Intervju

Rat i dalje živimo

Direktor Centra za istoriju, demokratiju i pomirenje iz Novog Sada, povjesničar Darko Gavrilović izjavio je u danu kada je potpredsjednik Vlade Hrvatske iz redova Samostalne demokratske srpske stranke Boris Milošević prisustvovao obilježavanju 25. obljetnice operacije  Oluja u Kninu da je tom gestom Milošević pokazao širinu svoje čovječnosti i iskrenu želju da se u srpsko-hrvatskim odnosima krene naprijed. »Na našim prostorima mrziti drugog zbog različitosti je usud, ali biti čovjek je izbor. A Milošević je pokazao dolaskom u Knin i širinu svoje čovječnosti, ali i iskrenu želju da se u srpsko-hrvatskim odnosima krene naprijed. On nije od onih koji iz susjednih zemalja, iz udobnih fotelja, govore i dijele savjete što trebaju činiti Srbi u Hrvatskoj već je poduzeo rizičan, ali nadam se, u smislu pomirenja, isplativ korak, koji šalje jasnu poruku nacionalistima i populistima s obje strane, a to je – od vas potaknuta, a od tisuća sljedbenika učinjena zla za vrijeme rata treba pamtiti, ali da bismo mi obični ljudi naučili jedni drugima opraštati i graditi mir. Svako drugačije pamćenje produbljuje postojeće i potiče novo zlo«, kazao je Gavrilović za Autonomiju.

Tijekom razgovora za Hrvatsku riječ Gavrilovića smo pitali jesu li ga iznenadile kritike i oštre reakcije Beograda na odluku Milorada Pupovca i potez Borisa Miloševića, te što treba dalje učiniti da Miloševićev odlazak u Knin ne bude uzaludan.

Zašto je značajan odlazak Borisa Miloševića u Knin i može li to biti neki novi početak, prije svega u odnosima službene hrvatske politike spram srpske manjine u Hrvatskoj, a zatim i u odnosima Zagreba i Beograda?

Nacionalisti nemaju ni jednu drugu brzinu u automobilima kojima se voze osim rikverc. Zato desetljećima nakon rata mi i dalje živimo rat. Suprotno njihovom glavinjanju u glibu mržnje odlazak Miloševića u Knin je korak naprijed, jer čini proces regionalne stabilnosti mogućim. Ako Beograd i Zagreb obostrano vide to kao korak naprijed, do pozitivnih promjena će doći, međutim, ako se to obostrano ne prepozna, onda je to korak naprijed samo za odnose Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

Je li za Vas iznenađenje bila odluka SDSS-a da Boris Milošević bude 5. kolovoza u Kninu?

Nije iznenađenje. Ta stranka je i za vrijeme rata vodila svoju politiku i nije bila podložna utjecajima iz Srbije. Tako je i sada.

Ako Vas to nije iznenadilo, jesu li Vas iznenadile reakcije političara i raznih analitičara iz Beograda koji su ovaj potez Milorada Pupovca okarakterizirali kao izdaju? I uopće treba li se time baviti Beograd ili su u pitanju odnosi hrvatske vlasti i srpske nacionalne zajednice?

Nisu me iznenadile reakcije onih koji su navikli koordinirati politikom Srba u regiji. Njima takav potez Srba ne odgovara, jer u situaciji kada se očekuje od Srbije da prizna Kosovo treba im potencijalni fitilj u regiji koji bi mogao po potrebi skrenuti medijsku pozornost s pitanja kosovske neovisnosti i na taj način olakšati proces priznanja.

S obzirom na pomirljiv govor premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića, je li odluka da Boris Milošević ode u Knin bila ispravna?

Nisu u pitanju pomirljivi govori. To su geste. U pitanju je svjesnost političkih elita da Hrvatska treba krenuti dalje, odmaknuti se od već folklorno dosadnog i često jadnog narativa da su Srbi krivi za sve.

Što bi trebao biti sljedeći korak da ovaj potez Miloševića ne bude uzaludan?

Prenijeti politički narativ na druge razine funkcioniranja države. Tri razine su u pitanju: prestanak neprijateljskih nacionalističkih narativa u medijima i početak razvijanja razumijevanja za drugu stranu; razvijanje kurikuluma u školama, poglavito iz povijesti, koji će balansiranim pristupom gasiti preživjele vatre iz ’90-ih i na koncu uljudba političkih nastupa gdje će se zabraniti nacionalistički istupi koji potenciraju mržnju. Imajte na umu: demokracija nije pravo da svašta pričamo, a pogotovo ne da širimo mržnju već da pričamo ono što pridonosi boljitku članova zajednice bez obzira na nacionalnost, boju kože ili manjinsku opredijeljenost.

Iz Vojvodine, prije svega Srijema pod prisilom je otišlo nekoliko desetaka tisuća Hrvata,  u Srbiji su bili logori za Hrvate. To je činjenica koja se u Srbiji još uvijek prešućuje. Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov izjavio je da bi u bliskoj budućnosti želio vidjeti da predsjednik Srbije, ma tko bio na toj funkciji, prisustvuje komemoraciji stradanja Hrvata u Srijemu, u Kukujevcima, Hrtkovcima ili Slankamenu. Je li to moguće i je li to ta ruka pomirenja iz Beograda na koju se čeka?

To bi bila gesta s političkog vrha. Međutim, nije dovoljna. Uza sve što sam rekao da važi za Hrvatsku, ako bi se i Srbija priključila tome procesu, potrebno je osim geste predsjednika ojačati i političke veze između Narodne skupštine Srbije i Hrvatskog sabora kroz rad Grupe prijateljstva koja je postojala do prije nekoliko godina i koja je spuštala predsjedničke inicijative na nižu razinu.

Srbi u Hrvatskoj imaju potpredsjednika Vlade, 11 dožupana i još 40-ak donačelnika ili načelnika općina i dogradonačelnika i gradonačelnika. Hrvatska manjinska zajednica inzistira na zagarantiranim mandatima, što u političkom zakonodavstvu Srbije sada nije moguće. Koliko je za nacionalne manjine važna zastupljenost u tijelima lokalne, pokrajinske i republičke vlasti?

Izuzetno je važna. Položaj Hrvata u Srbiji ne može se mjeriti s kvalitetom političkog položaja Srba u Hrvatskoj. Međutim, budući je rat bio u Hrvatskoj, ni mirniji svakodnevni život Hrvata u Srbiji nije za mjeriti sa životima Srba u Hrvatskoj gdje su ekscesi češći. Bez obzira na nejednak status Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji to nije razlog za dići ruke od političke borbe za unaprjeđivanje statusa Hrvata u Srbiji. Na tome putu treba raditi mnogo i to od veće vidljivosti i zastupljenosti hrvatskih političkih predstavnika na srpskoj političkoj sceni do povećanja kvalitete života svih građana hrvatske nacionalnosti, a to se odnosi na brojnost i kakvoću medija, na otvaranje mogućnosti za gospodarski opstanak i pomoć starijima, jer hrvatska populacija u Srbiji je sve starija zbog masovnog odlaska mladih u inozemstvo. Škole, nastavnici i udžbenici koji će osigurati nastavu na hrvatskom jeziku su također od značaja, ali sve to će imati skromne domete ako se cijelo društvo ne bude vodilo time da se mora osloboditi onih političkih elita koje zloupotrebljavaju stečena poluznanja, degradiraju dignitet čovjeka, uništavaju duh koji je satkan od mogućnosti izbora, vjernicima obesmišljavaju Boga proglašavajući sebe spasiteljima i subjektima divinizacije, a u isto vrijeme pribavljaju si takvu moć manipulacije da mogu na psihičkom i fizičkom planu u potpunosti upravljati društvom.

Samostalna demokratska srpska stranka odavno je u koaliciji s HDZ-om. I svakako je u toj odluci prevladala pragmatičnost. Treba li takvu pragmatičnost imati i hrvatska stranka u Srbiji, imajući u vidu 90-te godine i radikalsku prošlost prije svega prvog čovjeka Srbije?

To treba odlučiti vodstvo DSHV-a, a ne ja. Na njima je oduka.

Više od deset godina u Golubiću kod Obrovca organiziraju se skupovi koji se kroz različite teme bave hrvatsko-srpskim odnosima. Poslije tih deset godine, i više od toga, može li se reći da su ti razgovori, susreti napravili nekakve pomake ili se sve završi odlaskom sudionika skupa iz Golubića?

Pomaka je bilo dok je bilo podrške političkih elita. Onog trenutka kada političari žele sukobe i kada raste zapaljiva retorika naši skupovi su više vapaj očajnika koji traže mrve normalnosti nego uspjeh znanstvenika koji žele normalan i miran život u regiji. Kada političari zapale vatre mržnje, mi obični građani ostajemo izloženi njihovim stihijama, a nevladin sektor postaje ranjiv i slab.

Prije dvije godine kada je tema u Golubiću bila povijest hrvatsko-srpskih odnosa od 1918. do 2018. godine rekli ste da je sto godina srpsko-hrvatskih odnosa isto kao »sto godina samoće u srcu mržnje dva naroda«. Teške riječi ili realnost?

Procijenite sami. Gledajte oko sebe. Suočite se s tim kako živite u moru mržnje, koje napore ulažete da biste što više sačuvali normalnost vlastitog življenja.

Po Vašoj ocjeni je li moguće prevladati sve prijepore koji postoje između Srbije i Hrvatske sa sadašnjim političkim akterima ili će za to trebati pričekati neke nove generacije političara?

Političari su pragmate. Ne zaboravite da ako nađu interes, onaj svoj rikverc iz auta s početka intervjua, zamijenit će barem prvom brzinom i krenuti naprijed ako u tome vide korist ili ako ih na to natjeraju velike sile.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević

....................................................................................................................................................       

Prof. dr. sc. Darko Gavrilović redoviti je profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Novom Sadu. Gostujuća predavanja drži na Fakultetu za europske pravno-političke studije u Novom Sadu. Gostujuća predavanja držao je na sveučilištima u Krakovu, Pragu, Łódźu i Solunu. Objavio je 16 monografija i više desetaka znanstvenih radova. Direktor je Centra za istoriju, demokratiju i pomirenje. Član je Alijanse za historijski dijalog i odgovornost na Columbia univerzitetu i Europske mreže za sjećanje i solidarnost iz Varšave. Dobitnik je više nagrada za književnost i za znanstvenu djelatnost.