posto bruto domaćeg proizvoda skočiti na više od 60 posto BDP-a. Veliki skok, u najvećoj mjeri opravdan, ali svakako nalaže da se već od sljedeće godine proračunska odgovornost ponovo vrati u prvi plan. Srbiji, prema karakteristikama države i ekonomije, odgovara javni dug manji od 50 posto BDP-a. Nemamo luksuz većeg nivoa javnog duga, jer se zadužujemo skuplje nego što to mogu razvijene zemlje, a, uz to, zadužujemo se u stranoj valuti, pa trpimo i rizik deviznog tečaja. Konačno, ne možemo računati da će netko uskočiti i dati nam bespovratna sredstva ili povoljne kredite. Sve moramo sami, što i nije loše iz ugla ozbiljnosti koju moramo imati kada vodimo gospodarsku politiku. Ali, svakako nije dobro da se uspoređujemo s razvijenijim zemljama i članicama EU i da pomislimo da smijemo imati javni dug kao oni. Mi moramo u ovoj godini naći sedam milijardi eura na financijskom tržištu kako bismo financirali tekući proračunski minus i otplatili prispjeli dio starih kredita. To je moguće samo ukoliko kreditori i investitori vjeruju u gospodarstvo Srbije, to jest njenu sposobnost da vraća novac u budućnosti.

Ukoliko se država odluči na novi paket pomoći gospodarstvu, što bi za proračun bio najracionalniji oblik pomoći?

Jedino što preostaje jesu male pomoći usjmerene najugroženijim poduzećima i pojedincima. Već je objavljeno da će se pomoći hotelima u gradovima i to je princip koji eventualno treba koristiti i dalje, ukoliko to bude bilo potrebno. Ipak, uočava se i da je ponovo izbjegnuto da se uđe u bilance i rezultate poduzeća i da se vidi tko je prošao katastrofalno, a tko je u krizi još bolje radio, pa da se onda pomogne onim prvim. Ukoliko se kriza nastavi, Vlada će se morati uhvatiti u koštac s ovim pitanjima, umjesto da prema nekom administrativnom kriteriju daje pomoć. To je lakše, ali nije i najbolje rješenje.

Kakve su procjene koliki će biti pad proizvodnje u ovoj godini?

Bruto domaći proizvod će vjerojatno opasti za oko tri posto, što nije loš rezultat imajući u vidu situaciju u drugim državama. To je, prije svega, posljedica činjenice što manji pad imaju gospodarstva u kojima usluge, a naročito turizam, nemaju toliki značaj, a poljoprivreda i prehrambena industrija imaju. Dalje, Srbija nema veliki broj proizvodnih gigantskih sustava oslonjenih na sofisticiranu globalnu tražnju, pa je i zahvaljujući tome manje osjetila probleme u svjetskom gospodarstvu. U svakom slučaju, Srbija je za sada sačuvala dobre šanse da se od sljedeće godine vrati tamo gdje je bila prije zdravstvene krize.Važno je što je sačuvana makroekonomska stabilnost, pa ni u jednom trenutku nismo imali poremećaje cijena ili deviznog tečaja. Postoji nada da građevinska aktivnost nije pretjerano stradala, budući da se može čuti da se stanovi i dalje traže i prodaju, bar je to slučaj u Beogradu.

Koliko su realne ocjene, koje čujemo od naših političara, kako će u Srbiji pad gospodarskih aktivnosti biti manji nego u razvijenijim europskim zemljama?

Pad će biti manji nego u razvijenim državama, to je činjenica. Političari, naravno, takve pokazatelje koriste da, makar posredno, poruče kako je njihova reakcija na krizu bila bolja nego u drugim državama, ali je istina da je to više splet okolnosti nego promišljenih mjera ekonomske politike i strukture našeg gospodarstva, što sam već rekao. Zato ćemo biti u društvu s, vjerovatno u 2020. godini najuspješnijim, Makedonijom i Moldavijom, a ne Njemačkom i Francuskom. Još nešto: Srbija je i na početku prethodne globalne krize, u 2009. godini, prošla vrlo dobro, to jest imala je manji pad BDP-a od najvećeg broja zemalja. Ipak, nakon te prve godine, vođena je raskalašna politika, neodmjerenog povećanja plaća i mirovina i gomilanja gubitaka u državnim poduzećima i državnim bankama. Zato smo kasnije imali još dvije recesijske godine (2012. i 2014), dok su mnoge države već prevladale inicijalni udar krize.

Kakve su procjene koliko bi ljudi, zbog koronakrize, moglo do kraja godine ostati bez posla i koji su sektori najugroženiji?

Procjene su kako će 30 do 50 tisuća ljudi ostati bez posla. Ne do kraja godine, jer je drugim paketom praktično onemogućeno otpuštanje do jeseni, ali u sljedećih šest mjeseci recimo. Taj broj može biti i manji, ukoliko se pokaže da je ovaj period, »kupljen« mjerama gospodarske politike, bio i najgori. Ukoliko se polako bude osjećao oporavak, onda će broj nezaposlenih umerenije porasti. Najugroženiji su hotelijeri, ugostitelji, prijevoznici…

Kada je riječ o zaradama, uvijek su u prvom planu plaće u javnom sektoru. Što će biti s njima do kraja godine i što bi bilo racionalno za narednu godinu?

Do kraja godine ne bi trebalo ni na koji način mijenjati zarade u javnom sektoru. Kada je riječ o sljedećoj godini, ima suprotstavljenih očekivanja. Na jednoj strani su vlasnici i zaposleni u privatnom sektoru. Oni kažu kako s mukom pune proračun i kako bi zaposleni u javnom sektoru trebali s njima podijeliti teret, pa se nerijetko čuju i zahtjevi za smanjenje plaća u izrdžavanom proračunskom sektoru. S druge strane, službena politika je u prethodnih nekoliko godina bila naklonjena zaposlenima u javnom sektoru, pa su proračunske plaće rasle i iznad gospodarskog rasta. Objektivne okolnosti i stanje u proračunu ukazuju kako bi bilo racionalno da se u sljedećoj godini ne povećavaju plaće, niti onima koji ih dobijaju iz proračuna niti zaposlenima u državnim poduzećima.

Ovih dana tema je bila povećanje minimalne plaće. Zahtjev sindikata je da u narednoj godini minimalac bude povećan na 37.000 dinara. Ima li prostora za udovoljavanje zahtjevima sindikata?

Protiv sam povećanja minimalca, jer je to mera koja obesmišljava tržišno određivanje cijene rada. Ispada da su poslodavci nesposobni odrediti cijenu rada, pa će država to bolje učiniti od njih. To je i izraz nepovjerenja u odnose između poslodavca i zaposlenog. Država želi adnimistrativno uvećati standard ljudi, a to je nemoguće – po pravilu svaka takva mjera vrati se kao bumerang i povećava nezaposlenost. Na jugu Srbije, gdje su zarade niže, zaposleni uzimaju minimalce i onda jedan dio vraćaju poslodavcu. Tržišna zarada je, naime, za neke poslove niža od minimalne. Prema prosječnoj plaći, minimalna zarada u Srbiji je već visoka i svako novo povećanje, naročito veliko, nije opravdano.

Ima li ekonomske opravdanosti povećavati mirovine u narednoj godini?

Mirovine su na automatskom pilotu, jer ih određuju takozvana švicarska formula. Dijelom ovise od inflacije, dijelom od rasta plaća. U sljedećoj godini tu formulu bi trebalo nadograditi, jer se to nije stiglo u prethodnom razdoblju. Ta nadogradnja išla bi u smjeru povećanja udjela inflacije u obračunu mirovina. U kriznom razdoblju, naime, račun za mirovine raste u odnosu na gospodarsku moć zemlje i onda treba odmjerenije upravljati ovim najvećim proračunskim rashodom. Kada se sve to uzme u obzir, rast mirovina za oko dva posto bio bi dobar ishod za sljedeću godinu.

Hoće li će koronakriza neminovno dovesti do rebalansa lokalnih proračuna i što bi u smanjenju rashoda trebalo najviše kresati, a koje rashodne stavke ne bi trebalo dirati?

I lokalne samouprave se nalaze pred izazovima, a ni do sada nisu bile baš disciplinirane u smislu trošenja proračunskog novca. Morat će preispitati svaki program i orijentirati se na investicije. One su do sada bile skromne, a neophodne su i daju najjači poticaj gospodarskom rastu. Srbija ima razorenu komunalnu infrastrakturu, od vodovoda, kanalizacija, do pročišćavača voda i deponija. Na tom polju republička i lokalna vlast moraju sarađivati i zajednički financirati infrastrukturne programe. Prijeti opasnost da lokalne samouprave povećaju kašnjenja, to jest da ne plaćaju svoje obveze privatnom sektoru. To bi bilo katastrofalno – država ne smije generirati nelikvidnost.

U kom bi se pravcu naredne godine morala voditi gospodarska politika zemlje?

Fiskalna politika bi trebalo biti usmjerena ka smanjenju proračunskog deficita. Moguće je deficit svesti na oko dva posto BDP-a i time bi se zaustavio rast javnog duga. Jednako je važno unaprijediti strukturu javne potrošnje. Ključno je da se ubrzaju investicije koje donose rast i neposredno uječu na standard ljudi, a to su, uz spomenute komunalne infrastrukture, ulaganja u ceste, železnice, prosvjetu i zdravstvo. U svim pobrojanim područjima Srbija komparativno zaostaje za usporedivim zemljama. S druge strane, u posljednjih nekoliko godina primjetno je povećano opremanje vojske i policije, a te investicije nemaju multiplikativni efekt na gospodarsku aktivnost, a i šire promatrano, pitanje je jesu li su nam potrebne u tolikoj mjeri. Ne smijemo zaboraviti ni na fundamente privrednog rasta, jer i tu zaostajemo. To su institucije, pravosuđe i manje prepreka u poslovanju.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay