Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Gazde od davnina

Šimunovići, oni Ižakovi, jedna su od najstarijih obitelji u Vajskoj. Žive na vajštanskoj zemlji i od nje generacijama. Nekada ugledni i imućni domaćini, pa kulaci u vremenima kada imati i stjecati nije bilo u duhu novog političkog vremena, održali su se svojim radom i upornom željom da sačuvaju to što jesu, tamo gdje jesu.

»Imali smo nekada oko 350 jutara zemlje. Veliki salaš, radnike koji su radili na imanju, iz kuće je izlazilo devet pari konja, oko 150 krmača, najveće stado ovaca. Skoro sve oduzeto je poslije Drugog svjetskog rata. Vraćen je tek manji dio, 30-40 jutara«, priča Krunoslav Šimunović, koji se na obiteljsko gospodarstvo vratio nakon ne baš kratkog izleta u trgovinu.

Danas u kući Ižakovih, koja je na istom mjestu više od 100 godina, žive tri generacije. Krunoslav i supruga Amalija, njihovi snovi Ivan, Franko i Marin, djed Ivan i baka Nevena. Posla na imanju ima za svakoga, pa i za Ivana i Franka, koji su na studijama u Osijeku, i najmlađeg Marina.

Ratarstvo i ovčarstvo

Ižakovi sada imaju oko 40 hektara vlastite zemlje, a uz ratarstvo bave se i stočarstvom, i to uzgojem ovaca. Kažu uvjeti u poljoprivredi su takvi da s jednom vrstom proizvodnje nema sigurnosti, pa je dobro uz obradu zemlje držati i stoku.

»Pradjed Stipa Ižakov imao je stado od 600 ovaca. Kada dođe prva vuna zarada je bila velika, poslije jaganjci. Nije danas tako, ali ono što drži ovu proizvodnju su poticaji od države koja po umatičenom grlu daje 7.000 dinara. Kasne ti poticaji, ali jesu pomoć, jer otprilike ovca toliko i pojede, što znači da je jagnje koje se proda čista zarada. Potrefili smo i rasu, odlučili smo se za île-de-france, rasu koja se odlikuje mesnatošću«, kaže Krunoslav.

Za razliku od njegovog pradjede, ovce drži zatvorene, jer, kaže, takva je rasa, a nema više ni livada ni čobana. Uz ovce Šimunovići drže i krmače. Za sada nekoliko, a plan je da povećaju broj krmača i proizvodnju prasadi. U ratarskoj proizvodnji opedijelili su se za kukuruz, soju, lucerku i stočni grašak.

»Kukuruz i soja jedine su isplative ratarske kulture. Najveći dio onoga što skinemo s njiva ide u prodaju, ali nešto se iskoristi u stočarstvu, poput sojine slame ili kukuruzne silaže. Kada svoju hranu protjeraš kroz stoku, može se govoriti o zaradi«, kaže Krunoslav.

Uz sve probleme koji opterećuju poljoprivredu Krunoslav i Amalija kažu da je problem naći i radnike koji bi radili na njivi. Zato su od toga i odustali i cijelu proizvodnju nose na svojim plećima.

Kada govore o daljnjim planovima, oprezni su. Iskustvo ove obitelji naučilo je Krunoslava da se ništa ne može uraditi preko noći, da su planovi varljivi i često ih pokvari nešto na što se nije ni računalo.

»Ove godine ostavit ćemo nešto jaganjaca, tako da narednog proljeća imamo 80 ovaca. Neka po ovci othranimo jagnje i pol, pa od njih ostavimo 20-30 bit će to stado od oko 120 ovaca. Ali kod nas u poljoprivredi se nikada ne zna. Neka jedna godina zakaže, svi planovi padaju u vodu i trudite se samo preživjeti. U poljoprivredi najveći problem jest nesigurnost. Lako je zadužiti se, uzeti kredit, a kada dođu problemi nitko nema razumijevanja. Nama je problem i što kao stočari ne možemo po pravu prečeg zakupa dobiti državnu zemlju, jer su nam gospodarstva na istoj adresi, pa i sva zemlja«, nabraja Krunoslav sve probleme koji opterećuju poljoprivrednike.

To što Krunoslav oprezno planira i bježi od kredita dio je obiteljskog naslijeđa, jer je na takav način gospodarstvo vodio i njegov otac.

Iz trgovine u poljoprivredu

Od Krunoslava doznajemo da je 1995.godine otišao u Hrvatsku, koja je trebala biti samo usputna stanica za Njemačku. Međutim, od Njemačke je odustao, a u Đakovu ga je zarobila Amalija, s kojom je osnovao obitelj i počeo trgovinu auto dijelovima. I tako je bilo sve do 2013. godina. Gospodarska kriza koja se itekako odrazila na njihov posao, ali i ostarjeli roditelji u Vajskoj razlog su što su Krunoslav i Amalija odlučili vratiti se u Vajsku.

»Moja obitelj se bavila trgovinom, živjeli smo u gradu i nikakvih dodirnih točaka sa zemljom i selom nisam imala. Kao djevojka nisam ni u vrt ulazila. Uspjela sam ipak za ovih nekoliko godina naučiti sve poslove i uživam u svemu što radimo«, kaže Amalija.

»Držali smo u Hrvatskoj šest trgovina, ali kada je došla gospodarska kriza, kada je tržište osvojila brza pošta posao je počeo opadati. Te 2008., kada je krenula kriza, bilo je strašno, promet u trgovinama je na dan padao za 50 posto. Došli smo do toga da je mjesečni promet bio na razni prometa koji smo prije krize imali samo u jednom danu. Razmišljali smo što bismo mogli raditi i odlučili smo se za ono što će tržištu uvijek trebati, a to je hrana. Imali smo se gdje vratiti, raditi ono što volimo i ovdje smo našli mir«, kažu Amalija i Krunoslav.

Z. V.


ANTRFILE

Marin

Najmlađi u obitelji Šimunović je Marin, a od trojice sinova Amalije i Krunoslava najviše je vezan za zemlju. Kažu roditelji ovoga ljeta više se obradovao poljoprivrednom stroju koji su kupili nego biciklu koji je dobio nekoliko dana prije nego je stroj stigao na gospodarstvo Šimunovića.

»Pomažem tati na njivi, orem, drljam, spremačim, pravim silažu, hranim ovce. Sve po malo«, kaže Marin koji ima i službenu potvrdu da je dobar orač. I to na državnoj razini, jer je na natjecanju orača u svom uzrastu osvojio treće mjesto. Želja mu je upisati popljoprivrednu školu i nastaviti obiteljski posao.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay