Tema

Pod okovima komunističke cenzure

Kako je pokazano u ranijim brojevima, poslije Drugog svjetskog rata hrvatski tisak u Subotici obnovljen je kao medij komunističkih političkih organizacija. Kao takav utirao je put prodoru Komunističke partije Jugoslavije u sve društvene pore, čak i u Crkvu. Međutim, mora se priznati, ostavio je izvjesni prostor i za izgradnju nove hrvatske književne scene, koja je iznjedrila imena kao što su: Josip Buljovčić, Jakov Kopilović, Lazar Merković, Matija Poljaković, Blaško Vojnić Hajduk, Balint Vujkov i druge.

Pod komunističkim nadzorom

Poslijeratni hrvatski listovi u Subotici (Slobodna Bačka, Radio vijesti, Slobodna Vojvodina i Hrvatska riječ) bili su zapravo glasila gradskih vlasti (Narodnooslobodilački odbor za Suboticu) i političkih organizacija (Jedinstvena narodno-oslobodilačka fronta Vojvodine, Narodna fronta Vojvodine i Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije), koje su, istina, bile djelomice sastavljene i od predstavnika prijeratnih političara, javnih i kulturnih ličnosti nekomunističke odnosno – izraženo terminologijom komunističke historiografije – građanske (buržoaske) provenijencije, ali, usprkos tome, bespogovorno odane ciljevima Komunističke partije.

Uključivanje nekomunista (Lajčo Jaramazović, Mićo Skenderović, Matija Evetović, Nikola Babić i dr.) u proces donošenja odluka u praksi je značilo ne demokratizaciju društva već naprotiv njegovu komunizaciju. Komunističke vlasti su favorizirale one buržoaske političare koji su davali podršku novom poretku. S druge strane, pak, progonile su one koji su dovodili u pitanje zakonitost njihovih društvenih i agrarnih reformi. To najbolje pokazuje slučaj odvjetnika i prijeratnog prvaka HSS-a Miće Skenderovića, koji je ne samo pao u nemilost komunista, jer je prorekao da će doći vrijeme kada će se morati vratiti zemlja onima od kojih je oduzeta, nego i nestao s javne scene i na koncu izgubio život u komunističkom koncentracijskom logoru u Makedoniji.

Odabiranje sadržaja

Imajući u vidu represivnu politiku ranih komunističkih vlasti, koja je i u bezazlenim neposlusima, kritikama i prkosima vidjela zametak reakcionarizma, potpuno je jasno zašto Hrvatska riječ ne izvještava o nekim ličnostima i događajima, koji ispunjavaju sve kriterije da budu medijski pokriveni. Hrvatska riječ je davala prostor i publicitet u samo onim sadržajima koji su potpuno odgovarali politici komunističkih vlasti.

Tako vjerojatno treba razumjeti zašto je »izostala« reportaža o sprovodu kerskog župnika Blaška Rajića, koji je, kako pokazuju slike i svjedodžbe suvremenika i očevidaca (Balint Vujkov, Joso Šokčić i drugi), bila toliko posjećena da je Beogradska cesta bila preplavljena ljudima (5. siječnja 1950.). Iako su joj prisustvovali i predstavnici »narodnih vlasti« (tj. komunističkih vlasti) kao predsjednik Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Marko Bačlija, povjerenik za financije Josip Kajić i dr., ona nije dobila publicitet, vjerojatno zbog prisustva buržoazije i klera: predsjednik Rimokatoličke crkvene općine Đeno Šokčić, predratni gradonačelnik Subotice Mirko Ivković Ivandekić, biskup Lajčo Budanović i dr. Čak ni Josi Šokčiću nije uspjelo plasirati Rajićev nekrolog u novosadski Letopis Matice srpske. Ovaj slučaj možda najbolje svjedoči koliko se daleko išlo s cenzuriranjem sadržaja: toliko da čak ni Rajić, i pored svoje uloge u narodnooslobodilačkoj borbi, ni poslije smrti nije dobio dužni spomen u tisku.

Nova imena

Poslije Drugog svjetskog rata na hrvatskoj javnoj sceni (kulturnoj i političkoj) u Subotici došlo je do smjene generacija. Političkim prvacima, čija imena su bila često zastupljena u predratnom tisku kao Joso Đido Vuković, Ivan i Mirko Ivković Ivandekić, Marko Jurić i dr. komunističke su vlasti kroz sustav cenzure namijenile damnatio memoriae (zaborav). S druge strane, tisak u prvi plan stavlja dotad slabo poznata ili nepoznata imena, kao: Lajčo Jaramazović, Geza Tikvicki, Grgo Skenderović, Marko Horvatski, Marko Bačlija, Grgo Lulić, Stipan Marušić, Ivan Milanković i dr. Među spomenutima ima i predratnih HSS-ovaca, ali i mnogo mladih ljudi, koji se nisu iskazali u politici i javnoj djelatnosti. Zajedničko svima njima je bespogovorna odanost komunističkim vlastima.

Jednako kao predratni političari su prošli i predstavnici predratne književne scene, koja se razvijala u okrilju Katoličke crkve, kao što su Aleksa Kokić, Marko Čović, Ante Jakšić, Ante Sekulić i dr. Hrvatska riječ je pružila prostor književnicima koji su do tada bili ili manje poznati ili slabo zastupljeni na književnoj sceni subotičkih Hrvata, kao što su: Matija Poljaković (1909. – 1973.), Blaško Vojnić Hajduk (1911. – 1983.) i Balint Vujkov (1912. – 1987.) i Jakov Kopilović (1918. – 1996.), ali i mladim potencijalima: Lazar Merković (1926. – 2016.), Josip Klarski (1927. – 1997.), Josip Buljovčić (1932. – 2001.).

Nova generacija književnika

Hrvatska riječ iznjedrila je nekoliko novih književnih imena, od kojih su većina poznata i uvažavana i danas u hrvatskoj zajednici. To je prije svega Balint Vujkov, koji je svojim pripovijetkama i drugim književnim prilozima toliko popunjavao stranice Hrvatske riječi da su mu one čak dale poseban prostor u vidu književnog podlistka i Narodnog kalendara. Od Vujkovljevih književnih priloga objavljenih u Hrvatskoj riječi vrijedi izdvojiti novelu Veliki događaj (27. srpnja do 4. kolovoza 1946.) i roman u nastavku Hajka po zatvorenom krugu (od 7. do 4. studenoga 1946). Blaško Vojnić Hajduk, Jakov Kopilović i Lazar Merković su objavljivali lirsku poeziju. Vojnić Hajduk je pisao i književne prikaze. Merković je pisao i revolucionarnu poeziju i memoarske crtice o svom logovoranju u njemačkim koncentracijskim logorima. Matija Poljaković i Josip Buljovčić su objavljivali kazališne kritike. Buljovčić je objavljivao još i putopise s putovanja u Italiji. Josip Klarski je pisao pripovijetke o narodnooslobodilačkoj borbi u subotičkom kraju, koje su se, usprkos tome što u sebi nose zrno povijesne istine, zbog forme i tematike pokazale kratkog vijeka i zbog toga pale u potpuni zaborav.

Od gore spomenutih književnika i kazališnih kritičara »besmrtnost« su doživjeli svi osim Klarskog i Vojnića Hajduka. To je posljedica dijelom i njihove svrstanosti. Naime, Vujkov, Poljaković, Buljovčić, Kopilović i Merković su činili pokret koji je početkom 70-ih osnovao KUD Bunjevačko kolo, dok su Vojnić Hajduk i Klarski ostali izvan tog pokreta i, posljedično, izvan interesiranja poklonika prve petorice.

Vladimir Nimčević