Širom Vojvodine

Bereški pisak i njegove mijene

Na izlazu iz Berega prema Gakovu, do koga, doduše, ne vodi u potpunosti asfaltni put, nalaze se »pluća« ovoga sela, koja ga čine različitim od dobrog broja sela u ravnici Bačke. Bereg pokraj sebe, u istočnome zaleđu, ima pješčane brijegove i nešto ravniju prostranu šumu – svoj izlaz na otvorenu suhu Bačku, dok ga u zapadnome zaleđu čuva također šuma i vode – bereški izlaz na poplavno područje Podunavlja. Stiješnjeno tako, pa još na brijegu, ovo selo s pravom se može hvaliti višestoljetnim prijateljevanjem s prirodom, od koje i s kojom su Berešci živjeli i žive i dalje.

Pogled na istok

Na samom izlasku iz sela moguće se uspeti na drugu najvišu točku u bereškom ataru, na ovdašnju grobljansku Kalvariju, nadmorske visine 100,8 m, s koje se vrlo dobro vidi cijelo selo, koje je na 15 metara nižoj nadmorskoj visini. Na kalvariji se nalaze tri nova križa, koja je 1998. dao postaviti Berežac prof. dr. Marin Ivošev. Najviša točka u bereškom ataru, nadmorske visine od 103 metra, nalazi se na samoj graničnoj crti između Srbije i Mađarske, a nju s Kalvarijom spaja neobični krajolik ustalasanih pješčanih brijegova, pravih dina, pokrivenih travnatom vegetacijom. Ovaj lokalitet (Salaši), na koji je naslonjeno cijelo selo istočno od Ulice braće Radića, zbunjuje geologe. Neki smatraju da je to najzapadniji jezičak Subotičko-horgoške pješčare, dok drugi misle da je to otok eolskoga pijeska u ogromnim prapornim naslagama između Dunava i Tise (ima ih još nekoliko u zapadnoj Bačkoj). To je definitivno najstariji dio Berega. Nastao je tijekom ledenih doba (prvo je počelo prije oko dva milijuna godina) kada su rijeke tijekom ljeta donosile pijesak i mulj alpskih i karpatskih glečera, a u zimskom razdoblju, kada bi se rijeke povlačile u korita, vjetrovi su razvlačili i taložili pijesak. Prvi vinogradi u ovom kraju primjećuju se na ugarskim mapama trećeg vojnog premjera (1869. – 1887.) da bi se oni raširili i bili prisutni ovdje sve do 1960-ih godina, kada su napušteni i izvađeni. Stočarstvo je dugo bilo ekstenzivan način korištenja ovdašnjih travnatih staništa. Također, tu se, osim ljudskog, nalazilo i stočno groblje, a od prije pet desetljeća i (sve veće) smetlište, koje i dalje raste, usprkos tome što se već desetak godina smeće iz sela organizirano odnosi na deponij u Rančevo i bez obzira na to što su ostala seoska smetlišta konačno zatvorena i uređena. Mrlja pokušaja modernoga života Berežaca, koji podrazumijeva načelo »samo da nije u mojem dvoru«, najveća je upravo ovdje i teško da će ikad biti izbrisana.

I danas su bereški Brigovi strateški bitni. Tu se nalaze dva predajnika konkurentskih komunikacijskih tvrtki, a odatle su za građevinske potrebe odnijeti deseci tona pijeska. Bereška Piskulja i dalje je izvor opskrbe ovim materijalom. Odronjavanjem pješčanih dina nastaju staništa ptica, među kojima se izdvaja »panonska papiga« – pčelarica i pješčana lastavica – bregunica, koje svoja gnijezda smještaju na kraju dubokih vodoravnih hodnika koje kopaju u pijesku. Nekada su te kolonije bile brojne, ali kako svaki novi odronjeni zid pada ili zarasta, svake se godine prirodno uništavaju i formiraju nove.

Ispod zemlje

Ljubiteljima povijesti može biti zanimljivo iščitavanje epitafa na grobovima Bereškinja i Berežaca – Hrvata i Nijemaca. Na onima starijima šokačkima nalaze se, osim jasne šokačke ikavice, tragovi narodnoga preporoda – nekoliko su podigli članovi bereškog Momačko-divojačkog društva. Tu su sahranjeni pjesnik Ante Jakšić, bereški svećenici: Budanovićev, Rajićev i Evetovićev suradnik te odgovorni urednik Naših novina Matija Čatalinac, Adam Kovačev, Josip Radičev i Marko Kovačev, te učitelj i kulturni djelatnik – praktički pokretač kulturnog aktivizma među bereškim Hrvatima Matija Tucakov. Epitafi su uvijek pouzdani tumači vremena, njegovih mijena, ali i zbirka osobnih sudbina i podsjetnik na prolaznost. Bereško groblje, osim kalvarije, ima i manji križ koji je podigao Ivan Srimac, bereški emigrant u Ameriku, 1914. godine. Tu je i kapela sv. Ane iz 1997. godine.

Još štošta je u ovom kraju ostalo ispod zemlje. Nekropola iz vremena seobe naroda je odavno locirana, no izostaje interes da se ona iskopa i istraži. Istočnim rubom Berega prolazi dio uskotračne željezničke pruge Baja – Sombor, na kojoj su putnički vlakovi prometovali do 1970-ih godina, a teretni još desetak godina kasnije. Hoće li ih ovoga puta zamijeniti turistički tramvaji, ovisi o sudbini projekta revitalizacije ove pruge, koja je jedno vrijeme bila visoki prioritet u smislu traženja financiranja za njezinu obnovu od strane fondova Europske unije. U novije vrijeme se taj projekt sve slabije spominje. Ipak, obnova tračnica na liniji Beograd – Budimpešta, od koje se očekuje da potpuno izmijeni regionalnu željezničku geografiju, po očekivanju kreatora ove ideje može vratiti i ovaj projekt na stol suradnje dvije države. Riječ je o ruralnoj pruzi sekundarnoga značaja izgrađenoj 1912. godine (Baja i Sombor bili su povezani kraćom prugom dominantnijeg značaja preko Gare, Riđice i Lemeša). Konačno, tu je i željeznička postaja, jedna u nizu ruralnih postaja građenih tipski u predratnoj Monarhiji, koja je zadržala artitekturalne značajke. Hrvatsko ime Berega je na ulazima u postaju (iz pravca Koluta i Santova), bio posljednji javni natpis ovoga tipa, skinut 1986. godine. Na najnovije, u vremenu službenosti hrvatskog jezika, čekali smo naredne 22 godine. 

Infrastruktura će, po sadašnjim javnim planovima, zapečatiti izgled pješčanoga istočnog zaleđa Berega. Prema starim prostornim planovima, a i novijim razmatranjima, nedavno pompezno najavljena brza četverotračna prometnica Bereg – Sombor – Vrbas – Kikinda, koja počinje kod graničnog prijelaza Bereg, presjeći će bereške pješčane bregove kako bi izbila na najkraću trasu do Sombora. U najnovijem Planu generalne regulacije Berega, pokraj trase puta planirane su i dvije radne zone. Optimisti kažu da, imajući ovo u vidu, bolji dani tek čekaju ovo selo, a pesimistima je to čekanje odavno dozlogrdilo, pa u njemu uglavnom više i ne žive.

Marko Tucakov

 

Foto:

Bereška pustinja

Bereški brijegovi pijeska

Pčelarica (foto: József Gergely)